Zašto je teško....?
Zašto je tako teško govoriti iskreno....djelovati po srcu......dati i primati iskrenu emociju...?
To mi se pitanje danas...nakon par dana u kojima nisam u "skladu sa okolinom"...nametnulo samo od sebe.
Prije toga imala sam raznih pitanja i preispitivanja sama sa sobom(i drugima).... npr: zašto je komunikacija toliko nekad komplicirana...zašto se neki dragi ljudi ponekad međusobno ne razumiju, a samo par dana prije vezala ih je harmonija odnosa (ili se tako činilo)....zašto ono što govorimo ne dopire do nekoga....zašto taj netko ne reagira na adekvatan (razuman i pristupačan) način....i tako dalje....
Puno je faktora koji određuju da li će se neki ljudi razumijeti, da li će biti u pravom trenutku skoncentrirani za pravu reakciju, da li će imati strpljenja...volje....razumjevanja dovoljno za tu drugu osobu....
Neki od tih faktora su objektivne prirode kao npr. slobodno vrijeme odnosno obaveze; dnevni rasporedi su nam prebukirani sa stresom i brzinom....ali onaj faktor do kojeg sam došla nakon "male" analize( a talent sam za dubinsko analiziranje svojeg i tuđeg ponašanja...rekli bi...) koji nije objektivan, nego jaaaako subjektivan, poprilično skriven i pritajen ....je jednostavna činjenica da ljudi nisu voljni( sposobni...skloni....spremni...) dati čistu...jednostavnu..... iskrenu emociju....eto, baš tako.
Zbog raznih svjesnih ili nesvjesnih strahova, osjećaja manje ili veće važnosti, osjećaja da će nešto izgubiti, da će se ogoliti ili jednostavno nisu baš dobri (ovu zadnju kategoriju ne poznajem, ne želim upoznati i nije o njoj riječ), ljudi ne žele ili ne mogu govoriti međusobno( barem ne na prvu loptu...nego nakon puno" predgovora") potpuno iskreno....bez potrebe za dokazivanjem, bez potrebe za kontriranjem....Ne mogu sad i odmah dati pravu emociju, dati sebe onako kako u dubini duše osjećaju ( a to da se vole i poštuju je neupitna činjenica npr.), reći onako kako im srce želi i treba, biti najbolji što mogu (čak i kada su povrijeđeni, ustrašeni, ljuti ili se jednostavno ne slažu sa problemom), biti uvijek jedno drugome ono što stvarno jesu.....
Zašto je to tako teško, a zapravo je najjednostavnija stvar na svijetu?
Zašto je potrebno toliko neugodnih i iscrpljujućih rasprava da bi dvoje ljudi ( ili više naravno ) pristalo na to ( i uvijek se toga držalo) da između njih uvijek bude samo prava, iskrena emocija....?
Ono što je još gore, kod nepoznatih ljudi, koji pak ne djele zajedničke osjećaje i naklonost, situacija je deleko gora.
Čak mislim da je toliko daleko otišao ljudski obrambeni mehanizam (valjda), da je takvo neko iskreno i ogoljeno ponašanje postalo nešto čudno, neprepoznatljivo, nelogično i nerazumljivo....kao neka izumrla vrsta ponašanja. Kao da se uvuklo u duše ljudi( nekako se to vidi u novim generacijama) da se treba samo boriti za sebe, treba malo "smuljati", malo galamiti i malo izvrnuti činjenice da bi ti bilo lakše...treba se izraziti onako da ti bude bolje u životu, a ne iskreno i čistog srca....to je "kao" postalo u ovim teškim vremenima riskantno...možda ne bude dalo dobar rezultat...možda nije najpametnije....
Bit će onda da sam naivna i djetinjasta( i neka sam ) kada kažem da je sve ovo što je dobro i što će nadam se uvijek i ostati dobro, a to je iskrenost i bezuvjetna emocija.... ipak jedino što želim i čemu težim ( naravno da i ja radim na tome iz dana u dan) i da se želim okružiti takvim ljudima koji isto misle i djeluju ... daju najbolje od sebe ( nadam se da mi to i ide ) i da je upravo to ono što jedan život može učiniti sretnim i ispunjenim.
Samo to i ništa manje od toga...ništa površnije od toga....
