Marketing
Vremeplov
„Kako si Dona?“ pita me Franjo. „Dobro sam. Znaš... da sam uvijek dobro!“
I tako sam danima, tjednima i mjesecima izgovarala tu kurtoaznu laž, na to kurtoazno pitanje.... koje ljudi ionako postavljaju tek radi reda....
Uz sve vjetrenjače na koje je trebalo jurišati i sve unutarnje nemire, ljutnje, strahove, čuđenja, a koja su me učinili nekako odrvenjelom... odmaknutom, puknutom, na sadržaj skoncentriranom...
nisam bila dobro ni fizički... i to mogu napisati tek sada... kada sam opet dobro.
Prije nekoliko tjedna pala sam s ljestvi i natukla desnu nadlakticu. Trpila sam tjednima stravične bolove.... usvojila sam već neke nove pokrete zbog kojih bi vrlo lako mogla dobiti nadimak pukljavica.... jer u svaku radnju startam lijevo rukom i lijevim ramenom... a to mi je kao tvrdoj dešnjakinji bilo prilično teško usvojiti. Prije pisanja ove teme podigla sam desnu ruku visoko u zrak i ostala zatečena, jer to je svo ovo vrijeme bila nemoguća misija. Moja ruka je danas konačno ozdravila.
I nije to bilo jedino zbog čega nisam bila dobro. Na sred čela mi je narasla neka ružna kvržica.... i tako su Pepica, Janica, Franjo, Pero i Lojzek bili društvo Done kvržice, a da pojma nisu imali jer sam je uspješno skrivala puderom. No moj anđeo mi je neprestano vrištao da je se moram riješiti, da nam ona na našem putu ne treba. I taman kad bih je onako malu zaboravila on me podsjetio da nas ona proganja i žulja. U svom ovom košmaru od obaveza natjerao me anđeo u akciju.... Kad su znalci potvrdili mišljenje anđela, lijepo su je izrezali, zaštihali me i nalijepili mi gazu na sred čela... tako da izgledam kao da sam upravo izašla iz neke bitke. Tjednima ne postoji granica između slobodnog i radnog vremena.... jer ono što se dešava je dio mene, vremena u kojemu živim.... to je neko izvanredno stanje... poput rata, kad je nepristojno uopće razmišljati o nekom slobodnom vremenu... pa si dostupan i na raspolaganju svima... u svim tim satima dok si budan... a i kad nisi budan – probude te.
I onda ipak.... vrišti anđeo: „Dona, ugasi mobitel! Pobjegnimo! Idemo surfati kroz vrijeme. Treba nam to....“ Opet sam ga poslušala. Danas je bio taj dan. Dan bijega. Mobitel je sramežljivo zvonio na dnu moje torbe, ali nisam se javljala.... nikome i baš nikome. Krenuli smo.
Putem sam vidjela šume u čarobnom jesenskom ruhu.... kako se lagano i sramežljivo razodijevaju za zagrljaj i spavanje sa Zimom. Vidjela sam te pitome brežuljke s iznakaženim i kvrgavim stablima koje je netko iz slika naivnih slikara izvukao i popikao po obroncima i padinama, koje su prekrivene šarenim „zakrpama“, obrađenim zemljicama... koje su vrijedni ljudi izbuljenih očiju, crvenih obraza, izraženih trbuščića od dobre klope pripremili za zimski odmor. U tom čvrstom zagrljaju moje duše i krajolika navirale su uspomene.... neka davna putovanja... istim tim cestama.... u starom plavom folciki.... dvostruko manjom brzinom. Zatvorila sam oči i prisjećala se dijaloga, tih nježnih plavih očiju, ljubavi koju sam osjećala i još uvijek je osjećam, ali drugačije... mira i sigurnosti koje mi je pružao taj čovjek... moj čovjek... moj Otac.... Cijelim putem nisam progovorila ni riječi... na radiu je treštala muzika... a ja sam se ipak, narozgovarala kao rijetko kada. Bilo je to prisjećanje na neke stare dijaloge... izvučene iz škatule uspomena, ali bile su i nove teme.... jer pričala sam mu bez glasa...sve što me tišti i dobila jasne odgovore. Nije teško dobiti odgovore od nekoga koga više fizički nema i ne može glasno odgovarati na naša pitanja... jer ostavio je korijen iz kojeg izrastaju odgovori na sva pitanja koja me muče sada i koja će se pojaviti tek u nekom novom vremenu. I onda su nam se u to bezglasno druženje pridružili djedovi, bake, teta i tetak, stric.... dva bratića i još neki dragi rođaci.
Osjetila sam miris i toplinu djetinjstva.... čistu ljubav. Jela sam u mislima mak kocke koje je pekla moja teta.... premazane kiselkastim pekmezmom, a gore glazura od tamne čokolade. Često ih radim.... ali ove koje sam jela danas u mislima.... bile su drugačije od onih koje ja radim... bile su puno bolje.... onako... s okusom djetinjstva i nekih nedjeljnjih rituala....
Moj anđeo je s nekim na vrhu dogovorio da pričeka još malo s mrazevima... jer za danas nam je bilo neobično važno vidjeti sve to cvijeće, sve te boje i sav taj zreli život... tu ljepotu prirode... baš ovog godišnjeg doba... koje znači zrelost, mudrost i obećanje za neka nova proljeća....
Bila sam na spomeniku partizanima. Nitko me više čudno ne gleda. Valjda su se već navikli.... da svake godine dolazi neka čudakinja i pali tamo svijeću... bez obzira koliko to nije bilo popularno nekih tamo godina.... Ne ponovile se!
I onda me od siline uspomena... slika... emocija počela boljeti glava. Zaustavim se u jednom malom mjestu i uđem u ljekarnu. Za pultom mladi čovjek.... tek koju godinu stariji od mojih sinova. Kupim tablete protiv glavobolje, izaberem s njim nove gaze i flastere za svoje čelo i tada ga pitam: „Imate li običnu vodu o bočicama?“ On me pogleda širom otvorenih očiju i pita dobrodušno... onako-nekako navino (kao na slikama naivnih slikara) mekim naglaskom koji me rastapa: „Kaj ste žedni?“ Nasmijem se ja na to pitanje i odgovaram: „Ma nisam.... ali moram nekako popiti tabletu.“ Odgovara: „Bum vam natočil iz pipe!“ Ma jasnoooo! Koje crne bočice..... pa imamo zdravu vodu iz pipe... i još uvijek imamo ljude koji se nisu pretvorili u robote.... i važno im je da li si žedan i smislit će način kako ti pomoći.... jer im je naprosto stalo... jer su naprosto još uvijek ljudi.
I Slavka sam se sjetila putem. Nema više uz cestu bakica koje prodaju plodove iz svojih vrtova. No nisam odustala... pronašla sam ja njih i kupila neke čarolije... bez računa... ilegalno i sve u inat Slaveku... pa neka se ima razloga ljutiti... jer eto, baš zbog nas takvih... malih i neposlušnih propada ova država. Nismo im u tom trgovanju uplatili ni lipe u kasu iz koje kupuju limuzine s grijanim sjedalima, putuju po svijetu i sve ono nešto o čemu ne želim na ovoj temi pisati....
Po povratku.... u predvečerje isti ritual sam ponovila u kraju koji je moj novi dom.... tu sam obišla grobove čarobnjaka koji su obilježili neku moju kasniju prošlost... ali ne manje važnu, a oni svi zavređuju najposebnija mjesta u škatuli uspomena.
Ništa me više ne boli. Osjećam se odlično... nekako obnovljeno... kao što se dijete osjeća nakon majčinog zagrljaja.... ili sjedeći u sigurnosti očeva krila.
Puno vremena i energije su ljudi potrošili u nastojanju da smisle vremeplov, a sve zato jer ne kuže da ga mi već imamo... u svojim glavama... u svojim srcima. Takva putovanja kroz vrijeme nas okrepljuju, osnažuju i razbistre nam smisao.... vrate nadu i volju za novo sutra....
„Hej Franjo, ja sam sada za zbilja ODLIČNO!“
Za sve one... moje drage... do kojih danas nisam stigla...
Post je objavljen 31.10.2013. u 20:58 sati.