Istrebljivaè

12.10.2013.

„Èist raèun – duga ljubav!“
Ova stara izreka je temelj dobrih i ureðenih odnosa meðu ljudima.
Vladajuæa garnitura je temeljem te izjave krenula uvoditi red u državi.
Uhvatili su se „metle“ (moæi) i krenuli èistiti raèune.
Od dana izbora, pa do danas „oèistili“ su veæ puno toga..... pa se naziru rezultati.
Otpisuju dugove „velikima“, a na „malima“ se iživljavaju.
Sve je više siromašnih. Ako zastanemo na tren i stanemo na nekom parkiralištu, tržnom centru, u vlastitom poduzeæu ili na bilo kojem drugom mjestu gdje se okuplja puno ljudi i malo se zagledamo u ta lica.... jasno možemo vidijeti rezultate tih „èišæenja“ na licima graðana. Ljudi su nervozni, dezorijentirani, nekako odsutni... zabavljeni svojim mislima (koje sudeæi po izrazima lica nisu lijepe). Sve više mladih odlazi iz zemlje. I ne možemo im to zamjeriti. Oteta im je buduænost, uništena perspektiva... otjerani su!
Sjeæam se svog osjeæaja kad sam prvi puta gledala SF film „Istrebljivaè“.... u jednoj sceni vidimo sivilo, tamu, ofucane zgrade, prljavštinu, ljude bez osmijeha na licu, u pohabanoj odjeæi, s ugaslim pogledima... bez nade, a na jednoj visokoj ofucanoj zgradi svjetli samo jedna velika reklama.... uglancana do bola i na njoj piše Coca-Cola. Volim Colu... ali ta slika mi se usjekla u sjeæanje... i na žalost danas svoju Hrvatsku vidim na taj naèin.

Ne možemo reæi da nismo bili upozoreni. Na samom poèetku stvaranja države kao cilj je odsanjano stotinjak bogatih obitelji, a ostali su jasno i glasno nazvani stokom sitnog zuba.
Od tog cilja i tretiranja naroda kao stoke, koju treba gaziti nije odustala nijedna politièka opcija u zemlji. Svi koji su se do sada prošetali vladajuæom pozornicom tog cilja su se držali poput svetog pisma. U ne tako davnoj povijesti opet smo prevareni. Ponuðen nam je Plan21, koji je izgledao drugaèije, koji je bio prepun obeæanja i nade... no vrlo brzo smo shvatili da je i on bio podvala, tek šarena laža da bi izbore dobili oni koji su ga pisali. On moralno ima jednaku vrijednost kao Sanaderove jamstvene kartice. Politièka kadroviranja, osobni interes ispred opæeg, pogodovanje „velikima“, a gaženje „malih“ jasno govori o još jednoj prijevari ovog naroda.

Veæ danima sam nekako šutljiva. Razlog tome je nešto što trenutno radim, a o kakvom se poslu radi najbolje možete shvatiti ako u sjeæanje dozovete sliku iz nekog ratnog filma... pa vidite neku livadu, prepunu mrtvih i ranjenih... nakon bitke s nadmoænijim neprijateljem... nad livadom su se nadvili tamni oblaci, s neba sipi dosadna jesenja kiša i tlo pretvara u blato... koje se miješa sa krvlju. Priroda šuti.... kao da je vrijeme stalo.... a turobnu tišinu paraju samo jauci i jecaji ranjenih. I sama ranjena, potiskujem vlastitu bol i pretvaram je u ordenje i ponos, hodam meðu unesreæenima.... nemam zavoja, nemam ništa.... imam samo suze koje pridružujem njihovima... imam samo rijeè koja tješi... imam samo sebe i jedina potreba koju imam je biti s njima... o toj kaljuži od blata i krvi.
Ne, nisam pretjerala... doslovno se tako osjeæam.
I dok nas je neprijatelj zabavio vidanjem rana i zbrinjavanjem „mrtvih“... on je i dalje u akcijama uništavanja, istrebljivanja i rušenja.... a sve to politièkim kadroviranjem, neznanjem, zlim namjerama.

U mom poduzeæu postoji interna web stranica... koja je dostupna samo iz naše mreže. Imamo mi i svoj list. List ne èitam veæ godinama... a i na web stranicu sam vrlo rijetko zalazila.... jer hrabrije, kreativnije i srèanije teksktove èovjek može proèitati na panoima u razredima osnovnih škola. Ovo su slikovnice vladajuæih i uvijek me uhvati tuga kad vidim taj list.... jer postanem svjesna do koje mjere su uništili te drage novinare... koji zbog sigurnosti i kore kruha ne smiju misliti svojim glavama, pustiti duše da se raspišu... nego pišu naruèene tekstove i hvalospjeve. No u petak dolazi mi jedan kolega i kaže: „Dona, odi na info.... ima zanimljivih komentara ispod tekstova.“ Otvaram stranicu i sa zanimanjem, na dvije teme èitam komentare dvojice ljudi koje neizmjerno poštujem. Komentari me na tren bude iz sivog i tmurnog polumrtvila, osjeæam ponos, zajedništvo, pripradanje... osjeæam se nekako zaštiæeno... jer se s kritikama na nova politièka kadroviranja i stanje u poduzeæu javljaju moralni autoriteti i autoriteti struke..... ljudi koji su temelj i stupovi našeg poduzeæa. Oèito nisu samo mene probudili..... jer uskoro ugledam novi komentar jednog sindikalca koji se ukljuèuje u raspravu.
Nakon nekoliko trenutaka... komentari nestaju. Netko ih je obrisao.
Sjedim. Buljim u ekran i tiho izgovaram: „Jebote, pa jeste li vi normalni?!!!! Pa kako se usuðujete?!!! Znate li vi uopæe koga ste obrisali?!!!“

U mom poduzeæu radim veæ dvadeset i sedam godina. To poduzeæe za mene ne znaèi samo mjesto gdje zaraðujem koru kruha, nego je ono meni na vrlo visokom mjestu najvažnijih stvari u životu. Ja sam vrlo mali kotaèiæ u tom velikom mehanizmu i silno sam ponosna da se vrtim toliko vremena s tim velikim kotaèiæima i sudjelujem u radu tog mehanizma. Kad sam se zaposlila kao vrlo mlada djevojka bila sam daktilograf... prvo najboljim pravnicima, a kasnije timu uglednih inženjera... To su ljudi koji su me uèili poslu, ljudi prema kojima osjeæam strahopoštovanje. Uz sve te ljude nisam nauèila samo puno toga raditi, nego su me poticali na èitanje, uèenje, misliti svojom glavom... nauèili su me koliko je važna dobrobit poduzeæa i ljudi koji rade u njemu. Prije puno godina to mjesto je bilo ogledalo uglaðenog ponašanja, profesionalizma, rasadnik najboljih kadrova za cijelu državu... a danas me podsjeæa na neku ofucanu konobu... na nekakvu zabit u kojoj ljudi dezorijentirano letaju hodnicima.
U toj masi ljudi, postoje oni s kojima se ne moramo slagati svjetonazorski, kojima možemo zamjerati i neke poslovne poteze tijekom duge karijere... ali oni su toliki autoriteti da se u susretu s njima može iskazati jedino poštovanje i ništa manje i više od toga. To su ljudi koji su to poduzeæe od interesa za cijelu državu održali sve ove godine.... dok su puhali razni politièki vjetrovi i divljale oluje. Ono je još uvijek tu.... ali nisam sigurna do kada æe biti tako.... I eto, sada su politièki vjetrovi u naše poduzeæe dopuhali neke politièke kadrove zbog kojih imamo na tisuæe ranjenika koji krvare na gore spomenutoj livadi, a najveæe struènjake i autoritete ponižavaju na razne naèine... a brisanje nekoliko komentara je tek simbol puno ružnijih i opasnijih ponašanja, a za mene je znaèilo kap koja mi je prelila èašu i inspirirala me na pisanje ove teme.
Moje poduzeæe je od postanka države taoc politike. HDZ je kadrovski devastirao to poduzeæe i zadnji izbori su doèekani s toliko smjernosti, nade i oèekivanja.... kao kad bolesnik na samrti oèekuje infuziju koja æe ga povratiti u život. No... nije se to dogodilo. Sva ona strahota koju je radila kriminalna Uprava HDZ-a su kamilica u odnosu na politièka kadroviranja koja èini ova vlast i na svu štetu koja iz toga proizlazi. Nama se financijama bave inženjeri graðevine, ljudske potencijale vode veterinari, u administraciji rade parketari.... radnika – operativaca (koji su neobièno važni da bi sustav funkcionirao) je sve manje, kronièno ih nedostaje, a svakodnevno se množe razni savjetnici, pomoænici direktora i razni likovi s nekim èudnim nazivima radnih mjesta.
Prvo su nam politièari objasnili da nije važno na mjesto predsjednika uprave postaviti struènu osobu...važno je da on bude dobar menaðer, a okružit æe se struènim ljudima. Nakon toga su nam objasnili da ni èlanovi uprave ne moraju biti struèni ljudi... jer i oni æe na nižoj razini imati struènjake koji æe im pomoæi. No... vrijeme je pokazalo da se struènjake ušutkava, marginalizira, a i na ta struèna rukovodeæa mjesta se postavljaju nestruèni kadrovi. Pa je tako npr. na mjesto direktorice sektora za upravljanje ljudskim potencijalima postavljena doktorica veterine. „Nova“ vlast nije mogla smisliti morbidniju i jaèu uvredu za sve radnike od tog imenovanja. Radi se o radnom mjestu koje ima utjecaja na više od deset tisuæa radnika i njihove obitelji. Èak da nas tada Èaèiæ i nije krstio svim onim životinjskim nazivima... tim imenovanjem smo dobili jasnu poruku. To imenovanje je izazvalo puno zgražanja, gorèine i tema je mnogih rugalica u mom poduzeæu. U obrisanom komentaru.... koji me potaknuo na pisanje ove teme spominjale su se životinje, pa je to oèito bio razlog za brisanje.
Sjeæam se.... kad je tek imenovana.... jedne nedjelje na tržnici sreæem njenu tajnicu. Poznajem tu ženu dugi niz godina. Srdaèno se pozdravimo i kažem joj ja: „Super da sam te srela.... imam jedan dopis za tvoju novu direktoricu. Ti si tajnica veterinarki... zar ne?“ A ona æe: „Donaaaa, pa nemoj takooooo... ima žena svoje ime.“ Tada je ja zbunjeno pogledam i pitam: „Možda sam dobila pogrešnu informaciju..... pa jel tvoja nova direktorica veterinarka ili nije?“ Ona spušta glavu i odgovara: „Pa je... ali ima ona svoje ime...“ Hmmmm.... „Ne razumijem! Zašto više „struènjake“ u poduzeæu ne smijemo oslovljavati titualama... da radiš za nekog pravnika sigurno me ne bi nagovarala da ga zovem imenom. Zar se ti sramiš diplome svoje direktorice? Pa žena je morala puno uèiti i uložiti puno truda da doðe do nje. Diplome nisu razlog za sram... nego su na ponos onima koji ih posjeduju.... „
Ja doista protiv te žene osobno nemam ništa. Vrlo je zgodna... odlièno se drži za svoje godine. No strašno sam uvrijeðena zbog tog imenovanja... kao i veæina ljudi iz mog poduzeæa. Èemu uopæe postoje razlièiti fakulteti u ovoj zemlji ako svi mogu raditi sve? Onda neka ostave samo Prometni faks... jer on je nešto kao antibiotik širokog spektra... pa neka se svi bave poslovima koje im odredi politika. Èemu uopæe gnjaviti studente sa nekim specifiènostima i detaljima tijekom školovanja?!!!
Rezultati jasno pokazuju da su politièka imenovanja nešto pogrešno i štetno. Stanje nikada nije bilo lošije. Caruju nepotizam, neznanje, dezorijentiranost i trenutna slika mog poduzeæa sve više lièi na film koji sam spomenula na poèetku ove teme. Možda sve to nije sluèajno. Ako se doista radi o nesnalaženju, nesposobnosti i neznanju loše nam se piše (radnicima i cijeloj državi), a ako je to dio smišljenog plana da se i to poduzeæe proda.. onda nam se još crnje piše.
I eto.... prilièno duga tema.... nastala zbog jednog obrisanog komentara. Kao dokaz da se zlo ne može obrisati.
I što se sada može uèiniti?!! Puno toga. Možete mi spakirati otkaz... ne bi bila ni prva, ni zadnja koju bi otjerali iz MOG poduzeæa... èinili ste to puno jaèim facama od mene, pa ovo ne bi bio nikakav problem. Možete brisati komentare, dijeliti otkaze, sijati strah, pa i spaljivati na lomaèama ako treba... ali istinu i zlo koju ostavljate iza sebe ne možete obrisati. Narod èuva i svjedoèi tu krvavu istinu. I još nešto... Ovoj temi je inspiracija poštovanje koje osjeæam prema ljudima koji su moje poduzeæe zadužili svojim znanjima iz struke, svojim osobnostima i èasnim ponašanjima. Hoæe li jednog dana... kad više ne budete imali moæ biti nekoga na ovom svijetu tko bi za vas napisao ovakvu temu? Sumnjam! Sve mi vas je žao... jer znam da æete završiti kao svi oni od kojih je moæ napravila krvnike i i bešæutne likove.... ali na žalost, prije no što se to desi vi æete uèiniti još puno, puno štete i zla.
U ovom društvu se etiketira i kažnjava one koji o zlu govore, a ne one koji zlo èine.
Neæe nam biti bolje dok je to tako....

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)