Posao i zadovoljstvo
Smatram da su ljudi koji rade ono što vole...koji su se pronašli u svom poslu i koji daju cijelog sebe u taj posao, te im to donosi veliko zadovoljstvo i ispunjenje.....sretni, blagoslovljeni ljudi.
Nažalost, moram konstatirati da ja nisam među njima. Toga sam svjesna više ili manje intezivno uvijek....skoro svaki dan kada moram na posao... kada se nakon posla ne osjećam ispunjeno i zadovoljno, čak prazno i beskorisno... kada znam da nisam pridonijela ničim da ovaj svijet bude bolje mjesto( barem mi se tako čini)....kada mislim da moji potencijali čuče neiskorišteni....kada prođe još jedan "isti" dan.....
Naravno da je to samo jedno razmišljanje koje ima korjene u nečemu što je samospoznaja i ostvarenje....i da se ne mogu žaliti na posao na klasičan način kao milijuni ljudi koji nisu dovoljno plaćeni, izrabljivani i potlačeni, koji životare na rubu egzistencije i očaja.....naravno da sam u tom kontekstu blagoslovljena....ali ako tražimo iznad toga....u sferi ispunjenja i sreće...onda mislim je moj posao onaj koji se odrađuje.....koji se samo radi....a ne živi i ne sanja...
U svom životu koji je, rekli bi, miran i dosadan, idem možda linijom manjeg otpora...možda nisam dovoljno bila jaka i uporna kad je trebalo...možda nisam mislila na sebe, nisam znala kako....ali najveća istina je da niti do dana današnjeg ne znam što je to što bih ja radila svim srcem, što bi mene ostvarilo kao osobu....što je moja sudbina....?.
Tako sam došla do zaključka da jednostavno postoje ljudi koji se sa time rađaju, znaju od najranijeg djetinjstva što im je činiti...a ima i onih (koji su u većini mislim) koji samo rade....koji možda sebe ostvaruju u nekim drugim poljima...koji svoj život vode na neki drugi način( bez obzira da li su toga svjesni ili je to tako bez njihovog prevelikog razmišljanja o tome).
Došla sam do nekih razloga zbog kojih je to tako u mom životu, ali ne na način da nekog krivim ili žalim za nečim, nego na način da se pomirim sama sa sobom i shvatim....
Postoji naravno način da probam u ovome što radim vidjeti barem dio sebe....da svaki dan probam unijeti sebe barem malo u to što radim...da ne tražim previše od tog dijela života i da tražim zadovoljstvo negdje drugdje.....
Nije lako ponekad....to je svakodnevna odluka...ali i jedini način da se realno dobar posao koji bi zadovoljio puno puno sličnih meni....spoji sa mojim osjećajem za korisnost i ostvarenost....
To je uvijek iznova osjećaj realnosti, poniznosti i razumjevanja da nije sve "filmski" i prekrasno...da nije dovoljno htjeti i maštati...da nije kraj svijeta ako to ne bude tako u ovom životu i upravo iz tih razloga što znam da nije svakome to suđeno, da je to blagoslov onima koji to imaju, a zadaća i prilika za učenje i shvaćanje onima koji to nemaju....
A na kraju krajeva i život je dovoljno dug za ostvarenje svih snova.....samo treba znati sanjati.....
