Marketing
Podsmijeh
Sa sedam godina napisala sam svoju prvu pjesmu... pod naslovom „šala“.
Tek sam puno godina kasnije shvatila da taj pjesmuljak ne govori o šali, nego podsmijehu.
Ruganje, podsmijeh i zloba privikrivena u šalu smetaju me od najranijeg djetinjstva.... pa tako ni moja prva pjesma nije bila o Petru sa najljepšim oksericama na svijetu... nego je bila reakcija na te neke odnose u društvu, iako se ne sjećam konkretnog događaja koji me inspirirao na pisanje te pjesmice.
Podsmijeh je smijeh začinjen prezirom.... on znači ruganje i omalovažavanje onoga kome se podsmjehujemo.
Sigurno ste se ponekad našli u ulozi neutralnog promatrača i svjedočili situaciji kada netko nešto govori i objašnjava, a dvoje ili više ljudi se pogledava i podsmijehom „komentira“ onoga koji govori. U tom trenutku ljudi koji se podsmjehuju osjećaju se nadmoćno, pametno, valjda pametnije od onoga koji govori.... Uvijek kad to vidim... očekujem da će se ti ljudi javiti za riječ i argumentima rasturiti onoga kojemu su se podsmjehivali. No to se nikada ne dogodi. Zašto? Zato što oni koji imaju argumente, čvrst stav, znanje i samopouzdanje ne koriste podsmijeh kao oružje u odnosu s drugim ljudima... Oni se ne moraju rugati.... oni imaju argumente. Podsmijeh je samo na prvi pogled metak koji leti prema onome kome je upućen... on je u svojoj biti štit.... jer podsmjehuju se neznalice, gnjidice, petljanci, nečasni ljudi... oni koji osjećaju strah i nesigurnost.
Jučer sam bila na jednom skupu i opet sam se... po ne znam koji put usredotočila na reakcije onih koji slušaju. Zagledala sam se u ženu na čijem licu je titrao podsmijeh, koja je širila oči u lažnom čuđenju i nekim čudnim grimasama gradila štit oko sebe. U jednom trenutku su nam sreli pogledi. Gledala sam je ozbiljno.... duboko... ali iskreno... bez reakcije i neverbalnih znakova... samo sam je gledala... čistog srca. Podsmijeh trećoj osobi joj je u trenu nestao s lica, a dodir s mojim pogledom joj je očito bio neugodan... jer je brzo očima pobjegla...
Vidjela sam podsmijeh na licu onih koji imaju moć. I zbog toga me uhvatila panika. Oni koji vjeruju sami sebi ne govore ljudima držeći ruke u džepovima, ne podsmjehuju se sugovornicima, nisu bahati i ne gledaju s visoka... poštuju sugovornike, situaciju, pa i same sebe... i znaju pravila pristojnog ponašanja u konkretnoj situaciji.
U neverbalnoj komunikaciji ruka u džepu tumači se kao figa u džepu, tj. nedovoljna otvorenost, zainteresiranost i iskrenost.
Forsiranje preležernog ponašanja na skupu s ljudima koje vidiš prvi put nije približavanje tim ljudima... nego je strah, omalovažavanje onih s kojima si se našao u nekom odnosu. Čudno je kako se isti ti likovi iza forme i pravila skrivaju kada prikrivaju i zataškavaju sadržaj, a kada je ta forma važna da istakne sadržaj... tada od nje prave lakrdiju. Očito imaju problema sa sadržajem.
Nakon skupa sam izašla duboko razočarana.... osjetila sam mučninu, a koju redovito osjećam kao fizičku reakciju na nešto ružno... što joj prethodi.
Vode nas oni koji su nesigurni u sebe, koji se skrivaju iza podsmijeha... koji su tu privremeno.... ali su zbog svoje nesigurnosti opasni sebi i svima oko sebe.
Jedan čovjek... koji je škrinjica mudrih izreka kaže: „Kad igraš nogomet s onim koji ga zna igrati tada te on i faulira na način koji nije opasan.... jer je vježbao kako napraviti faul... Najgore je igrati nogomet s neznalicama, oni lome kosti... opasni su i sebi i suigračima...“ Podsjetila me ta opaska s nogometnog terena na ljude koji su mi izazvali mučninu neverbarlnom komunikacijom... podsmijehom... koji znači izbacivanje njihove neugode i srama... njihovu nesigurnost i paniku. Bojim se tih ljudi..... jer mi liče na slona u staklani.
Post je objavljen 23.10.2013. u 19:33 sati.