Inspiracija
Ponekad mi se čini da bih u isto vrijeme mogla pisati o svemu....baš o svemu, a u isto vrijeme o ničemu, odnosno ništa mi se ne čini dovoljno zanimljivo. Recimo da su to dani u kojima se ništa posebno ne dešava, ni dobro ni loše, a zapravo svaka ljudska gesta, sva mjesta na kojima sam bila taj dan, svi nevažni događaji imaju dovoljno "štofa" u mojoj glavi da bi ih ja bez problema mogla prokomentirati i napisati nešto....o svemu imam mišljenje i o puno stvari razmišljam....ali jednostavno ne izdvojim vremena dovoljno da nešto razradim u neku zanimljivu temu. To naravno ima veze sa mojim perfekcionizmom, po kojemu ništa nije dovoljno dobro i zanimljivo...to su moji visoki kriteriji...pa na kraju ispada da nemam šta pisati, a zapravo imam i previše....
Baš ovih dana komentiram sa prijateljicama kako ljudi imaju preniske kriterije ponašanja i pogleda na svijet, pa jedna ovako hipersenzibilna duša kakvom se ja smatram( nakon puno analiza sama sa sobom) ima materijala za čuđenje i komentiranje na bacanje....samo malo uputim pogled na svoju okolinu i odmah se zapitam....gdje ja to živim? Ima li nade za ovaj ljudski rod koji srli u površnost i banalnost...koji gubi temelje morala, bontona, suosjećanja....koji tone u nemarnost i nezainteresiranost?
Možda je takav period pa mi se sve nekako čini gore nego što to uistinu je, ali samo mi poneki svjetli primjeri iz moje okoline (sva sreća pa sam se nekako uspjela okružiti i povezati sa nekim istomišljenicima) vraćaju na trenutke nadu da nije još sve izgubljeno....ah, ovo zvuči baš loše...
No, da ne mislite da sam u depresiji, moram objasniti da ja dosta dramatično i temperamentno gledam na svijet oko sebe i tu izviru svi moji nazovi problemi....ne mogu se oteti dojmu da ima sve manje onih koje je briga, koji razmišljaju o nekim stvarima, o drugim ljudima npr.....o tome kako oni sami žive svoje živote....o tome da nije sve svejedno, dapače, da sve znači, da je sve važno i da se sve računa....To želim u svom svijetu, to tražim od svojih bližnjih i tako nemalo puta ja jednostavno dobijem epitet naporne osobe koja puno traži( nadam se i puno daje). Ipak, moram priznati da sigurno nije lako živjeti sa osjećajem da te netko "prati" da se tako izrazim, pa eto, ovim putem želim izraziti svoju zahvalnost i ljubav za one koji me razumiju( ili se bar trude), koji me podržavaju i koji pristaju na kraju krajeva biti moja okolina...moji ljudi....koji moje kriterije prihvaćaju kao poželjne ili barem prihvatljive.....koji su dio mog svijeta koji je ponekad naporan u nastojanju da za mene i više od toga sve oko mene bude bolji.....ispunjeniji....sretniji. Zapravo, ono što je zanimljivo je da puno puta ta moja potreba da za svih bude bolje, da sve( čak i ako se to mene izravno ne tiče)situacije budu pravedne i na doborbit svih....graniči sa ponašanjem koje nije uobičajno i "normalno" pa se nađem u situaciji da se stvarno moram zapitati zašto se ja tu petljam....
No, meni je to važno i nadam se samo da ponekad u tome i uspijem i da dajem neku protutežu onima koje ništa ne dira, kojima je sve svejedno....jer meni je stalo do puno toga, mene dira i pogađa, mene zanima i mislim da neće prestati.....zato se samo nadam da će biti i pozitivne inspiracije u mom životu...da će moje oko nastaviti zapažati neke lijepe trenutke i misli, a manje one loše......hajde da vidimo....hajde da bude ljepše....
Nadam se nekoj lijepoj inspiraciji.....
