Postoje ljudi koji, kako kaže stara pjesma u izvedbi Gabi Novak, pamte samo sretne dane....i tu ne bi bilo ništa loše da to ne rade doslovno...baš doslovno.
Gdje je tu problem, rekli bi, ta pjesma govori o tome kako se uvijek treba sijećati samo dobrih i pozitivih stvari i kako ružne i bolne treba ostaviti iza sebe....to bi bio zapravo najbolji recept za sreću...ne biti u sjećanjima u lošoj prošlosti, otpustiti i oprostiti sve loše...da, tako je to....ali postoje ljudi koji nenamjerno ali doslovno zaborave sve loše i bolno što se dogodilo, a što ipak služi u našoj memoriji nečemu...i to nečemu važnom.
Nikako ne da bi čeprkali po prošlosti svaki put kad nam nešto ne ide od ruke ili glumili žrtvu kojoj uvijek nešto nije posloženo u životu....ne zato nikako, već zato da dobro zapamtimo greške i loše odluke...da ih pohranimo u onaj dio našeg sjećanja koji će nam poslužiti kako te iste greške ne bi ponavljali...koji nas upravo štiti od ponovne boli i razočaranja, koji nam daje dozu opreza, dozu mudrosti i stabilnosti...
Inače ostajemo na razini razmišljanja djece...ona ne pamte loše i ne donose sudove na temelju patnje, koju i zaborave vrlo brzo( to je njihov prijeko potrebni obrambeni mehanizam) i ona uvijek vjeruju da će biti samo dobro, bolje...nikad gore...Ona ponavljaju svoje greške toliko puta koliko je potrebno da odrastu...da shvate i prihvate činjenicu da postoje i loši i dobri dani...da nas oni oblikuju kao osobe...da nam i jedni i drugi služe da se izgradimo kao osobe kako se ne bi događalo u nedogled da ponavljamo te iste loše dane..barem one na koje možemo utjecati...
Da, to je djetinjstvo, mlade bezbrižne godine...a upravo se sa godinama, mislim, memoriranje tih loših stvari mora razvijati kako bi poslužilo svrsi...Kako?
U dvadesetima se još tražimo, griješimo...to je izlazak iz djetinjstva i ponekad, baš zbog toga jer ponavljamo iste greške, znaju biti te godine i bolne i konfuzne...znamo se čuditi sami sebi povremeno kako nam je teško shvatiti kako krenuti naprijed...kako se izvući iz svih loših pokušaja...
U tridesetima bi već trebali naše loše dane dobro preraditi i promozgati kako bismo iz njih vidjeli smer kojim treba ići, kako bi nam upravo one pokazale ono što nipošto ne želimo više svojevoljno ponavljati, što smo naučili na svojoj koži...na teži način...što se pamti upravo zato da nam pokaže kako iza toga ide ono što će nas ispunjavati i zanimati u potpunosti....i trebali bi te loše stvari pohraniti u svijest o sebi samima i naučiti kroz njih ono što se mora...
U četrdesetima smo već mirni i pametni ljudi, to smo sve nadugačko i naširoko preradili, preživjeli sve nedaće i sve ono što nas je još mučilo pretvorilo se u svijest o tome tko smo i što smo, te mirno i stabilno trebamo dočekati svoje srednje i pozne godine...
U pedestima uživamo u plodovima svog rada i promišljanja i borba za sretne dane je na svom putu da se privede kraju i da ti sretni, u našim glavama pomireni i mudri dani napokon procvjtaju u svoj svojoj punini i da se što znamo o sebi i što možda nije bilo dobro napokon ostavimo iza sebe...
U šezdesetima, i na dalje, vraćamo se na prvobitno stanje u kojem je potrebno sjećati se samo dobrih dana, sreće i ispunjenja tijekom života... od loših stvari smo ionako naučili već sve što smo trebali, probali smo sve što se dalo kao bismo što više lošeg preoblikovali u dobro i sada nam ti dobri dani služe kako bi nas podsjetii kako nam je život imao smisla, kako smo ga lijepo proveli....Smatram da upravo tada rečenica-pamtim samo sretne dane- ima smisla i jedino nam tada ona služi pravoj svrsi...da nas grije u starosti i da nam srca boji lijepim bojama...
Tako ja na to gledam...
Ali....veliko ali...što sa onima koji ne idu ovim redoslijedom...koji i u tridesetima i u četrdesetima ne pamte loše dane, koji se kroz njih ne uče, ne izgrađuju, kojima ti loši dani ne služe za školu i putokaz...naprosto jer ih oni nisu dobro zapamtili, ignorirali su ih, ne razumiju ih i ne shvaćaju da su im oni prijeko potrebni kao balans svim dobrima.
Tada se dešavaju po meni tužne stvari...pitaju se oni, nesretni u svom ponovljenom ponašanju koje nisu naučili izbjeći, kako im se to opet dogodilo...pitaju se kako se sada opet dešava nešto što je već bilo....a zaboravili su na to....upravo su uspjeli uspješno izignorirati kako je bilo i lošega i nepotrebnoga i nadali su se samo boljemu....uvjerili su se da se nešto promijenilo, ali ne zato jer su oni nešto shvatili i zapamtili, nego zato jer su se tome nadali...a zaboravili....pitaju se gdje prestaje začarani krug...pitaju se kako bumerang loših dana okrenuti iz svog smera...
E, upravo tako što treba pamtiti, uvijek biti svjestan svih svojih odluka i misli... svih suza i neprospavanih noći...koje se lako vrate...ako ih zaboravimo. One su bile tu, bile su dio nas, neraskidivi dio nas...i ako ih smetnemo s uma vratiti će se da nas podsjete zašto smo ih već proživjeli i zašto ćemo ih možda i dalje proživljavati ako iz njih ništa ne naučimo...
U naši godinama, razvoja i samospoznaje, pamtiti samo sretne dane je djetinjasto, nezrelo i naivno, ne vodi ničemu, nego ponovnom razočaranju i smatram da su upravo ljudi koje su svoje suze i boli zaboravili i koji se trude živjeti kao da ih nije ni bilo, zapravo nesretni, nerealni i ne mogu se nositi sa stvarnosti i realnosti....A stvarnost je upravo ta da svi naši proživjeni dani u suradnji postoje kako bismo iz njih učili, napredovali, postupili svaki put sve staloženije i mudrije...kako bismo jednom na kraju životnog puta s pravom nekome zapjevali....pamtim samo sretne dane...
Ne prije, nikako prije...
Prije nam trebaju...moramo biti zahvalni što smo ih imali, biti ispunjeni sa svim iskustvima i sa snagom koju su nam dali i živjeti sretno u nadi prema boljemu....ali pamtiti sve...baš sve...to je ono bez čega jesmo ili nismo u skladu sa sobom....
Bez naših loših dana nismo sposobno prepoznati sreću i iskoristiti je u svoj snazi....bez loših dana, dobri nikada ne mogu biti tako dobri...bez sjećanja na loše, nada u dobre je upola slabija...
Pamtim samo sretne dane...zapjevat ću jednom, nadam se ne tako brzo i veselim se tome...to će biti ona istinska sreća na završetku puta....
A do onda...ne zaboravljati loše, put je prema dobrima i još boljima za mene...
A sjećate li se vi svih svojih dana?
Ako ste zaboravili, vratit će se da vas podsjete, nažalost....priglite ih, osjetite, odžalite što postoje i zauvijek zapamtite da su bili dio vas...kako biste mogli dalje...u život pun sretnih novih digađaja, ljudi i osjećaja....
Post je objavljen 27.04.2012. u 17:34 sati.