Marketing
Istrebljivač
„Čist račun – duga ljubav!“
Ova stara izreka je temelj dobrih i uređenih odnosa među ljudima.
Vladajuća garnitura je temeljem te izjave krenula uvoditi red u državi.
Uhvatili su se „metle“ (moći) i krenuli čistiti račune.
Od dana izbora, pa do danas „očistili“ su već puno toga..... pa se naziru rezultati.
Otpisuju dugove „velikima“, a na „malima“ se iživljavaju.
Sve je više siromašnih. Ako zastanemo na tren i stanemo na nekom parkiralištu, tržnom centru, u vlastitom poduzeću ili na bilo kojem drugom mjestu gdje se okuplja puno ljudi i malo se zagledamo u ta lica.... jasno možemo vidijeti rezultate tih „čišćenja“ na licima građana. Ljudi su nervozni, dezorijentirani, nekako odsutni... zabavljeni svojim mislima (koje sudeći po izrazima lica nisu lijepe). Sve više mladih odlazi iz zemlje. I ne možemo im to zamjeriti. Oteta im je budućnost, uništena perspektiva... otjerani su!
Sjećam se svog osjećaja kad sam prvi puta gledala SF film „Istrebljivač“.... u jednoj sceni vidimo sivilo, tamu, ofucane zgrade, prljavštinu, ljude bez osmijeha na licu, u pohabanoj odjeći, s ugaslim pogledima... bez nade, a na jednoj visokoj ofucanoj zgradi svjetli samo jedna velika reklama.... uglancana do bola i na njoj piše Coca-Cola. Volim Colu... ali ta slika mi se usjekla u sjećanje... i na žalost danas svoju Hrvatsku vidim na taj način.
Ne možemo reći da nismo bili upozoreni. Na samom početku stvaranja države kao cilj je odsanjano stotinjak bogatih obitelji, a ostali su jasno i glasno nazvani stokom sitnog zuba.
Od tog cilja i tretiranja naroda kao stoke, koju treba gaziti nije odustala nijedna politička opcija u zemlji. Svi koji su se do sada prošetali vladajućom pozornicom tog cilja su se držali poput svetog pisma. U ne tako davnoj povijesti opet smo prevareni. Ponuđen nam je Plan21, koji je izgledao drugačije, koji je bio prepun obećanja i nade... no vrlo brzo smo shvatili da je i on bio podvala, tek šarena laža da bi izbore dobili oni koji su ga pisali. On moralno ima jednaku vrijednost kao Sanaderove jamstvene kartice. Politička kadroviranja, osobni interes ispred općeg, pogodovanje „velikima“, a gaženje „malih“ jasno govori o još jednoj prijevari ovog naroda.
Već danima sam nekako šutljiva. Razlog tome je nešto što trenutno radim, a o kakvom se poslu radi najbolje možete shvatiti ako u sjećanje dozovete sliku iz nekog ratnog filma... pa vidite neku livadu, prepunu mrtvih i ranjenih... nakon bitke s nadmoćnijim neprijateljem... nad livadom su se nadvili tamni oblaci, s neba sipi dosadna jesenja kiša i tlo pretvara u blato... koje se miješa sa krvlju. Priroda šuti.... kao da je vrijeme stalo.... a turobnu tišinu paraju samo jauci i jecaji ranjenih. I sama ranjena, potiskujem vlastitu bol i pretvaram je u ordenje i ponos, hodam među unesrećenima.... nemam zavoja, nemam ništa.... imam samo suze koje pridružujem njihovima... imam samo riječ koja tješi... imam samo sebe i jedina potreba koju imam je biti s njima... o toj kaljuži od blata i krvi.
Ne, nisam pretjerala... doslovno se tako osjećam.
I dok nas je neprijatelj zabavio vidanjem rana i zbrinjavanjem „mrtvih“... on je i dalje u akcijama uništavanja, istrebljivanja i rušenja.... a sve to političkim kadroviranjem, neznanjem, zlim namjerama.
U mom poduzeću postoji interna web stranica... koja je dostupna samo iz naše mreže. Imamo mi i svoj list. List ne čitam već godinama... a i na web stranicu sam vrlo rijetko zalazila.... jer hrabrije, kreativnije i srčanije teksktove čovjek može pročitati na panoima u razredima osnovnih škola. Ovo su slikovnice vladajućih i uvijek me uhvati tuga kad vidim taj list.... jer postanem svjesna do koje mjere su uništili te drage novinare... koji zbog sigurnosti i kore kruha ne smiju misliti svojim glavama, pustiti duše da se raspišu... nego pišu naručene tekstove i hvalospjeve. No u petak dolazi mi jedan kolega i kaže: „Dona, odi na info.... ima zanimljivih komentara ispod tekstova.“ Otvaram stranicu i sa zanimanjem, na dvije teme čitam komentare dvojice ljudi koje neizmjerno poštujem. Komentari me na tren bude iz sivog i tmurnog polumrtvila, osjećam ponos, zajedništvo, pripradanje... osjećam se nekako zaštićeno... jer se s kritikama na nova politička kadroviranja i stanje u poduzeću javljaju moralni autoriteti i autoriteti struke..... ljudi koji su temelj i stupovi našeg poduzeća. Očito nisu samo mene probudili..... jer uskoro ugledam novi komentar jednog sindikalca koji se uključuje u raspravu.
Nakon nekoliko trenutaka... komentari nestaju. Netko ih je obrisao.
Sjedim. Buljim u ekran i tiho izgovaram: „Jebote, pa jeste li vi normalni?!!!! Pa kako se usuđujete?!!! Znate li vi uopće koga ste obrisali?!!!“
U mom poduzeću radim već dvadeset i sedam godina. To poduzeće za mene ne znači samo mjesto gdje zarađujem koru kruha, nego je ono meni na vrlo visokom mjestu najvažnijih stvari u životu. Ja sam vrlo mali kotačić u tom velikom mehanizmu i silno sam ponosna da se vrtim toliko vremena s tim velikim kotačićima i sudjelujem u radu tog mehanizma. Kad sam se zaposlila kao vrlo mlada djevojka bila sam daktilograf... prvo najboljim pravnicima, a kasnije timu uglednih inženjera... To su ljudi koji su me učili poslu, ljudi prema kojima osjećam strahopoštovanje. Uz sve te ljude nisam naučila samo puno toga raditi, nego su me poticali na čitanje, učenje, misliti svojom glavom... naučili su me koliko je važna dobrobit poduzeća i ljudi koji rade u njemu. Prije puno godina to mjesto je bilo ogledalo uglađenog ponašanja, profesionalizma, rasadnik najboljih kadrova za cijelu državu... a danas me podsjeća na neku ofucanu konobu... na nekakvu zabit u kojoj ljudi dezorijentirano letaju hodnicima.
U toj masi ljudi, postoje oni s kojima se ne moramo slagati svjetonazorski, kojima možemo zamjerati i neke poslovne poteze tijekom duge karijere... ali oni su toliki autoriteti da se u susretu s njima može iskazati jedino poštovanje i ništa manje i više od toga. To su ljudi koji su to poduzeće od interesa za cijelu državu održali sve ove godine.... dok su puhali razni politički vjetrovi i divljale oluje. Ono je još uvijek tu.... ali nisam sigurna do kada će biti tako.... I eto, sada su politički vjetrovi u naše poduzeće dopuhali neke političke kadrove zbog kojih imamo na tisuće ranjenika koji krvare na gore spomenutoj livadi, a najveće stručnjake i autoritete ponižavaju na razne načine... a brisanje nekoliko komentara je tek simbol puno ružnijih i opasnijih ponašanja, a za mene je značilo kap koja mi je prelila čašu i inspirirala me na pisanje ove teme.
Moje poduzeće je od postanka države taoc politike. HDZ je kadrovski devastirao to poduzeće i zadnji izbori su dočekani s toliko smjernosti, nade i očekivanja.... kao kad bolesnik na samrti očekuje infuziju koja će ga povratiti u život. No... nije se to dogodilo. Sva ona strahota koju je radila kriminalna Uprava HDZ-a su kamilica u odnosu na politička kadroviranja koja čini ova vlast i na svu štetu koja iz toga proizlazi. Nama se financijama bave inženjeri građevine, ljudske potencijale vode veterinari, u administraciji rade parketari.... radnika – operativaca (koji su neobično važni da bi sustav funkcionirao) je sve manje, kronično ih nedostaje, a svakodnevno se množe razni savjetnici, pomoćnici direktora i razni likovi s nekim čudnim nazivima radnih mjesta.
Prvo su nam političari objasnili da nije važno na mjesto predsjednika uprave postaviti stručnu osobu...važno je da on bude dobar menađer, a okružit će se stručnim ljudima. Nakon toga su nam objasnili da ni članovi uprave ne moraju biti stručni ljudi... jer i oni će na nižoj razini imati stručnjake koji će im pomoći. No... vrijeme je pokazalo da se stručnjake ušutkava, marginalizira, a i na ta stručna rukovodeća mjesta se postavljaju nestručni kadrovi. Pa je tako npr. na mjesto direktorice sektora za upravljanje ljudskim potencijalima postavljena doktorica veterine. „Nova“ vlast nije mogla smisliti morbidniju i jaču uvredu za sve radnike od tog imenovanja. Radi se o radnom mjestu koje ima utjecaja na više od deset tisuća radnika i njihove obitelji. Čak da nas tada Čačić i nije krstio svim onim životinjskim nazivima... tim imenovanjem smo dobili jasnu poruku. To imenovanje je izazvalo puno zgražanja, gorčine i tema je mnogih rugalica u mom poduzeću. U obrisanom komentaru.... koji me potaknuo na pisanje ove teme spominjale su se životinje, pa je to očito bio razlog za brisanje.
Sjećam se.... kad je tek imenovana.... jedne nedjelje na tržnici srećem njenu tajnicu. Poznajem tu ženu dugi niz godina. Srdačno se pozdravimo i kažem joj ja: „Super da sam te srela.... imam jedan dopis za tvoju novu direktoricu. Ti si tajnica veterinarki... zar ne?“ A ona će: „Donaaaa, pa nemoj takooooo... ima žena svoje ime.“ Tada je ja zbunjeno pogledam i pitam: „Možda sam dobila pogrešnu informaciju..... pa jel tvoja nova direktorica veterinarka ili nije?“ Ona spušta glavu i odgovara: „Pa je... ali ima ona svoje ime...“ Hmmmm.... „Ne razumijem! Zašto više „stručnjake“ u poduzeću ne smijemo oslovljavati titualama... da radiš za nekog pravnika sigurno me ne bi nagovarala da ga zovem imenom. Zar se ti sramiš diplome svoje direktorice? Pa žena je morala puno učiti i uložiti puno truda da dođe do nje. Diplome nisu razlog za sram... nego su na ponos onima koji ih posjeduju.... „
Ja doista protiv te žene osobno nemam ništa. Vrlo je zgodna... odlično se drži za svoje godine. No strašno sam uvrijeđena zbog tog imenovanja... kao i većina ljudi iz mog poduzeća. Čemu uopće postoje različiti fakulteti u ovoj zemlji ako svi mogu raditi sve? Onda neka ostave samo Prometni faks... jer on je nešto kao antibiotik širokog spektra... pa neka se svi bave poslovima koje im odredi politika. Čemu uopće gnjaviti studente sa nekim specifičnostima i detaljima tijekom školovanja?!!!
Rezultati jasno pokazuju da su politička imenovanja nešto pogrešno i štetno. Stanje nikada nije bilo lošije. Caruju nepotizam, neznanje, dezorijentiranost i trenutna slika mog poduzeća sve više liči na film koji sam spomenula na početku ove teme. Možda sve to nije slučajno. Ako se doista radi o nesnalaženju, nesposobnosti i neznanju loše nam se piše (radnicima i cijeloj državi), a ako je to dio smišljenog plana da se i to poduzeće proda.. onda nam se još crnje piše.
I eto.... prilično duga tema.... nastala zbog jednog obrisanog komentara. Kao dokaz da se zlo ne može obrisati.
I što se sada može učiniti?!! Puno toga. Možete mi spakirati otkaz... ne bi bila ni prva, ni zadnja koju bi otjerali iz MOG poduzeća... činili ste to puno jačim facama od mene, pa ovo ne bi bio nikakav problem. Možete brisati komentare, dijeliti otkaze, sijati strah, pa i spaljivati na lomačama ako treba... ali istinu i zlo koju ostavljate iza sebe ne možete obrisati. Narod čuva i svjedoči tu krvavu istinu. I još nešto... Ovoj temi je inspiracija poštovanje koje osjećam prema ljudima koji su moje poduzeće zadužili svojim znanjima iz struke, svojim osobnostima i časnim ponašanjima. Hoće li jednog dana... kad više ne budete imali moć biti nekoga na ovom svijetu tko bi za vas napisao ovakvu temu? Sumnjam! Sve mi vas je žao... jer znam da ćete završiti kao svi oni od kojih je moć napravila krvnike i i bešćutne likove.... ali na žalost, prije no što se to desi vi ćete učiniti još puno, puno štete i zla.
U ovom društvu se etiketira i kažnjava one koji o zlu govore, a ne one koji zlo čine.
Neće nam biti bolje dok je to tako....
Post je objavljen 12.10.2013. u 18:10 sati.