365 dana
Evo, danas sam jutro počela onako kako kažu da bi trebalo....sa mislima o tome kako treba iskoristiti dan u potpunosti....kako treba uživati u svakom trenutku....ili još dramatičnije "živjeti kao da ti je posljednji dan u životu".
I odmah nakon tih poticajnih misli mi je palo na pamet kako zapravo te riječi nose jedno lagano razočaranje u sebi...jer koliko je od mojih 365 dana u godini zapravo takvo da mogu reći....da, baš sam ih iskoristila!
U najboljem slučaju imam osjećaj da je to ovih 65 od 365, možda( a nažalost ako ćemo malo depresivnije ...bilo je godina u kojima bih i za ovih 5 rekla da je možda istina...ali to bi stvarno bilo depresivno...), dakle, kamo je otišlo ostalih 300....ustajanja....življenja....lijeganja...i tako u krug....zar ih se ne sjećam? Zar nisu bili dostojni da ih zapamtim...znači nisam ih proživjela do kraja...sa osjećajem da je to-to...da je moj život u punom sjaju....ili je nešto drugo ono što me sada muči?
I onda mi je sinula "mala tajna života"....a to je da je možda nametnuta ideja od strane televizije, medija,pa čak i knjiga i filmova kako običan, miran, rekli bi normalan dan nije dovoljno dobar....nije dostatan za osjećaj ispunjenja...mora se nešto "dešavati"....nešto se mora "osjećati" povrh ovih normalnih, tekućih stvari sa kojima se svaki dan susrećemo i koje proživljavamo, mora nam svaki trenutak biti kao u filmu, pun "drame" i "otkrića" i "briljantnih" trenutaka....a ne mora, ne, ne mora....
Nije li moj "briljantni" trenutak kad u mirno popodne sjedim na svom novom kauču( kojeg sam sa veseljem birala), sa friškom kavom(a obožavam kavu i zovem je nekad u teškom danima "razlogom za život"), sa mojim ljubavima kraj mene( mojom drugom polovicom i malom psećom dlakacicom) , gledam omiljenu emisiju ili film( baš taj u kojem su drame i čudesa) i uživam u sumraku koji vidim krajičkom oka kroz prozor......nije li to sve što se može poželjeti u trenutku života u kojem nema nekih drugih obaveza, poslova, problema i sl......nije li to dovoljan razlog za sreću...ispunjenje i mir....za taj osjećaj da je dan iskorišten i pun....
Nije li prenaporno i pretenciozno misliti kako je samo osvajanje vrhova Mount Everesta....plivanje sa morskim psima u karipskim morima....bacanje s padobranom....gledanje u piramide....probijanje kroz džunglu.....ili nešto sasvim drukčije, kupovanje krpica u nekoj svjetskoj metropoli....papanje u najboljim i najegzotičnijim restoranima....i slično uživanje u tako divnim, i željenim stvarima.....dakle, nije li previše misliti kako je samo to ono što može zaokružiti jedan dan...jedan život na način da poslije toga pomisliš...ok, sad mogu i --------.....sve sam vidjela, probala, iskusula.....
Nije li naš miran....."dosadan", jednoličan život sa malim, slatkim i ponekad neočekivanim trenucima sreće i mira, zapravo dovoljan, nije li poanta da i u trenucima kada nije sve idealno budemo svjesni lijepih stvari i dobrih i dragih ljudi koji nas okružuju...kojima smo mi sve...i koji su nama sve....
Nije li dovoljno samo da to osvjestimo....povežemo sa ugodnim okruženjem i sa zahvalnim i mirnim mislima i stvorimo nezaboravan, ispunjujući....harmoničan trenutak našeg života.....a ako je ikako moguće i ne samo trenutak nego i.svaki dan koji smo promili kao dar na korištenje i uživanje u njemu......
Nije li to-to!
