Gornji štos mi je pao napamet, kad sam u "Kršnom zavičaju 2007" što su mi roditelji poklonili za rođendan, pročitala sljedeću pjesmu Nikole Miličevića o fra Matiji Divkoviću (čija ulica u Španskom mi je poznata iz nekih prošlih vremena...)
"U splitskoj luci, pod udarima bure,
fra Matija, umoran, sjedi na bisagama
prepunim papira i čeka brod za Mletke.
Tri dana je hodio iz Olova, na konju,
u društvu trgovaca, po kiši i nevremenu.
Sad eto sjedi tu, na kamenoj obali, sam,
promrzao i težak od misli i duga puta.
Zna, da je upao iz opaka turskog zuluma
u mletačku podmuklost, ali ne mari ništa.
Što mu se može desiti, kad nosi sa sobom
Nauk karstjanski i Sto čudesa, koje složi
"na urešenje našega jezika slovinskoga"?
Spustio se tiho iz mračne Bosne u nekom
nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom
ispisana papira u kožnatim bisagama.
On hoće da tiska te svoje knjige tamo,
u dalekim Mlecima, za svoj nepismen narod.
Nepismen i ubog narod, al on ipak vjeruje
u moć svojih knjiga. Zato putuje u Mletke.
(A mi, u pismeno doba, u moć kakvih knjiga
još da vjerujemo, u kakve zlatne Mletke
da krenemo na put, po kiši i nevremenu?)
I tako...U petak (dan za Mletak!) i mi krenusmo na put, ne po kiši i nevremenu, već po lijepom vremenu, ne s bisagama, već s Daliborovim autom, ne s knjigama, već po moje knjige i mandolinu, koji su mi sve do sada čuvali mjesto u mom venecijanskom (mletačkom : ) samostanu...Kako se do daljnjega ne mogu vratiti tamo, došlo je vrijeme da pokupim svoje preostale stvari, ali nadam se ne zauvijek, već samo privremeno...
Lijepu pauzu napravili smo u Ljubljani, obišavši nekoliko tamošnjih crkava, i njihovih jaslica (najljepše su mi one u franjevačkoj crkvi na Prešernovu Trgu), a zanimljiva je i njihova katerdrala...
No, moram priznati, da i uz Graz, Ljubljanu, Veneciju - najljepši blagdanski ukrasi i najbolja atmosfera mi je ipak bila - u našem Zagrebu...
U deželi...
Pomalo psihode(že)lična vrata njihove katedrale...
Lijepe "frančiskanske" jaslice (ovo je bila super ideja - putovati europom u ovo vrijeme dok su svuda još bile postavljene jaslice!)
U Ljubljani smo pokušali pronaći i pozdraviti i mog poznanika fra Mirana, ali nismo ga našli u samostanu, već smo ga potražili na njihovom teološkom faksu, no zatekli smo samo hrpu studenata pred njegovim kabinetom, u paničnom ponavljanju pred ispit kod njega, pa nismo htjeli narušavati tu atmosferu...
Najbliže što smo došli fra Miranu (no možda ga drugi put potražimo u navedenim terminima - super je ispovijed kod njega - znam još iz Venecije!)
Do Lida opće nije problem doći, prate se putokazi za Veneciju, onda se preskoči putokaz za Porto industriale, već se skrene za Porto turistico i Ferry Lido ( povratna karta je 20 Eura za vozilo, i po 10 Eura za osobu), i sretno smo stigli na vrijeme do našeg samostana...U prostorijama za goste dočekala nas je gđa Elli i fino počastila toplom juhom, pa smo komentirali, kako je nakon što smo mi ugostili europske mlade, lijepo da sad netko i nas tako lijepo ugosti...
Nakon jutarnje mise s don Giovannijem (i meni prilično nostalgične atmosfere), kratki susret sa sestrama, uz poticaj za dodatne molitve, kako bi se doista što prije otklonile sve prepreke i ostvarile naše želje (za koje vjerujemo da su u skladu i s Božjom voljom)...
Moj samostan! (i puno nostalgije...)
A onda - razgledavanje Venecije! Dalibor i Ana su bili prvi put, pa su se odlučili za centar, i tradicionalne turističke trase, a ja - već iskusna "Venecijanka" odlučila sam se za otočiće: St. Giorgio (gdje je p. Maurizio živio prije nego su ga poslali u Subiaco)...
Pogled s p. Maurizijevog St. Giorgia (pomolite se i vi sa mnom da se što prije ispuni i njegova želja da se ovdje vrati...Nas dvoje molimo jedno za drugo da se što prije vratimo u Veneciju, što oboje želimo, a za sad ne možemo...)
Gospa u benediktinskoj crkvici St. Giorgio, gdje sam se molila za naše nakane...
I onda St. Lazzaro degli Armeni (u pogledu na kojega sam 3 mjeseca uživala sa svog samostanskog prozora...) Detalji o ovom zanimljivom obilasku, s zanimljivim vodičem p. Vertanesom Oulouhodijianom zaslužuju poseban opširan post, pa o tome prvom prilikom...
Arhivske slike - pogled na St. Lazzaro s prozora moje sobe:
Egipatska mumija i druge tajne misterioznog armenskog otočića...
Armenski Monet : )
Onda sam još posjetila crkvu Pieta blizu St. Marca, i na kraju crkvu St. Zaccharia (gdje su relikvije tijela sv. Zaharije - čije sam mjesto stanovanja u sv. zemlji nedavno obišla, i crkvenog oca - sv. Atanazija...) I to ne samo posjetila, već sam i u jednoj i u drugoj crkvi sudjelovala u večernjim sv. misama, i slušala zanimljive propovijedi na tako mi dragom talijanskom...Vrlo dojmljivo je bilo slušati o Kristovu krštenju na Jordanu, neposredno pored tijela sv. Zaharije, Krstiteljevog oca, koji je vjerojatno i sam svojim prisustvom uzveličao ovaj povijesni događaj svog sina i njegova rođaka - našeg Spasitelja...
Sv. Zaharija i sv. Atanazije...
Kraj božićnog vremena uz zajedničko pjevanje božićnih pjesama pred jaslicama sv. Zaharije s don Corroneom...
I manekenske jaslice na trgu sv. Marka
U nedjelju mi je u samostanu bilo najteže oprostiti se sa svojom sobom Karla Boromejskog, posebno skinuti svoj natpis Drina sa vrata sobe, no sestre su mi obećale pričuvati sobu do daljnjega, pa u ruke Božje...
Zanimljiv je bio i susret s 96-godišnjom s. Simplicien, koju sam ljetos upoznala u Rimu, i čija svaka riječ odiše zavidnom bistrinom i duhovnošću...(kako i ne bi nakon 80 godina svakodnevnog klanjanja pred Presvetim!)
|
