Podsmijeh

23.10.2013.

Sa sedam godina napisala sam svoju prvu pjesmu... pod naslovom „šala“.
Tek sam puno godina kasnije shvatila da taj pjesmuljak ne govori o šali, nego podsmijehu.
Ruganje, podsmijeh i zloba privikrivena u šalu smetaju me od najranijeg djetinjstva.... pa tako ni moja prva pjesma nije bila o Petru sa najljepšim oksericama na svijetu... nego je bila reakcija na te neke odnose u društvu, iako se ne sjeæam konkretnog dogaðaja koji me inspirirao na pisanje te pjesmice.
Podsmijeh je smijeh zaèinjen prezirom.... on znaèi ruganje i omalovažavanje onoga kome se podsmjehujemo.
Sigurno ste se ponekad našli u ulozi neutralnog promatraèa i svjedoèili situaciji kada netko nešto govori i objašnjava, a dvoje ili više ljudi se pogledava i podsmijehom „komentira“ onoga koji govori. U tom trenutku ljudi koji se podsmjehuju osjeæaju se nadmoæno, pametno, valjda pametnije od onoga koji govori.... Uvijek kad to vidim... oèekujem da æe se ti ljudi javiti za rijeè i argumentima rasturiti onoga kojemu su se podsmjehivali. No to se nikada ne dogodi. Zašto? Zato što oni koji imaju argumente, èvrst stav, znanje i samopouzdanje ne koriste podsmijeh kao oružje u odnosu s drugim ljudima... Oni se ne moraju rugati.... oni imaju argumente. Podsmijeh je samo na prvi pogled metak koji leti prema onome kome je upuæen... on je u svojoj biti štit.... jer podsmjehuju se neznalice, gnjidice, petljanci, neèasni ljudi... oni koji osjeæaju strah i nesigurnost.

Juèer sam bila na jednom skupu i opet sam se... po ne znam koji put usredotoèila na reakcije onih koji slušaju. Zagledala sam se u ženu na èijem licu je titrao podsmijeh, koja je širila oèi u lažnom èuðenju i nekim èudnim grimasama gradila štit oko sebe. U jednom trenutku su nam sreli pogledi. Gledala sam je ozbiljno.... duboko... ali iskreno... bez reakcije i neverbalnih znakova... samo sam je gledala... èistog srca. Podsmijeh treæoj osobi joj je u trenu nestao s lica, a dodir s mojim pogledom joj je oèito bio neugodan... jer je brzo oèima pobjegla...

Vidjela sam podsmijeh na licu onih koji imaju moæ. I zbog toga me uhvatila panika. Oni koji vjeruju sami sebi ne govore ljudima držeæi ruke u džepovima, ne podsmjehuju se sugovornicima, nisu bahati i ne gledaju s visoka... poštuju sugovornike, situaciju, pa i same sebe... i znaju pravila pristojnog ponašanja u konkretnoj situaciji.
U neverbalnoj komunikaciji ruka u džepu tumaèi se kao figa u džepu, tj. nedovoljna otvorenost, zainteresiranost i iskrenost.
Forsiranje preležernog ponašanja na skupu s ljudima koje vidiš prvi put nije približavanje tim ljudima... nego je strah, omalovažavanje onih s kojima si se našao u nekom odnosu. Èudno je kako se isti ti likovi iza forme i pravila skrivaju kada prikrivaju i zataškavaju sadržaj, a kada je ta forma važna da istakne sadržaj... tada od nje prave lakrdiju. Oèito imaju problema sa sadržajem.
Nakon skupa sam izašla duboko razoèarana.... osjetila sam muèninu, a koju redovito osjeæam kao fizièku reakciju na nešto ružno... što joj prethodi.

Vode nas oni koji su nesigurni u sebe, koji se skrivaju iza podsmijeha... koji su tu privremeno.... ali su zbog svoje nesigurnosti opasni sebi i svima oko sebe.
Jedan èovjek... koji je škrinjica mudrih izreka kaže: „Kad igraš nogomet s onim koji ga zna igrati tada te on i faulira na naèin koji nije opasan.... jer je vježbao kako napraviti faul... Najgore je igrati nogomet s neznalicama, oni lome kosti... opasni su i sebi i suigraèima...“ Podsjetila me ta opaska s nogometnog terena na ljude koji su mi izazvali muèninu neverbarlnom komunikacijom... podsmijehom... koji znaèi izbacivanje njihove neugode i srama... njihovu nesigurnost i paniku. Bojim se tih ljudi..... jer mi lièe na slona u staklani.

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)