Još o Armencima (i mehitaristima)...
|
Evo da nastavim još koju o armenskom otočiću, što obećah... Vođeno razgledavanje otočića je jednom dnevno, oko 15h...Grupicu od nas 50ak dočekao je ljubazni, simpatični i elokventni p. Vertanes... Zanimljive detalje o crkvi, otočiću, armenskom narodu, njihovoj kršćanskoj vjeri koja se samo u manjim detaljima razlikuje od katoličke, njihovoj povijesti, brojanju godina, simpatično je prepričavao redom na preko nekoliko jezika koje tečno govori: talijanski, engleski, francuski, armenski...Na svim tim jezicima ponosno je prepričavao kako su armenci živjeli u palačama, dok su svi europski narodi još bili na drveću : ) Na vlastito retoričko pitanje zašto su vitraji u crkvi od austrijskog stakla, a ne npr. od Murano stakla, sam je i odgovorio: zato što je to bilo jeftinije...Pojasnio nam je da na dan naše posjete, naš blagdan Bogojavljenja (Sv. 3 Kralja) oni zapravo slave svoj Božić, a to je dan ranije od pravoslavnog Božića...Isti dan su imali i blagoslov vode, o čemu je svjedočio neobičan lavor na oltaru, koji zapravo nije oltar...U armenskoj crkvi, koja zapravo nije armenska, jer bi trebala imati tlocrt grčkog križa, što zapravo nema...   Zbunio nas je izjavom (a u toj neobičnoj atmosferi skoro i uvjerio) da je on rodjen negdje 1388, što je naknadno objasnio pomakom u armenskom kalendaru, u kojem se vrijeme ne broji od nekog odredjenog dogadjaja, nego tehničkog datuma kada je i kod njih usvojen julijanski kalendar, tako da je kod njih ovih dana 1400 i neka godina...(odnosno da oni još nisu otkrili Ameriku : ) A pričao nam je i o tome kako je Lord Byron živio na tom otočiću nekoliko mjeseci, kada je uspio i savršeno naučiti armenski jezik, što, kako je pater rekao, očito nije posebno teško, kada je i jedan Englez to uspio tako brzo...  Onda nas je kroz krasno dvorište, odveo do bogate galerije i biblioteke, s puno vrijednih umjetnina armenskog i drugih podrijetala: egipatska mumija (jedna od najstarijih u Europi), neki neobični kineski predmeti (npr. zanimljiva kuglaza meditiranje od bijelokosti od preko 1000 dijelova), posmrtne maske nekih njihovih umjetnika i glazbenika; pričao nam je i o pokolju kojeg su 1950. god. nad njihovim narodom učinili Turci, kada su pobili preko milijun Armenaca, te kako je današnja Armenija samo desetina nekadašnje, od koje je veći dio danas u Turskoj, a jedan dio u Iranu...  Sve me to ponukalo da u knjigu dojmova upišem misao o prijateljstvu hrvatskog i armenskog naroda, te o bogatstvu tradicija, kulture i vjere, i junačkom povijesti na koje svi moramo biti ponosni... U bibiloteci okruglog oblika bilo je zanimljivo gledati stare rukopise, te posebno lijepu Gospinu sliku, pred kojom se krila još jedna tajanstvena zanimljivost, naime na označenom mjestu u samom središtu okrugle prostorije, pod samom kupolom, a tek metar i nešto od Gospine slike, u tišini - ne osjeti se ništa posebno, ali čim se pokuša točno s toga mjesta izgovoriti koja riječ ili otpjevati koji ton, akustika je nevjerojatna - osjećaj kao da si pred mikrofonom...I da ono što izgovoriš ondje, pred Gospinom slikom - dopire ravno do njenih ušiju...Ja sam izgovorila početak Zdravo Marije na hrvatskom...  Nakon skoro dva sata fascinantnog razgledavanja i doživljavanja, u prostoriji kod izlaza mogli su se nabaviti razni zanimljivi suveniri: npr. CD s armenskom duhovnom glazbom (gdje je Master-singer.baš p. Vertanes Oulouhodijian, kojeg smo imali čast upoznati kao "osobnog" vodiča naše male grupice...): Armenska duhovna glazba (uz popust kojeg sam naravno dobila spomenuvši da sam došla iz susjednog samostana bijelih sestara, odakle sam ih motrila 3 mjesaca...) pa onda npr. njihov jako dobar liker, koji se tamo može nabaviti u simpatičnim malim bočicama od 20 ml (a naravno i u većima...): Mehitarski liker Dobro mi je došao za moje već pomalo bolno grlo, a i za pojačavanje ionako prilično pomaknutih dojmova, iz bogatstva iznenađanja kojima nas je p. Vertanes zasuo... Tako me niti pri izlasku iz njihovog kompleksa, nije iznenadio čudnovati doživljaj i boja neba, koje se odražavalo u vodi, ali baš tako da se ne zna gdje jedno počinje a drugo završava:  Priznat ćete, pravi ugođaj za meditaciju (ravno iz mog fotoaparata)...Prilično nestvarno...Kao uostalom i skoro sve tamo doživljeno... No, prije nego sam uspjela ugledati i možda uzvratno uslikati svoj samostan s njihovog otočića, došao je naš vaporeto za povratak u venecijansku sadašnjost... Još par zanimljivih linkova: San Lazzaro Armenija |
