Ljudi oko nas
Volim promatrati ljude oko sebe, oduvijek sam to voljela...možda imam nešto voajerskog u sebi...ali eto, većinu vremena smo okruženi ljudima, čak i više i bliže nego bi htjeli, pa se ne može izbijeći vidjeti i čuti nešto od njihovih života....
Međutim, primjetila sam da me to počelo uznemiravati, sve iz razloga što čujem nešto što ne bih htjela, nešto što ne paše mom pogledu na svijet,nešto potpuno različitog od onog što bih ja zamislila da dotični u toj prilici pričaju....
Da se ne misli da naokolo prisluškujem i buljim u ljude ( to mi se nekad na trenutak i desi, moram priznat) objasnit ću na šta mislim.
Dakle to su situacije u autobusu npr....redu u na nekom šalteru....na paži pogotovo( tamo se satima "družimo")...na poslu naravno (stranke i kolege)....čak i u kafiću....općenito na javnim mjestima....to su sve mjesta gdje mi oko (a i uho) pobjegne i onda stvaram sliku o tom dotičnom paru npr....o djetetu ili grupi tinejdžera....starijima.....sređenim i manje sređenim damama i tako....da mi vrijeme prođe bi rekli...
Ali ono što me smeta je sve više nekulture, manjak bontona, prostačenje, stvarno"isprazni" razgovori.....sve ono što bih ja nazvala jednom preslikom društva koje nažalost polako postajemo. Mislim da sam malo popustila u nastojanjima da sve oko sebe vidim u pozitivnom smislu i nekako mi se uvuklo razočaranje i skepticizam, nerazumijevanje i tuga....zar stvarno tako živimo, o tome mislimo, tako komuniciramo međusobno, toliko se malo poštujemo i volimo...?
Draže mi je stvarno da ne čujem ono što vidim, tada mogu zamisliti nešto što možda ne odgovara stvarnosti, ali mene ispunjava....puno puta uhvatim neki pogled, pokret, smijeh, neku lijepu i nježnu gestu koja mi puno znači jer mi vraća vjeru u ljude i njihove namjere, jer mi je drago da se ljubav i naklonost vidi oko nas...jedini je problem što sam sada već gotovo sigurna da u velikom postotku tih trenutaka ne bih bila strena sa tekstom koji prati tu sliku, nažalost....možda se varam....nadam se zapravo....jako se nadam...
Valjda radi toga da mi se ne desi prevelika "stvarnost" shvatila sam da se puno bolje osjećam kada sa slušalicama na ušima( sa muzikom koja me ispunjava i "diže") promatram te ljude oko sebe i tada imam manevarskog prostora da im dodijelim neki drugi tekst...ili jednostavno samo uživam u trenutku koji mi se sviđa, koji lijepo izgleda, koji je u mojim mislima prepun ljubavi i sreće....tada pomislim da ima nade za nas....da još ima dobrih ljudi...da vidim iskrenost i pozitivnu emociju u tim očima...da smo svi više manje dobri, ali se krivo prezentiramo(... kad bi barem ljudi pazili što i kako pričaju....ali to je već druga tema..)...da ono što vidim i dalje znači ono što mislim da znači....da smo svi mi isti...Božja bića....oličenje dobra a ne zla....da cijenimo i volimo život...uživamo u njemu....poštujemo se...sve te lijepe, pozitivne misli....
Ah, kako volim trenutke u kojima to mislim..... kada bi barem stvarno bilo tako....i to cijelo vrijeme....
