(Novi zavjet, 1. Kor, 13)
Kad bih sve ljudske i anđeoske jezike govorio,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi,
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar proročki
i znao sve tajne
i sve znanje;
kada bih imao puninu vjere,
tako da bih brda premještao,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih ništa.
Kad bih na hranu siromasima
razdao sve svoje imanje,
kad bih sebe predao da se sažežem,
a ljubavi ne bih imao,
ništa mi koristilo ne bi.
Ljubav je strpljiva,
ljubav je dobrostiva;
ljubav ne zavidi,
ne razmeće se,
ne oholi se,
Ne radi nepristojno,
ne traži svoje koristi,
ne razdražuje se,
zaboravlja i prašta zlo.
Ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini.
Sve ispričava,
sve vjeruje,
svemu se nada,
svemu odolijeva.
Ljubav nigda ne prestaje.
Proročki će darovi prestati.
Jezici će umuknuti.
Znanje će nestati.
Jer, samo djelomice upoznajemo,
i djelomice prorokujemo.
Kada dođe savršeno,
iščeznut će djelomično.
Dok sam bio dijete,
govorio sam kao dijete,
mislio kao dijete,
sudio kao dijete.
Pošto sam postao odrastao čovjek,
odbacih što mi je bilo djetinje.
Jer, sad gledamo s pomoću zrcala,
s pomoću zagonetke,
a potom ćemo licem u lice.
Sad djelomice poznajem,
a potom ću jasno poznati
kako me i Bog poznaje.
Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav
- to troje –
ali je najveća među njima ljubav.
Post je objavljen 28.01.2007. u 22:21 sati.