Jedna od najtežih stvari koje ljudsko biće može u svom razvoju postići, po meni, je priznati samo sebi neke stvari...puno važnih stvari zapravo....koje se tiču njega samog, odnosno načina na koji on živi.
Ovo je jako kompleksna i teška tema, koju puno njih nije spremno niti uzeti u obzir...mislim da to dolazi sa godinama i nekom vrstom životnog iskustva....pa nisam sigurna da se može tek tako objasniti što želim reći, a i teško bez konkretnog primjera, međutim mislim da će oni koji djele moje mišljenje razumijeti....
Skloni smo, i više nego bi si htjeli priznati ili što smo svjesni uopće, okriviti sve i svakoga za način na koji živimo....sudbinu...Boga...okolnosti...druge ljude...nemile događaje....kako god...samo da si ne moramo priznati da je SVE, ali baš sve na nama....da smo SAMI krivi za puno naših izbora, a da toga možda nismo ni svjesni....toga da je sve bio izbor koji smo mi imali i sa kojim sada živimo....
Ima izuzetaka u hendikepianim i bolesnim ljudima koji zaista imaju ograničene mogućnosti i dane su im neke okolnosti bez njihovog uplitanja( takvi su naravno divljenja vrijedni i puno puta su njihovi uspjesi veći nego kod ostalih, zdravih ljudi), a mi ostali imamo uvijek izbor...čak i onda kad nam se čini i zakleli bi se da ga nema....
Kad netko nešto želi, jako,jako, jednostavno njegov cijeli život, bez obzira na okolnosti, pa bile one i ekstra teške ili nepogodne, na kraju dođe na isto ili slično...sa malim korekcijama u putu do cilja, kad netko svaki atom snage, volje, vremena i želje usmjeri prema tome da nešto postigne( bilo što, od karijere, djece, zabave, ljubavi ili sl.) to dođe prije ili poslije sigurno....
Ono što je pravo pitanje je da li je ta osoba poduzela baš SVE....ma koliko se ona klela da je.....zapitajte se sami....koliko ste spremni( i ja također) živjeti sa odlukom da će svaki vaš trenutak biti podređen tom cilju...bez pauze i oklijevanja....čekanja....nekih dilema i sl...
Rijetki su zapravo ti ljudi koji su toliko posvećeni nečemu i ne prezaju ni pred čim da to ostvare....pa makar i neke žrtve podnijeli...makar nekad i ne bili sretni, makar se nekad činilo da je cilj sve dalje a ne bliže, makar sve izgledalo beznadno....
Jer prava je istina da mi svi ostali u takvim situacijama, promjenimo smer( jer smo apsolutno uvjereni da se ne može drukčije), malo stanemo, oklijevamo, predomislimo se, kažemo - eto ono sa početka...nije mi suđeno...nije mi se tako otvorilo....možda jednom i sl.....
Čini mi se da nitko koga ja poznajem nije taj tip osobe da napravi baš SVE, tko je tako bezkompromisan i odlučan, tko se ne da sa ničim razuvjeriti i odustati....ali to ne znači da to nisu oni ljudi o kojima slušamo i gledamo, kojima se divimo....možda su rijetki...ali postoje....nemojmo se zavaravati i tražiti opravdanja....
SVE znači SVE i ništa drugo...pogledajte duboko u sebe i priznajte si....onda je sve lakše.....i onda si to duboko u sebi oprostite....i veselite se onome što imate.....
Post je objavljen 21.09.2011. u 09:30 sati.