Vremeplov

31.10.2013.

„Kako si Dona?“ pita me Franjo. „Dobro sam. Znaš... da sam uvijek dobro!“
I tako sam danima, tjednima i mjesecima izgovarala tu kurtoaznu laž, na to kurtoazno pitanje.... koje ljudi ionako postavljaju tek radi reda....
Uz sve vjetrenjaèe na koje je trebalo jurišati i sve unutarnje nemire, ljutnje, strahove, èuðenja, a koja su me uèinili nekako odrvenjelom... odmaknutom, puknutom, na sadržaj skoncentriranom...
nisam bila dobro ni fizièki... i to mogu napisati tek sada... kada sam opet dobro.
Prije nekoliko tjedna pala sam s ljestvi i natukla desnu nadlakticu. Trpila sam tjednima straviène bolove.... usvojila sam veæ neke nove pokrete zbog kojih bi vrlo lako mogla dobiti nadimak pukljavica.... jer u svaku radnju startam lijevo rukom i lijevim ramenom... a to mi je kao tvrdoj dešnjakinji bilo prilièno teško usvojiti. Prije pisanja ove teme podigla sam desnu ruku visoko u zrak i ostala zateèena, jer to je svo ovo vrijeme bila nemoguæa misija. Moja ruka je danas konaèno ozdravila.
I nije to bilo jedino zbog èega nisam bila dobro. Na sred èela mi je narasla neka ružna kvržica.... i tako su Pepica, Janica, Franjo, Pero i Lojzek bili društvo Done kvržice, a da pojma nisu imali jer sam je uspješno skrivala puderom. No moj anðeo mi je neprestano vrištao da je se moram riješiti, da nam ona na našem putu ne treba. I taman kad bih je onako malu zaboravila on me podsjetio da nas ona proganja i žulja. U svom ovom košmaru od obaveza natjerao me anðeo u akciju.... Kad su znalci potvrdili mišljenje anðela, lijepo su je izrezali, zaštihali me i nalijepili mi gazu na sred èela... tako da izgledam kao da sam upravo izašla iz neke bitke. Tjednima ne postoji granica izmeðu slobodnog i radnog vremena.... jer ono što se dešava je dio mene, vremena u kojemu živim.... to je neko izvanredno stanje... poput rata, kad je nepristojno uopæe razmišljati o nekom slobodnom vremenu... pa si dostupan i na raspolaganju svima... u svim tim satima dok si budan... a i kad nisi budan – probude te.
I onda ipak.... vrišti anðeo: „Dona, ugasi mobitel! Pobjegnimo! Idemo surfati kroz vrijeme. Treba nam to....“ Opet sam ga poslušala. Danas je bio taj dan. Dan bijega. Mobitel je sramežljivo zvonio na dnu moje torbe, ali nisam se javljala.... nikome i baš nikome. Krenuli smo.
Putem sam vidjela šume u èarobnom jesenskom ruhu.... kako se lagano i sramežljivo razodijevaju za zagrljaj i spavanje sa Zimom. Vidjela sam te pitome brežuljke s iznakaženim i kvrgavim stablima koje je netko iz slika naivnih slikara izvukao i popikao po obroncima i padinama, koje su prekrivene šarenim „zakrpama“, obraðenim zemljicama... koje su vrijedni ljudi izbuljenih oèiju, crvenih obraza, izraženih trbušèiæa od dobre klope pripremili za zimski odmor. U tom èvrstom zagrljaju moje duše i krajolika navirale su uspomene.... neka davna putovanja... istim tim cestama.... u starom plavom folciki.... dvostruko manjom brzinom. Zatvorila sam oèi i prisjeæala se dijaloga, tih nježnih plavih oèiju, ljubavi koju sam osjeæala i još uvijek je osjeæam, ali drugaèije... mira i sigurnosti koje mi je pružao taj èovjek... moj èovjek... moj Otac.... Cijelim putem nisam progovorila ni rijeèi... na radiu je treštala muzika... a ja sam se ipak, narozgovarala kao rijetko kada. Bilo je to prisjeæanje na neke stare dijaloge... izvuèene iz škatule uspomena, ali bile su i nove teme.... jer prièala sam mu bez glasa...sve što me tišti i dobila jasne odgovore. Nije teško dobiti odgovore od nekoga koga više fizièki nema i ne može glasno odgovarati na naša pitanja... jer ostavio je korijen iz kojeg izrastaju odgovori na sva pitanja koja me muèe sada i koja æe se pojaviti tek u nekom novom vremenu. I onda su nam se u to bezglasno druženje pridružili djedovi, bake, teta i tetak, stric.... dva bratiæa i još neki dragi roðaci.
Osjetila sam miris i toplinu djetinjstva.... èistu ljubav. Jela sam u mislima mak kocke koje je pekla moja teta.... premazane kiselkastim pekmezmom, a gore glazura od tamne èokolade. Èesto ih radim.... ali ove koje sam jela danas u mislima.... bile su drugaèije od onih koje ja radim... bile su puno bolje.... onako... s okusom djetinjstva i nekih nedjeljnjih rituala....
Moj anðeo je s nekim na vrhu dogovorio da prièeka još malo s mrazevima... jer za danas nam je bilo neobièno važno vidjeti sve to cvijeæe, sve te boje i sav taj zreli život... tu ljepotu prirode... baš ovog godišnjeg doba... koje znaèi zrelost, mudrost i obeæanje za neka nova proljeæa....
Bila sam na spomeniku partizanima. Nitko me više èudno ne gleda. Valjda su se veæ navikli.... da svake godine dolazi neka èudakinja i pali tamo svijeæu... bez obzira koliko to nije bilo popularno nekih tamo godina.... Ne ponovile se!
I onda me od siline uspomena... slika... emocija poèela boljeti glava. Zaustavim se u jednom malom mjestu i uðem u ljekarnu. Za pultom mladi èovjek.... tek koju godinu stariji od mojih sinova. Kupim tablete protiv glavobolje, izaberem s njim nove gaze i flastere za svoje èelo i tada ga pitam: „Imate li obiènu vodu o boèicama?“ On me pogleda širom otvorenih oèiju i pita dobrodušno... onako-nekako navino (kao na slikama naivnih slikara) mekim naglaskom koji me rastapa: „Kaj ste žedni?“ Nasmijem se ja na to pitanje i odgovaram: „Ma nisam.... ali moram nekako popiti tabletu.“ Odgovara: „Bum vam natoèil iz pipe!“ Ma jasnoooo! Koje crne boèice..... pa imamo zdravu vodu iz pipe... i još uvijek imamo ljude koji se nisu pretvorili u robote.... i važno im je da li si žedan i smislit æe naèin kako ti pomoæi.... jer im je naprosto stalo... jer su naprosto još uvijek ljudi.
I Slavka sam se sjetila putem. Nema više uz cestu bakica koje prodaju plodove iz svojih vrtova. No nisam odustala... pronašla sam ja njih i kupila neke èarolije... bez raèuna... ilegalno i sve u inat Slaveku... pa neka se ima razloga ljutiti... jer eto, baš zbog nas takvih... malih i neposlušnih propada ova država. Nismo im u tom trgovanju uplatili ni lipe u kasu iz koje kupuju limuzine s grijanim sjedalima, putuju po svijetu i sve ono nešto o èemu ne želim na ovoj temi pisati....
Po povratku.... u predveèerje isti ritual sam ponovila u kraju koji je moj novi dom.... tu sam obišla grobove èarobnjaka koji su obilježili neku moju kasniju prošlost... ali ne manje važnu, a oni svi zavreðuju najposebnija mjesta u škatuli uspomena.
Ništa me više ne boli. Osjeæam se odlièno... nekako obnovljeno... kao što se dijete osjeæa nakon majèinog zagrljaja.... ili sjedeæi u sigurnosti oèeva krila.
Puno vremena i energije su ljudi potrošili u nastojanju da smisle vremeplov, a sve zato jer ne kuže da ga mi veæ imamo... u svojim glavama... u svojim srcima. Takva putovanja kroz vrijeme nas okrepljuju, osnažuju i razbistre nam smisao.... vrate nadu i volju za novo sutra....
„Hej Franjo, ja sam sada za zbilja ODLIÈNO!“


Za sve one... moje drage... do kojih danas nisam stigla...

Izvrsnost

25.10.2013.

Sisaèka županica Marina Lovriæ Merzel 24. listopada 2013. godine dijelila je srednjoškolcima nagrade zbog izvrsnosti, a pri tom im je vlastitim primjerom objasnila što prema njenom sustavu vrijednosti znaèi izvrnost.

Inaèe, županica jedne od najsiromašnijih županija u državi nabavila je skupi Audi A6 TDI.

Izjavila je pred mladim ljudima da se na telefon zadnjih dana javlja rijeèima: „Ovdje Audi centar“. Ironiènom opaskom je valjda htjela ispasti duhovita i djeci objasniti da su oni koji je prozivaju zbog bahate rastrošnosti kreteni, koji ne razumiju što je to izvrnost. Dodala je kako svi znaju staru poslovicu da se samo za dobrim konjima, lipicancima, praši, a ne za ragama.
Vrlo pouèna izjava za mlade ljude kojima ih je uputila. Neka odmah nauèe da se „lipicancima i dobrim konjima“ smatraju oni koji se što skuplje voze na tuði raèun i da se uzalud trude uèenjem... jer im znanje i savjesnost baš ništa ne znaèi, ako im ulogu „dobrog konja“ ne zagarantira politièka pripadnost ili možda neko kumstvo.
Oni koji se voze javnim prijevozom i automobil si ne mogu priuštiti su oèito rage... pa o njima nitko i ne prièa.
Dan ranije je objasnila kako je kupnjom novog automobila uštedjela na rati kredita, te da se ona puno vozi pa joj TREBA siguran i udoban auto.
Oèito je Plan 21 bio trojanski konj..... zbog kojeg se danas diže prašina.

Koje li bahatosti, bezobrazluka i bešæutnosti! Takvim likovima bi trebalo zabraniti da razgovaraju s mladima... jer nam kvare djecu.
TREBAJU li naša djeca, a da bi mogla težiti izvrnosti bolje obrazovanje, bolju zdravstvenu zaštitu, kvalitetnu prehranu i društvo u kojemu æe se doista znati što je to IZVRNOST? Mogu li im roditelji priuštiti sve to što TREBAJU jer je TREBANJE samoprozvane elite u ovoj zemlji jaèe od TREBANJA naroda?
Zašto bi se djeca uopæe trudila uèiti i težiti izvrsnosti kad to ionako u ovoj zemlji ništa ne znaèi?
Nije dovoljno što su zemlju doveli u ovakvo stanje, nego nam se još i u lice smiju i „truju“ nam djecu ovakvim bezobraštinama!

SRAM IH BILO!

Podsmijeh

23.10.2013.

Sa sedam godina napisala sam svoju prvu pjesmu... pod naslovom „šala“.
Tek sam puno godina kasnije shvatila da taj pjesmuljak ne govori o šali, nego podsmijehu.
Ruganje, podsmijeh i zloba privikrivena u šalu smetaju me od najranijeg djetinjstva.... pa tako ni moja prva pjesma nije bila o Petru sa najljepšim oksericama na svijetu... nego je bila reakcija na te neke odnose u društvu, iako se ne sjeæam konkretnog dogaðaja koji me inspirirao na pisanje te pjesmice.
Podsmijeh je smijeh zaèinjen prezirom.... on znaèi ruganje i omalovažavanje onoga kome se podsmjehujemo.
Sigurno ste se ponekad našli u ulozi neutralnog promatraèa i svjedoèili situaciji kada netko nešto govori i objašnjava, a dvoje ili više ljudi se pogledava i podsmijehom „komentira“ onoga koji govori. U tom trenutku ljudi koji se podsmjehuju osjeæaju se nadmoæno, pametno, valjda pametnije od onoga koji govori.... Uvijek kad to vidim... oèekujem da æe se ti ljudi javiti za rijeè i argumentima rasturiti onoga kojemu su se podsmjehivali. No to se nikada ne dogodi. Zašto? Zato što oni koji imaju argumente, èvrst stav, znanje i samopouzdanje ne koriste podsmijeh kao oružje u odnosu s drugim ljudima... Oni se ne moraju rugati.... oni imaju argumente. Podsmijeh je samo na prvi pogled metak koji leti prema onome kome je upuæen... on je u svojoj biti štit.... jer podsmjehuju se neznalice, gnjidice, petljanci, neèasni ljudi... oni koji osjeæaju strah i nesigurnost.

Juèer sam bila na jednom skupu i opet sam se... po ne znam koji put usredotoèila na reakcije onih koji slušaju. Zagledala sam se u ženu na èijem licu je titrao podsmijeh, koja je širila oèi u lažnom èuðenju i nekim èudnim grimasama gradila štit oko sebe. U jednom trenutku su nam sreli pogledi. Gledala sam je ozbiljno.... duboko... ali iskreno... bez reakcije i neverbalnih znakova... samo sam je gledala... èistog srca. Podsmijeh treæoj osobi joj je u trenu nestao s lica, a dodir s mojim pogledom joj je oèito bio neugodan... jer je brzo oèima pobjegla...

Vidjela sam podsmijeh na licu onih koji imaju moæ. I zbog toga me uhvatila panika. Oni koji vjeruju sami sebi ne govore ljudima držeæi ruke u džepovima, ne podsmjehuju se sugovornicima, nisu bahati i ne gledaju s visoka... poštuju sugovornike, situaciju, pa i same sebe... i znaju pravila pristojnog ponašanja u konkretnoj situaciji.
U neverbalnoj komunikaciji ruka u džepu tumaèi se kao figa u džepu, tj. nedovoljna otvorenost, zainteresiranost i iskrenost.
Forsiranje preležernog ponašanja na skupu s ljudima koje vidiš prvi put nije približavanje tim ljudima... nego je strah, omalovažavanje onih s kojima si se našao u nekom odnosu. Èudno je kako se isti ti likovi iza forme i pravila skrivaju kada prikrivaju i zataškavaju sadržaj, a kada je ta forma važna da istakne sadržaj... tada od nje prave lakrdiju. Oèito imaju problema sa sadržajem.
Nakon skupa sam izašla duboko razoèarana.... osjetila sam muèninu, a koju redovito osjeæam kao fizièku reakciju na nešto ružno... što joj prethodi.

Vode nas oni koji su nesigurni u sebe, koji se skrivaju iza podsmijeha... koji su tu privremeno.... ali su zbog svoje nesigurnosti opasni sebi i svima oko sebe.
Jedan èovjek... koji je škrinjica mudrih izreka kaže: „Kad igraš nogomet s onim koji ga zna igrati tada te on i faulira na naèin koji nije opasan.... jer je vježbao kako napraviti faul... Najgore je igrati nogomet s neznalicama, oni lome kosti... opasni su i sebi i suigraèima...“ Podsjetila me ta opaska s nogometnog terena na ljude koji su mi izazvali muèninu neverbarlnom komunikacijom... podsmijehom... koji znaèi izbacivanje njihove neugode i srama... njihovu nesigurnost i paniku. Bojim se tih ljudi..... jer mi lièe na slona u staklani.

Èestitka

20.10.2013.

I taman kad dani izgledaju tako neprobojno sivi.... kada skvrèena duša više ne osjeæa nadu... pojavi se neka iskra koja zapali luè... baš kao u Šumi Striborovoj... Rasplamsa se vatra, zaplešu Domaæi i sve odjednom postane tako moguæe... tako toplo i tako dobro. Naprosto razgori opet nadu....

Najiskrenije èestitke Davoru Bernardiæu na pobjedi za novog predsjednika GO SDP-a, kao i svim zagrebaèkim SDP-ovcima koji su danas pokazali da ipak svi ne šute, da ipak svi nisu isti. Bravo!

PETICIJA

15.10.2013.

Udruga graðana za zaštitu ljudskih prava – „David“ ovih je dana pokrenula „kampanju za ukidanje financiranja crkvi iz državnog proraèuna“

Peticijom izražavaju želju da se ukine financiranje vjerskih ustanova nedobrovoljnim doprinosom svih graðana iz proraèuna te da ih iskljuèivo financiraju vjernici i graðani KOJI TO ŽELE.
Istièu da svaki graðanin godišnje za Katolièku crkvu izdvaja 400 kuna od prosjeæne plaæe, 16 lipa od svakih 100 kuna potrošenih u trgovini i 80 lipa od svakih 100 kuna kazne ili takse.
Djelatnost Katolièke crkve veæ se godinama izdašno financira iz proraèuna, temeljem ugovora izmeðu Svete Stolice i Republike Hrvatske.

Morana Roziæ, predsjednica Udruge za promicanje progresivnih društvenih odnosa – UPPAD izjavljuje:
"Najviši po hijerarhiji izvora prava u Hrvatskoj jest Ustav, slijede ga meðunarodni ugovori, zatim zakoni. U Ustavu jasno stoji da Ustavni sud odluèuje povodom ustavnih tužbi protiv pojedinaènih odluka državnih tijela kad su tim odlukama povrijeðena ljudska prava i temeljne slobode. Jednako tako, u Ustavu stoji da su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od države. Vatikanskim ugovorima, ratificiranima u Saboru, jasno se krše te odredbe, a ugovori su takoðer i u suprotnosti s meðunarodnim inicijativama o ljudskim pravima. Ustavni sud donio je rješenje te se proglasio nenadležnim za ocjenu sadržaja pojedinih meðunarodnih ugovora, što pokazuje da Ustav oèito nije uvijek najviši pravno-politièki zakon i temeljni konstitutivni državni dokument. Svojim (ne)djelovanjem Ustavni sud omoguæuje vaninstitucionalno djelovanje Katolièke crkve. Mislim da Ustavni sud pokazuje da je pod snažnim utjecajem Katolièke crkve te da je time kompromitiran", te napominje da djelovanje UPPAD-a nije usmjereno protiv vjere i vjernika. "Zahtijevamo provoðenje jasne i nedvosmislene ustavne odredbe Republike Hrvatske ili da se realno stanje usuglasi s Ustavom i zakonima te se Hrvatska proglasi klerikalnom državom".

Blogeri, svi vi koji želite svojim potpisom podržati zahtjev prema Saboru i Vladi RH za preispitivanje ugovora izmeðu Republike Hrvatske i Svete Stolice, koji duboko krše ustavom zajamèen sekularni karakter naše države i rezultiraju brojnim sluèajevima diskriminacije (u prvom redu djece, ali i odraslih) koji ne pripadaju katolièkom dijelu populacije... to možete uèinit OVDJE.

Istrebljivaè

12.10.2013.

„Èist raèun – duga ljubav!“
Ova stara izreka je temelj dobrih i ureðenih odnosa meðu ljudima.
Vladajuæa garnitura je temeljem te izjave krenula uvoditi red u državi.
Uhvatili su se „metle“ (moæi) i krenuli èistiti raèune.
Od dana izbora, pa do danas „oèistili“ su veæ puno toga..... pa se naziru rezultati.
Otpisuju dugove „velikima“, a na „malima“ se iživljavaju.
Sve je više siromašnih. Ako zastanemo na tren i stanemo na nekom parkiralištu, tržnom centru, u vlastitom poduzeæu ili na bilo kojem drugom mjestu gdje se okuplja puno ljudi i malo se zagledamo u ta lica.... jasno možemo vidijeti rezultate tih „èišæenja“ na licima graðana. Ljudi su nervozni, dezorijentirani, nekako odsutni... zabavljeni svojim mislima (koje sudeæi po izrazima lica nisu lijepe). Sve više mladih odlazi iz zemlje. I ne možemo im to zamjeriti. Oteta im je buduænost, uništena perspektiva... otjerani su!
Sjeæam se svog osjeæaja kad sam prvi puta gledala SF film „Istrebljivaè“.... u jednoj sceni vidimo sivilo, tamu, ofucane zgrade, prljavštinu, ljude bez osmijeha na licu, u pohabanoj odjeæi, s ugaslim pogledima... bez nade, a na jednoj visokoj ofucanoj zgradi svjetli samo jedna velika reklama.... uglancana do bola i na njoj piše Coca-Cola. Volim Colu... ali ta slika mi se usjekla u sjeæanje... i na žalost danas svoju Hrvatsku vidim na taj naèin.

Ne možemo reæi da nismo bili upozoreni. Na samom poèetku stvaranja države kao cilj je odsanjano stotinjak bogatih obitelji, a ostali su jasno i glasno nazvani stokom sitnog zuba.
Od tog cilja i tretiranja naroda kao stoke, koju treba gaziti nije odustala nijedna politièka opcija u zemlji. Svi koji su se do sada prošetali vladajuæom pozornicom tog cilja su se držali poput svetog pisma. U ne tako davnoj povijesti opet smo prevareni. Ponuðen nam je Plan21, koji je izgledao drugaèije, koji je bio prepun obeæanja i nade... no vrlo brzo smo shvatili da je i on bio podvala, tek šarena laža da bi izbore dobili oni koji su ga pisali. On moralno ima jednaku vrijednost kao Sanaderove jamstvene kartice. Politièka kadroviranja, osobni interes ispred opæeg, pogodovanje „velikima“, a gaženje „malih“ jasno govori o još jednoj prijevari ovog naroda.

Veæ danima sam nekako šutljiva. Razlog tome je nešto što trenutno radim, a o kakvom se poslu radi najbolje možete shvatiti ako u sjeæanje dozovete sliku iz nekog ratnog filma... pa vidite neku livadu, prepunu mrtvih i ranjenih... nakon bitke s nadmoænijim neprijateljem... nad livadom su se nadvili tamni oblaci, s neba sipi dosadna jesenja kiša i tlo pretvara u blato... koje se miješa sa krvlju. Priroda šuti.... kao da je vrijeme stalo.... a turobnu tišinu paraju samo jauci i jecaji ranjenih. I sama ranjena, potiskujem vlastitu bol i pretvaram je u ordenje i ponos, hodam meðu unesreæenima.... nemam zavoja, nemam ništa.... imam samo suze koje pridružujem njihovima... imam samo rijeè koja tješi... imam samo sebe i jedina potreba koju imam je biti s njima... o toj kaljuži od blata i krvi.
Ne, nisam pretjerala... doslovno se tako osjeæam.
I dok nas je neprijatelj zabavio vidanjem rana i zbrinjavanjem „mrtvih“... on je i dalje u akcijama uništavanja, istrebljivanja i rušenja.... a sve to politièkim kadroviranjem, neznanjem, zlim namjerama.

U mom poduzeæu postoji interna web stranica... koja je dostupna samo iz naše mreže. Imamo mi i svoj list. List ne èitam veæ godinama... a i na web stranicu sam vrlo rijetko zalazila.... jer hrabrije, kreativnije i srèanije teksktove èovjek može proèitati na panoima u razredima osnovnih škola. Ovo su slikovnice vladajuæih i uvijek me uhvati tuga kad vidim taj list.... jer postanem svjesna do koje mjere su uništili te drage novinare... koji zbog sigurnosti i kore kruha ne smiju misliti svojim glavama, pustiti duše da se raspišu... nego pišu naruèene tekstove i hvalospjeve. No u petak dolazi mi jedan kolega i kaže: „Dona, odi na info.... ima zanimljivih komentara ispod tekstova.“ Otvaram stranicu i sa zanimanjem, na dvije teme èitam komentare dvojice ljudi koje neizmjerno poštujem. Komentari me na tren bude iz sivog i tmurnog polumrtvila, osjeæam ponos, zajedništvo, pripradanje... osjeæam se nekako zaštiæeno... jer se s kritikama na nova politièka kadroviranja i stanje u poduzeæu javljaju moralni autoriteti i autoriteti struke..... ljudi koji su temelj i stupovi našeg poduzeæa. Oèito nisu samo mene probudili..... jer uskoro ugledam novi komentar jednog sindikalca koji se ukljuèuje u raspravu.
Nakon nekoliko trenutaka... komentari nestaju. Netko ih je obrisao.
Sjedim. Buljim u ekran i tiho izgovaram: „Jebote, pa jeste li vi normalni?!!!! Pa kako se usuðujete?!!! Znate li vi uopæe koga ste obrisali?!!!“

U mom poduzeæu radim veæ dvadeset i sedam godina. To poduzeæe za mene ne znaèi samo mjesto gdje zaraðujem koru kruha, nego je ono meni na vrlo visokom mjestu najvažnijih stvari u životu. Ja sam vrlo mali kotaèiæ u tom velikom mehanizmu i silno sam ponosna da se vrtim toliko vremena s tim velikim kotaèiæima i sudjelujem u radu tog mehanizma. Kad sam se zaposlila kao vrlo mlada djevojka bila sam daktilograf... prvo najboljim pravnicima, a kasnije timu uglednih inženjera... To su ljudi koji su me uèili poslu, ljudi prema kojima osjeæam strahopoštovanje. Uz sve te ljude nisam nauèila samo puno toga raditi, nego su me poticali na èitanje, uèenje, misliti svojom glavom... nauèili su me koliko je važna dobrobit poduzeæa i ljudi koji rade u njemu. Prije puno godina to mjesto je bilo ogledalo uglaðenog ponašanja, profesionalizma, rasadnik najboljih kadrova za cijelu državu... a danas me podsjeæa na neku ofucanu konobu... na nekakvu zabit u kojoj ljudi dezorijentirano letaju hodnicima.
U toj masi ljudi, postoje oni s kojima se ne moramo slagati svjetonazorski, kojima možemo zamjerati i neke poslovne poteze tijekom duge karijere... ali oni su toliki autoriteti da se u susretu s njima može iskazati jedino poštovanje i ništa manje i više od toga. To su ljudi koji su to poduzeæe od interesa za cijelu državu održali sve ove godine.... dok su puhali razni politièki vjetrovi i divljale oluje. Ono je još uvijek tu.... ali nisam sigurna do kada æe biti tako.... I eto, sada su politièki vjetrovi u naše poduzeæe dopuhali neke politièke kadrove zbog kojih imamo na tisuæe ranjenika koji krvare na gore spomenutoj livadi, a najveæe struènjake i autoritete ponižavaju na razne naèine... a brisanje nekoliko komentara je tek simbol puno ružnijih i opasnijih ponašanja, a za mene je znaèilo kap koja mi je prelila èašu i inspirirala me na pisanje ove teme.
Moje poduzeæe je od postanka države taoc politike. HDZ je kadrovski devastirao to poduzeæe i zadnji izbori su doèekani s toliko smjernosti, nade i oèekivanja.... kao kad bolesnik na samrti oèekuje infuziju koja æe ga povratiti u život. No... nije se to dogodilo. Sva ona strahota koju je radila kriminalna Uprava HDZ-a su kamilica u odnosu na politièka kadroviranja koja èini ova vlast i na svu štetu koja iz toga proizlazi. Nama se financijama bave inženjeri graðevine, ljudske potencijale vode veterinari, u administraciji rade parketari.... radnika – operativaca (koji su neobièno važni da bi sustav funkcionirao) je sve manje, kronièno ih nedostaje, a svakodnevno se množe razni savjetnici, pomoænici direktora i razni likovi s nekim èudnim nazivima radnih mjesta.
Prvo su nam politièari objasnili da nije važno na mjesto predsjednika uprave postaviti struènu osobu...važno je da on bude dobar menaðer, a okružit æe se struènim ljudima. Nakon toga su nam objasnili da ni èlanovi uprave ne moraju biti struèni ljudi... jer i oni æe na nižoj razini imati struènjake koji æe im pomoæi. No... vrijeme je pokazalo da se struènjake ušutkava, marginalizira, a i na ta struèna rukovodeæa mjesta se postavljaju nestruèni kadrovi. Pa je tako npr. na mjesto direktorice sektora za upravljanje ljudskim potencijalima postavljena doktorica veterine. „Nova“ vlast nije mogla smisliti morbidniju i jaèu uvredu za sve radnike od tog imenovanja. Radi se o radnom mjestu koje ima utjecaja na više od deset tisuæa radnika i njihove obitelji. Èak da nas tada Èaèiæ i nije krstio svim onim životinjskim nazivima... tim imenovanjem smo dobili jasnu poruku. To imenovanje je izazvalo puno zgražanja, gorèine i tema je mnogih rugalica u mom poduzeæu. U obrisanom komentaru.... koji me potaknuo na pisanje ove teme spominjale su se životinje, pa je to oèito bio razlog za brisanje.
Sjeæam se.... kad je tek imenovana.... jedne nedjelje na tržnici sreæem njenu tajnicu. Poznajem tu ženu dugi niz godina. Srdaèno se pozdravimo i kažem joj ja: „Super da sam te srela.... imam jedan dopis za tvoju novu direktoricu. Ti si tajnica veterinarki... zar ne?“ A ona æe: „Donaaaa, pa nemoj takooooo... ima žena svoje ime.“ Tada je ja zbunjeno pogledam i pitam: „Možda sam dobila pogrešnu informaciju..... pa jel tvoja nova direktorica veterinarka ili nije?“ Ona spušta glavu i odgovara: „Pa je... ali ima ona svoje ime...“ Hmmmm.... „Ne razumijem! Zašto više „struènjake“ u poduzeæu ne smijemo oslovljavati titualama... da radiš za nekog pravnika sigurno me ne bi nagovarala da ga zovem imenom. Zar se ti sramiš diplome svoje direktorice? Pa žena je morala puno uèiti i uložiti puno truda da doðe do nje. Diplome nisu razlog za sram... nego su na ponos onima koji ih posjeduju.... „
Ja doista protiv te žene osobno nemam ništa. Vrlo je zgodna... odlièno se drži za svoje godine. No strašno sam uvrijeðena zbog tog imenovanja... kao i veæina ljudi iz mog poduzeæa. Èemu uopæe postoje razlièiti fakulteti u ovoj zemlji ako svi mogu raditi sve? Onda neka ostave samo Prometni faks... jer on je nešto kao antibiotik širokog spektra... pa neka se svi bave poslovima koje im odredi politika. Èemu uopæe gnjaviti studente sa nekim specifiènostima i detaljima tijekom školovanja?!!!
Rezultati jasno pokazuju da su politièka imenovanja nešto pogrešno i štetno. Stanje nikada nije bilo lošije. Caruju nepotizam, neznanje, dezorijentiranost i trenutna slika mog poduzeæa sve više lièi na film koji sam spomenula na poèetku ove teme. Možda sve to nije sluèajno. Ako se doista radi o nesnalaženju, nesposobnosti i neznanju loše nam se piše (radnicima i cijeloj državi), a ako je to dio smišljenog plana da se i to poduzeæe proda.. onda nam se još crnje piše.
I eto.... prilièno duga tema.... nastala zbog jednog obrisanog komentara. Kao dokaz da se zlo ne može obrisati.
I što se sada može uèiniti?!! Puno toga. Možete mi spakirati otkaz... ne bi bila ni prva, ni zadnja koju bi otjerali iz MOG poduzeæa... èinili ste to puno jaèim facama od mene, pa ovo ne bi bio nikakav problem. Možete brisati komentare, dijeliti otkaze, sijati strah, pa i spaljivati na lomaèama ako treba... ali istinu i zlo koju ostavljate iza sebe ne možete obrisati. Narod èuva i svjedoèi tu krvavu istinu. I još nešto... Ovoj temi je inspiracija poštovanje koje osjeæam prema ljudima koji su moje poduzeæe zadužili svojim znanjima iz struke, svojim osobnostima i èasnim ponašanjima. Hoæe li jednog dana... kad više ne budete imali moæ biti nekoga na ovom svijetu tko bi za vas napisao ovakvu temu? Sumnjam! Sve mi vas je žao... jer znam da æete završiti kao svi oni od kojih je moæ napravila krvnike i i bešæutne likove.... ali na žalost, prije no što se to desi vi æete uèiniti još puno, puno štete i zla.
U ovom društvu se etiketira i kažnjava one koji o zlu govore, a ne one koji zlo èine.
Neæe nam biti bolje dok je to tako....

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)