U spomen na....
Ponekad nije lako vidjeti pravednost i veselje na ovom svijetu i ima perioda kada svaki pojedinac ima takvih dana....teških....punih iskušenja i dvojbi....
Ne želim da ovaj blog bude u tom depresivnom i tužnom tonu i da na njemu iznosim damo neke negativne i teške stvari ( dapače, zamislila sam ga kao puno veselije mjesto ), ali eto, nekako je valjda takvo vrijeme da teme same dolaze....a nisu baš vesele nažalost.
Jedna od njih, ova koju ću sada reći je više nego tužna i kad bi mi ti ljudi o kojima je riječ bili bliži, ne bih mogla od šoka i tuge niti skupiti snage da je iznosim.....ali eto, to je jedna priča iz okoline, takva da se čovijek zapita ima li pravde i čemu sve to....
Mladi par u godinama kad počinu zajednički život i stvaraju obitelj, ni ne sluti da će svemu doći kraj i to vrlo brzo....u jednoj godini...onoj istoj o kojoj je bila riječ u jednom od prijašnjih blogova, u kojoj se može puno toga desiti i proživjeti....ali čemu baš tako da to ispadne cijeli jedan život u malom....
U jednoj godini začeli su novi život, stali pred oltar da potvrde svoju ljubav, dobili dijete.....doznali za njegovu pogubnu dijagnozu i dočekali njegov kraj puta.....
Ostaje samo nada da ta mlada žena ima dovoljno snage da prebrodi tugu i očaj, da podigne dijete u ljubavi i uz sjećanje na tatu...da proba naći razloga za život koji je pred njom i njenim djetetom, a koji je trebao biti drukčiji...sretniji...zaokruženiji...bez trauma i patnje....barem na svom početku....
U tim razmišljanjima sam ovih dana i svatko tko ima imalo suosjećanja mora se zapitati o poanti i prolaznosti života....o razlozima sa viših nivoa...o sudbini ...o onome kome se moli...
Kažu da svatko nosi svoj križ i da nije ničiji teži od onoga što može podnijeti....ali ponekad se stvarno čini da je nekome pretežak...nepravedan...brutalan...
Naravno da ne treba dane provoditi u tim sumornim razmišljanjima, nego dapače, sa veseljem gledati na život oko sebe, prizivati sretnu budućnost i veseliti se ljudima oko sebe, ali kad ipak malo pogledamo u ovom smjeru, jedino što nam preostaje je shvatiti poantu koja iz toga proizlazi i koja nas gura naprijed i tjera da budemo bolji....
Jedino preostaje shvatiti da vrijeme koje imamo sa našima najmilijima nije zauvijek...nije beskonačno...da sada i odmah trebamo to vrijeme iskoristiti na najbolji mogući način, jer nikada ne znamo do kada ćemo imati taj blagoslov...
Zato volite....svim srcem...do kraja....
