Žensko društvo

30.07.2008.

Djetinjstvo sam provela igrajuæi se s djeèacima.... Mislim da sam cijeli život lakše ostvarivala bliskost s muškarcima. Ne mislim sada na onu èarobnu privlaènost izmeðu muškarca i žene... nego govorim o druženju. Imam ja i svoje dragocjene prijateljice. Najdraža mi je jedna s kojom se družim još od pješèanika... a svako životno razdoblje podarilo mi prijateljicu koja mi bila znaèajna i koja je obilježila odreðeni period... a neke i cijeli život. Ipak.... lakše sam razumijela muškarce... i lakše sam svoja razmišljanja dijelila s muškarcima.
Èak i o kuhanju lakše razgovaram s muškarcima. Èesto razmišljam – zašto je to tako?!!!
Pisala sam na mnogim forumima.... i uvijek bi imala problema sa ženama. Znala sam tako zakuhati u raspravama.... da se to pretvorilo u prave hajke. Nisu one krive. Ja sam kriva.... sve sam ih isprovocirala. I ja se šminkam, i ja koristim parfeme... ali ne mogu voditi duge razgovore o kozmetici. Totalna sam truba na tom podruèju. Koristim svoj parfem veæ desetljeæima... i ne znam nazive i cijene drugih parfema... jer me ne zanima. I tako... u masu „ženskih“ tema uvijek sam crna ovca. Ne volim prenemaganja, afektiranja i cendranja. I mislim da je to još jedan od razloga zašto se baš ne razumijem sa ženama. Možda bi mi psiholozi lakše postavili dijagnozu... no to sada nije važno.
U blogosvijetu mi se desilo èudo. Pozdravljam sve muške blogere koji me èitaju i koje èitam... jako su mi važni, ali moram istaknuti da je na mojoj listi omiljenih blogova puno žena. Dugo smo veæ zajedno... a meni se nije desilo nerazumijevanje... naprotiv... desila se èarobna blogo bliskost. Svaka od mojih blogerica je posebna žena. Valjda je to tako jer u blogo svijetu sami biramo gdje æemo komentirati i s kim æemo razmijenjivati mišljenja.
Moje blogerice su snažne žene... iz njihovih postova izvire ono divlje iz žene... ono kreativno... divlja priroda, èulna ljubav, nježnost, eros, strast, originalnost... ono NEŠTO... iskonsko žensko. Svaka od mojih blogerica je èarobna prièa za sebe... ali ono što im je zajednièko je neprestano traženje sebe. Nisu mimoze, ne cendraju, znaju podnijeti kritiku, znaju uputiti kritiku, znaju se šaliti, ozbiljno razgovarati....
Moje blogerice su divljakuše! To nisam napisala u negativnom smislu.... nego kao kompliment.... a što sam mislila najbolje æe objasniti tekst koji sam nedavno pronašla....

Divlji svijet i divlje žene ugrožene su vrste.

Tijekom dugih godina gledali smo kako instinktivnu žensku narav pljaèkaju, potiskuju i pregraðuju. Tijekom dugih razdoblja njome se jednako pogrešno upravljalo kao i divljim životinjama i divljim predjelima. Nekoliko tisuæa godina veæ, svaki put èim okrenemo leða, ona se premješta na najjalovije tlo psihe.

Duhovni predjeli Divlje žene tijekom èitave su povijesti pljaèkani i spaljivani, buldožerima su joj sravnjivana staništa, a prirodni ciklusi utjerani u neprirodan ritam kako bi se udovoljilo drugima.
Nije sluèajno da netaknuta divljina našeg planeta nestaje dok blijedi i shvaæanje naše vlastite divlje naravi. Nije teško shvatiti zašto se stare šume i stare žene ne smatra osobito važnim bogatstvima. Nije to neka tajna. Nije sluèajno da ni vukove i kojote, medvjede i pomalo divlje žene bije slièan glas.
Svi oni dijele srodne instinktivne arhetipove, pa ih zato pogrešno smatraju neljubaznima, potpuno i uroðeno opasnima i proždrljivima.

Bez obzira na to koja kultura utjecala na ženu, ona intuitivno razumije rijeèi divlja i žena.
Kada žene zaèuju te rijeèi, budi se staro, prastaro sjeæanje i priziva natrag u život.
Radi se o sjeæanju na apsolutno. Neosporno i neopozivo srodstvo s onim divljim ženskim, na vezu koja je možda sablasna zbog zanemarivanja, koja je zakopana prejakim pripitomljavanjem, zabranjena okolnom kulturom ili, pak, neshvaæena..

Divlja žena zdravlje je svih žena. Bez nje, ženska patologija nema smisla. Ta divljakuša prototip je žene..bez obzira na kulturu, bez obzira na eru, bez obzira na politiku ona se ne mijenja. Mijenjaju se njezini ciklusi, mijena se njeno simbolièko predstavljanje, ali u biti, ona se ne mijenja.
Ona jest što jest..
/ Claraissa Pinkola Estes/

Divljakuše treba zaštititi... Divljakuše treba njegovati.
Drage moje... želim vam da ljubomorno èuvate divljakuše u sebi.... a kad vas netko pokuša pripitomiti - pružite otpor.... jer tako æemo biti zdravije.
Sve one koji ovaj tekst èitaju bukvalno... molim da to ne èine.... jer tema nije divljaštvo koje vlada u ovom društvu... nego divljaštvo kao pokretaèka snaga... ono prirodno i èarobno u ženi...

Nepošteni Hrvati?

26.07.2008.

U mom kraju je živio Štefek Sulimanec... i imao je naviku hodati po sprovodima i kritièki se osvrtati na živote pokojnika s kojima se nije ideološki slagao. Meni je uvijek takvo ponašanje bilo suludo i nepristojno.... no oèito mi je zavièaj proradio u venama... pa æu danas uèiniti nešto slièno! A uèinit æu to zato što smatram da je važno.... i zato što se desilo nešto što ne želim nikako prešutjeti!
U prošlom tjednu sahranjen je Dinko Šakiæ – ratni zloèinac. Do studenog 1942. godine bio je poboènik zapovjednika logora u Staroj Gradiški, a od tada pa do studenog 1944. godine bio je upravitelj logora Jasenovac.
Pobjegao je u Argentinu. Tamo je živio pod drugim imenom. 1998. godine je uhapšen i poèelo je suðenje.
Pravomoænom presudom Dinko Šakiæ je osuðen na maksimalnu zatvorsku kaznu od 20 godina zbog ratnog zloèina nad civilnim stanovništvom. Proglašen je krivim zbog kršenja meðunarodnih pravila ratovanja, izmeðu ostalog, zbog nareðivanja smaknuæa, muèenja i nehumanog postupanja prema civilima (prisilni rad, izgladnivanje zatvorenika, skupno kažnjavanje). Tereti ga da je 21. rujna 1944. godine osobno ubio skupinu od 20 zatvorenika te za smaknuæe još èetiri zatvorenika. Kaznu je zapoèeo služiti u najveæem hrvatskom zatvoru Lepoglavi.
Èesto mi ljudi kažu: „Dona, preoštra si prema Crkvi! Nije Crkva loša... to su samo nesavjesni pojedinci!“ A ja uvijek priznajem da je tako.... no nekako uvijek vidim i èujem te nesavjesne pojedince. Znaèi li to da ih je više... ili su glasniji i agresivniji? Ili ipak nešto u toj Crkvi ne štima kad se ne ograðuje od takvih ispada?
Novi ispad nesavjesnog predstavnika Crkve desio se upravo na sahrani Dinka Šakiæa.
Pater Vjekoslav Lasiæ na sahrani zloèinca velièao je ustaštvo, a izjavio je i nešto toliko drsko da mi se zgrèio želudac od muènine kada sam to proèitala: 'Svaki pošteni Hrvat treba se ponositi Šakiæevim imenom',
Znaèi, svi mi koji se ne ponosimo ratnim zloèincima i fašistima nismo pošteni?!!!! Takve izjave predstavnik Crkve iznosi javno.
Ako Crkva ne podržava „nestašluke“ svog drskog predstavnika zašto se od njih ne ograðuje.... jer ovo mu nije prvi izgred i prvo kršenje Ustava ove zemlje.
Na nedavnom zagrebaèkom koncertu priveden je i kažnjen balavac koji je simbolima na sebi velièao ustaštvo. I s pravom je kažnjen. No nije li ovo puno opasnije, teže i morbidnije kršenje Ustava? . Lasiæ predstavlja Crkvu!
Èitam na netu da je Fra Ivan Iko Mateljan, koji je dužnost provincijala Hrvatske dominikanske provincije obavljao u proteklih pet godina, izjavio kako ne zna u kojemu je svojstvu Lasiæ boravio na Šakiæevu sprovodu, jer nije ni župnik, ni kapelan, niti je Šakiæ pripadao njihovoj župi.
Znaèi, prema pravilima Crkve nije bio nadležan držati govorancije na toj sahrani!
Zašto se Crkva ne ograðuje? Zašto Državno odvjetništvo šuti?
Ako se ne reagira na ovakve ispade naša djeca ne mogu znati da su to ispadi. Crkva u ovoj zemlji zauzima važno mjesto. I onda se èudimo zašto su nam djeca povijesno nepismena i zašto se na nekim koncertima kite simbolima koje ni sama ne razumiju. Uvijek se komentira kako su roditelji krivi – jer su ih tako odgojili? Roditelji su uvijek krivi, ali zar nam nije jasno da se djeca odgajaju i kroz društvena zbivanja i da je roditeljima teško objasniti da ovakva ponašanja nisu normalna... ako se ona prešuæuju i postaju nešto od društva prihvaæeno i normalno. Ako se na ovakve izgrede ne reagira Crkva kojoj pripada izgrednik, a ni država u kojoj ta Crkva djeluje tada je to ponašanje dozvoljeno i prihvaæeno, a svaki roditelj koji djetetu pokuša objasniti da i nije to baš tako djeluje prolupalo, neuvjerljivo i smiješno.
Èitam i to da su u Državnom odvjetništvu neslužbeno za jedan list izjavili kako netko od sudionika pogreba treba podnijeti prijavu ako ga je uznemirio Lasiæev istup.
Ma hajde! Ta sahrana nije bila skup koji se odigrao u tišini i tajnosti. Prenesena je svaka rijeè i cijela atmosfera putem medija svima nama. Ako nismo prisutni tada nemamo pravo biti uvrijeðeni i uznemireni onim što predstavnik Crkve javno iznosi na sahrani jednog zloèinca?
Zar ne razumijete da smo uznemireni svi koji ne mislimo poput Lasiæa?
I dok god nema reakcije Crkve neka mi nitko ne govori da Crkva ne podržava fašizam i ustaštvo! Tek kada se ograde od ovog izgreda ja æu to prihvatiti! Do tada Crkva stoji iza ovakvih ponašanja i podržava ih – a to potvrðuje šutnjom! A isto tako neka mi nitko ne govori da smo svi isti pred zakonima ove zemlje – jer to nije tako. Klinca su kaznili na nekom koncertu dok si Lasiæ može dozvoliti trtljati što želi – i nikome ništa.
Gospodinu Lasiæu poruèujem da mi je èast što pripadam onom „nepoštenom“ dijelu puka koji ne slini pred njegovom mantijom šutke.... kada on postavlja granice poštenja i nepoštenja. Èast mi je što se sramim tipova poput Dinka Šakiæa, a i njega koji na ovaj naèin truje našu djecu – velièajuæi jedno od najveæih zala – fašizam! Smatram da su upravo takvi tipovi sramota moje Hrvatske!

Volim "hajduke"...

20.07.2008.

Danas æu vam isprièati jednu staru legendu.
Uvijek se trudim napisati izvor legendi i prièa koje vam prièam.... pa æu prije no što krenem napisati par slova o izvoru.
Ovu legendu sam pronašla u knjizi koju mi je poklonio njen autor. (èitala sam je 2006. godine, ali danas sam se sjetila legende, tj. poglavlja te knjige.... i odluèila vam je prepisati).
Knjiga se zove „Zla kob Mijata Tomiæa“, a autor Ivica Tomiæ, novinar, pjesnik, romanopisac.
Roman je društveno-analitièko i društveno-politièko djelo. U ovom romanu se spajaju daleka i ne tako daleka prošlost, uz zaèin uspomena, sjeæanja i starih narodnih pjesama.
Autor je rat u Bosni i Hercegovini, a paralelno opisujuæi život hajduèke skupine Mijata Tomiæa vjernim opisima dogaðaja i prirode, približio èitatelju kroz što je sve prolazio narod u u to teško vrijeme... Imala sam osjeæaj da knjigu èitam iznutra... da živim u svakom tom dogaðaju kao nijemi promatraè i sudionik dogaðaja.
Posebno me oduševilo koliko je pažnje poklonio ljudskoj psihi, a pomalo i iznenadilo na koji naèin kao muškarac opisuje unutrašnji svijet žene.
I sve to bez imalo pristranosti, navijanja, bez osude... Takve opise može istkati samo vrhunski novinar, a tako se posvetiti ljudskim dušama može samo netko tko gleda i sluša ljude oko sebe, netko kome je stalo sve to vidjeti u ovom sivom i poludjelom svijetu... netko tko je odavno u sebi postavio granice dobra i zla, samo netko izvan kalupa, bez predrasuda, netko tko posjeduje nesluæene širine....
Svima Vam savjetujem... ako knjigu tog naslova ugledate na polici knjižare ili knjižnice – nikako nemojte propustiti proèitati je! Knjiga je dokaz da zlo ne može promijeniti one koji hodaju cestom Srebrnom... zlo ne može ubiti Ljubav.

A sada se lijepo umirite... ne šuškajte i ne nakašljavajte se na glas.... tko puši - može zapaliti...

Prièa starca Stjepana

Starac Stjepan bio je zadužen za kuhanje i vidanje rana, ali i za zabavu u dugim danima besposlice i noæima nesanice, kada je uz vino trebalo još nešto. To nešto bile su Stjepanove duge i zanimljive prièe iz daleke prošlosti koje je starac znao pripovijedati, ali tako zanimljivo da ga nitko u tome nije prekidao. Legende o starim Hrvatima, bogovima koje su štovali, doseljavanju Hrvata iz prapostojbine u ove krajeve, mnogim bojevima koje su vodili... noæu, uz pucketanje vatre, djelovale su tako stvarno kao da svi u njima sudjeluju, to prije što su i njima dojadili hajdukovanja, stalna izloženost pogibelji, jednolièna hrana i život bez žena, pa su i sami, kao nekad stari Hrvati, sanjali o obeæanoj sunèanoj zemlji u kojoj æe biti slobodni, u kojoj ih neæe proganjati kao divlje zvijeri na koje su, zbog takva života, sve više i slièili. Stjepan bi uvijek, prije zapoèinjanja prièe, gunðao i odbijao nagovaranja, a tek kad bi procijenio da su svi, ili bar veæina, postali nestrpljivi te da ga doista žele slušati, najprije bi polako zapalio lulu, a onda zapoèeo, napomenuvši prije toga smrknuta lica da ga nitko ne prekida.
„Nekad, davno, davno... u šumama kojima nije bilo kraja živjelo je sedam hrvatskih plemena. Bavili su se zemljoradnjom, stoèarstvom, lovom i ribolovom, ali su bili poznati i kao vrsni ratnici koji su uzimali oružje samo ako bi se osjeæali ugroženima. Šume u kojima su živjeli bile su prepune divljaèi, a mnogobrojna jezera, rijeke i potoci obilovale su ribama. Živjeli su složno, s drugima se nisu miješali, ali su bili iznimno gostoljubivi. Sve dobronamjerne ljude doèekivali su s kruhom, solju i peharima okrepljujuæe medovine. Po tome su, izgleda, dobili i ime jer rijeè Hrvat znaèila je onaj koji ima prijatelje, a zvali su ih i Djeca sunca, jer, stari su Hrvati štovali mnoga božanstva, ali najviše Boga sunca i svjetlosti, Bijelog Boga, Dobrog Boga kojem su prinosili najvrednije žrtve. Pripremali su i palili Hrvati žrtvenike i za ostale bogove poput ljutitog Peruna, boga munje i gromova, ili pakosnu i zlu Moranu, kako bi ih odobrovoljili, ali te žrtve nikada nisu bile tako bogate i vrijedne kao one koje su prinosili svom svijetlom bogu Svevidu. meðu pticama stari su Hrvati najviše štovali lastavicu koju je, prema predaji spalilo sunce poradi srdžbe zlih bogova, pa je ostala crna kao noæ. Meðu drveæem najviše su voljeli hrast i lipu, hrast zbog njegove dugovjeènosti i tvrdoæe, a lipu zbog mirisa i cvijeta iz kojeg su pèele sisale slatke sokove i pretvarale ih u med koji je bio ukusna hrana i bitan sastojak medovine. Sva hrvatska plemena štovala su hrast i lipu kao sveta stabla, ali najviše su voljeli bijelu vitku brezu koju nikada nitko nije oborio, iako to nije bilo zabranjeno. Kakvu su ljubav stari Hrvati gajili prema brezama najbolje pokazuju udvaranja mladih. Kad bi, naprimjer, hrvatski mladiæi odrasli za ženidbu, izabranicama svog srca govorili su da imaju stas kao breze, kosu kao krila lastavice, a da mirišu kao lipov cvijet. Nije bilo mlade Hrvatice kojoj srce ne bi zaigralo kad bi èula takve rijeèi iz usta stasita mladiæa koji se veæ dokazao u lovu, a možda veæ i ponekoj bici protiv neprijateljskih plemena. Hrvati se, kako rekoh, s drugima nisu miješali, a pogotovo su pazili da se neka mlada Hrvatica ne uda u tuðe pleme, iako se i to ponekad dogaðalo. U takvim sluèajevima ona je bila zaboravljena i za pleme mrtva. Hrvatskim mladiæima, meðutim, nije bilo zabranjeno dovoditi djevojke iz tuðih plemena jer bi takve mlade ubrzo postajale Hrvatice i raðale bi hrvatsku djecu, ali i to se nije baš èesto dogaðalo. Takvi sluèajeva bilo bi najviše poslije ratova kad bi se pojavio veæi broj robinja meðu kojima je bilo i izrazitih ljepotica, a Hrvati su uvijek bili osjetljivi na žensku ljepotu.
Vrhovni poglavar svih hrvatskih plemena bio je Hrvat, a na èelu sedam plemena bila su sedmorica njegove braæe. U njegovoj brvnari živjele su i dvije njegove sestre, Tuga i Buga, obje vrlo lijepe, a vrlo razlièite. Jedna je bila mirna, tiha i tužna, a druga vesela i razigrana kao dijete. Živješe tako Hrvati u slozi i sreæi u svojoj prapostojbini prema drevnim pravilima, štujuæi tradicionalne obièaje i pradjedovske bogove, sve dok jedne godine zavidni zli bogovi, zbog prevelikog štovanja koje su Hrvati pokazali prema svom Bijelom Bogu, njihovom mlaðem bratu, ne odluèiše spustiti veliku nesreæu na sva hrvatska plemena. Poslaše najprije mraz koji sparuši sve cvjetove na bilju kako ne bi bilo plodova, a potom veliku sušu koja osuši sve osim stoljetnih hrastova i jela, te drugih stabala koja su svoje dugaèko snažno žilje pružila duboko u zemlju, te im ni suša ni vjetrovi ne mogahu ništa. Nikada kao te jeseni ne spremiše Hrvati u svoje zemunice manje hrane za zimu. Meda nije bilo dostatno ni da se pèele prehrane, pa su se, nerijetko, mogli vidjeti rojevi ovih medonosnih kukaca okupljeni na nekoj visokoj grani kao da vijeæaju. Ubrzo bi se pèele, predvoðene maticom, na užasavanje Hrvata, onako u roju, kao neko klupko, bacale u virove rijeke. Ni najstariji ljudi nisu nikada vidjeli takva kolektivna samoubojstva pèela, a to je mogao biti samo loš znak. Stoka je poèela skapavati od gladi i žeði, ali i èudnih boleština za koje nitko nije znao lijeka. Od onoga što je preostalo prinosili su Hrvati žrtve paljenice bogovima, najviše Svevidu ne bi li im se smilovao, ali sve je bilo uzaludno. Dobri bog bio je nemoæan pred ujedinjenim bijesom svoje brojne braæe i sestara. I kada je veæ zima, za koju su Hrvati po nekim znakovima u prirodi znali da æe biti duga i oštra, bila na pragu, a zalihe hrane pri kraju, dogodilo se èudo.
Iz dalekih krajeva stiglo je poslanstvo velikog vladara Heraklija s brojnim bogatim darovima i molbom za savezništvom. Izaslanici velikog cara Heraklija koji je stolovao u daleku, èudesno lijepom gradu Carigradu izvijestili su hrvatske voðe o velikoj opasnosti koja se nadvila nad njihovim carstvom. Brojni neprijatelji Heraklija sklopili su savezništvo i pripremaju veliki pohod na njegovu zemlju s ciljem da osvoje i samu prijestolnicu. Najopasniji Heraklijevi neprijatelji bili su Avari, kojih je, kako su se sami hvalili, bilo više nego zvijezda na nebu. Bili su to iskusni i vrlo surovi ratnici koji nisu imali milosti èak ni prema ženama i djeci. Zarobljene ratnike, jednako kao i žene i stariju djecu, uprezali su u kola umjesto volova ili u plug da bi orali, a prema upregnutim ljudima postupali su gore nego prema stoci. Bièevali su ih do smrti, a kad bi iznemogli, jednostavno su ih isprezali i puštali da umru. Ne zna se jesu li bili izdržljiviji i žilaviji oni ili njihovi konji. Jeli su sirovo meso i uvijek bili u pokretu. Znajuæi dobro o kako opasnom neprijatelju je rijeè, mudri je Heraklije, procjenjujuæi da nema dostatno snage suprostaviti se divljim avarskim hordama razmišljao èak i o napuštanju Carigrada i preseljenju dvora u neki drugi grad koji bi bilo lakše braniti. U trenucima kad više ni sam nije znao što poduzeti, kazivali su èlanovi Heraklijeva izaslanstva starješinama hrvatskih plemena, jedne noæi ukazala mu se blještava svjetlost iz koje je progovorio glas koji mu je savjetovao, da s njima sklopi savezništvo protiv svojih neprijatelja. Hrvati su, kazao je glas, hrabri i vješti ratnici i jedino oni mogu savladati Avare.

„Nudi li nam vaš car još nešto osim ruke prijateljstva?“ pitao je mudri Hrvat Heraklijeve glasonoše.

„Naš hrabri vladar svojim vjernim prijateljima, poslije pobjede nad Avarima nudi zemlju bogatu, plodnu i tako lijepu da æete je sigurno zvati Lijepa naša, odgovorili su Bizantinci. Iz te zemlje mi dolazimo. Puna je prekrasnih gajeva koji se uvijek zelene, bistrih rijeka koje nikad ne presušuju, plodnih oranica i soènih pašnjaka. Tu zemlju, koju vam Heraklije nudi kao pobjednicima nad Avarima, s jedne strane zapljuskuje velika voda plava kao nebo kojoj se ne vidi kraja. Ta je voda prepuna riba kakve nikada niste vidjeli. Sve to vam poklanja veliki Heraklije ukoliko prihvatite naše prijateljstvo i postanete nam saveznici u ratu i miru.“

„Da su Heraklijevi poslanici došli neku godinu prije, teško bi se Hrvati odluèili na seobu iz pradjedovskih predjela, makar su u onoj svjetlosti i glasu koji je savjetovao cara Heraklija prepoznali svog najdražeg boga Svevida koj je, oèito, ne mogavši sprijeèiti srdžbu zlih bogova, odluèio svoje štovatelje odvesti u drugu zemlju gdje æe biti sretni. Znajuæi da sa zalihama hrane koje imaju ne mogu prehraniti narod do proljeæa, hrvatske starješine stadoše ozbiljno razmišljati o Heraklijevoj ponudi. Nakon višednevnog savjetovanja s plemenskim voðama Hrvat odluèi prinijeti posljednje žrtve bogovima u prastarom zavièaju i povesti ljude prema obeæanoj sunèanoj zemlji èije obale ljubi velika plava voda.“

Na ovom dijelu prièe, starac Stjepan zastade kao da æe završiti, istresajuæi ostatke duhana iz lule, lupkajuæi njome po panju na kojem je sjedio, ali hajduci zagrajaše sa svih strana: „Nastavi! Ne prekidaj sad kad je najzanimljivije. Prièaj dalje, stari trovaèu!“

Stjepan se ružno nakašlja, napuni iznova, bez imalo žurbe, lulu s duhanom, pripali je, otpuhnu nekoliko dimova u zrak i tek onda nastavi: „Osvanu veliki dan! Zaškripaše volunjska kola, zablejaše ovce, zamukaše krave, zalajaše psi, zaplakaše djeca i pokoja žena, ali muškarci i sami sa strepnjom u srcu i velikom tjeskobom, ne pokazaše tugu i neodluènost. Krenu nepregledna kolona Hrvata na dugi put, prema obeæanoj zemlji sunca, najprije izvidnice, za njima ratnici na konjima, potom starci, žene i djeca, a na samom kraju pastiri sa stokom. Putovanje je trajalo mjesecima, cijelu zimu. Stariji i slabiji su umirali, stoka je ugibala, kotaèi volunjskih kola su otpadali, a poneka zaprega sa stokom, stvarima i ljudima završavala je na dnu dubokih kanjona. Bogovi tame, vode, srdžbe i boleste uzimali su svoje žrtve, ali kolona je ipak nezadrživo išla naprijed. Napokon na proljeæe sedam hrvatskih plemena prijeðoše splavovima Dunav i na drugoj obali utaboriše se meðu tek propupalim gajevima, poradi odmora i savjetovanja. Plemenske su starješine danima vijeæale, ratnici su popravljali oružje, a žene prale rublje i djecu. Izvidnice su danonoæno napuštale logor i vraæale se s novim vijestima o brojnosti i snazi, spremnosti za boj i pokretima neprijateljskih avarskih plemena. Straže su, takoðer, danonoæno bdjele zbog straha od iznenadnih avarskih napada èije su izvidnice dolazile sve bliže taborištu Hrvata.

Jednog dana zapovijedi vrhovni poglavar Hrvata svih plemenima da prinesu žrtve paljenice starim pradjedovskim bogovima, potom okupi ratnike, pripasa maè, uze luk i strijele, sjede na konja bijelca i povede svoje hrabre ratnike u odluèujuæi boj za obeæanu zemlju sreæe, svjetlosti i svakojakog bogatstva. Divlji Avari, ludo hrabri i krvoloèni, èekali su ih spremni. Krvava bitka trajala je danima s promjenjivom sreæom. Dok je zelenu travu obilno zalijevala vrela ratnièka krv, okolnim šumarcima odjekivali su divlji ratni poklici avara, sliènijih glasanju krvoloènih zvijeri negoli povicima ljudi. Od tih krikova svakome bi se zaledila krv u žilama pa su, do tada, brojni avarski neprijatelji, u nebrojenim bitkama, bili paralizirani strahom, te su nemoæno padali pogoðeni avarskim otrovnim strijelama ili probodeni kopljima i maèevima surovih ratnika, a da se nisu stigli èestito ni braniti. S Hrvatima, iskusnim i hrabrim ratnicima, predvoðenim mudrim voðom, nije bilo tako.
Gromoglasne poklièe avarskih horda nerijetko je nadglasavao pokliè hrvatskih ratnika: Uuu... booooooj...! Uuuuu.... boooooj....! Najprije bi hrvatska konjica jurnula kao vihor i razdvojila avarske borbene redove, pa bi se brzo izvukli iz bitke, a tada bi iz hrvatskih redova, prema Avarima koji su se ponovno grupirali, ali sada bez reda, poletio roj strijela koje su odapinjale uvježbane ruke prema uputama oka sokolova. Na prorijeðene avarske redove potom bi jurnula hrvatska pješadija s kratkim kopljima i oštrim dvosjeklim maèevima s èijih bi oštrica uskoro potekla topla avarska krv.

U jednom trenutku, kada je avarski veliki voða u silnom bijesu zbog velikih gubitaka i bitke koja se otegla, veæ poèeo bièevati i svoje najbolje vojskovoðe, Hrvati su se naglo i brzo poèeli povlaèiti, a bojišnicom je odjeknuo pobjednièki zov Avara. Inaèe lukav ratnièki voða, avarski poglavar zaboravi na oprez, sluteæi brzu pobjedu i goreæi od želje za krvavom osvetom, naredi svojim ratnicima juriš na, kako je mislio, veæ razbijene hrvatske postrojbe.
Veliki Avar sam u dviljem galopu povede svoje horde u potjeru za Hrvatima i uvede ih u obližnju šumu u koju su se bili sklonili hrvatski vojnici. Zanesen izglednim uspjehom Avar ni ne pomisli na klopku i tako meðu prvima naleti na zategnute loze preko šumske staze. Konji popadaše po zemlji, a snjima i njihovi jahaèi. Glavnina hrvatske vojske, koju je iskusni Hrvat saèuvao u zasjedi, ne dopusti Avarima da se priberu. Iskrsnuše hrvatski ratnici iz jama iskopanih u zemlji i pokrivenih suhim granjem ilišæem iz iz krošanja drveæa, odasvud... Zasuše najprije neprijatelja kišom strjelica, potom zapoèe sjeèa razbijene avarske vojske. Za nekoliko sati prestali su posljednji krici ranjenih i umiruæih avarskih ratnika. Krvavo sunce spuštalo se zapadu, a hrvatska su plemena slavila svoju veliku pobjedu nad Avarima kojom su zaslužili novu domovinu. Ispunjeno je obeæanje dano caru Herakliju i sada ta prekrasna, zelena i osunèana zemlja, bistrih potoka i velike plave vodu, koju još nisu vidjeli, pripada njima. Èim je dostojanstveno proslavljena velika ratna pobjeda, a poginulim ratnicima odana dužna poèast, uz zahvalu starim bogovima, plemena se, prema prijašnjem dogovoru, podijeliše. Jedni se naseliše u ravnici, meðu pitomim brežuljcima na kojima su se zelenjeli hrastovi gajevi, a drugi poðoše dalje ka jugu, sve dok ne ugledaše obeæanu veliku plavu vodu koja je bila krasnije i velièanstvenija nego što su je Heraklijevi izaslanici znali opisati, ljepša negoli su je Hrvati ikada zamišljali ili sanjali. Bila je to ljepota od koje je zastajao dah, od koje je srce brže kucalo, blještava ljepota koju bi i slijepac morao vidjeti. Ugledavši more stari je Hrvat zahvalno pogledao prema plavom nebu zahvaljujuæi Bijelom Bogu koji je njega i njegov narod, Djecu sunca, doveo u zemlju plaveti, zelenila i svjetlosti, gdje æe živjeti u sreæi i izobilju. I tako se naši preci doseliše u Slavoniju i Dalmaciju, a kasnije se raširiše i po Hercegovini i Bosni“, pjevušeæim glasom privodio je prièu kraju starac Stjepan.

„Stani! Stani! To nije kraj!“ povikaše uglas svi hajduci koji su veæ prije slušali ovu ili neku sliènu Stjepanovu prièu, jer bi starac, pripovijedajuæi, uvijek dodavao svakoj prièi neke nove detalje kojih bi se sjetio ili bi ih jednostavno izmislio ako su mu se zgodno uklapali u prièu.

„Prièaj nam, starèe, kako su naši stari ostavili pradjedovske bogove i postali kršæani?“

„E, baš ste znatiželjni, kao kakva djeèurlija. I vi ste mi neki hajduci!“ tobože se ljutio starac, a ustvari mu je godilo što ima toliko pažljivih slušatelja za svoje prièe koje mu je nekad, još dok je bio mali djeèak, prièala njegova baka, a koje je on, vremenom, upotpunio novim detaljima umjesto onih, davno zaboravljenih. „E, pa kad baš hoæete, nastavit æu. Vjerovali su naši stari u vukodlake, vile i vještice, uroke i to se, kako znate, do dana današnjeg zadržalo, a od višeboštva ostale su samo neke izreke poput one: Dabogda te spržila Perunova strijela! Stari su Hrvati najviše štovali, kako sam vam rekao, Bijelog Boga, kojeg su još nazivali Svevid, Svijetli Bog i Dobri Bog, a najviše su se plašili Crnog Boga, Boga Tame ili Boga Smrti. Prinosili su žrtve bogu Vodanu, koji je, kako mu i samo ime govori, bio gospodar voda, a zapovijedao je rijekama, izvorima i jezerima, kišama, poplavama i snijegom i uopæe svime što je vezano uz vodu. Vodan je èesto, ne èekajuæi ljude, i sam uzimao žrtve u svojim virovima birajuæi najèešæe mladiæe i djevojke.

Vjerovali su Hrvati i u Boga Peruna, strašnog gromovnika, veoma moænog boga koji se lako rasrdi, a tada teško smrtnicima koji su ga naljutili ili mu se sluèajno naðu na putu. Možda više i od samog Peruna stari su se Hrvati plašili božice Morane koja je bila tako zla da su je i bogovi mrzili. kako je dobri Svevid davao svjetlo i toplinu, tako je Morana prijetila tamom i hladnoæom. Od njezina daha smrzavale su se površine jezera i rijeka, a s krovova malih hrvatskih drvenih kolibica visjele su, ukoèene Moraninom srdžbom, debele ledenice sve do smrznute zemlje.

Na sreæu, bilo je, osim Svevida, još drugih bogova koji su voljeli ljude. Mlaðima je najdraža bila božica Lada, božica ljubavi i ljepote, koja je odapinjala svoje strjelice koje nisu izazivale smrt nego samo slatku ljubavnu omamljenost. Ratnici su, dakako, obožavalu gordu božicu Slavu, božicu èasti, junaštva i pobjede. Svi su voljeli krasoticu Vesnu, božicu proljeæa koja je bila ljepša od rascvjetanog voæa, a mirisnija od lipinog cvijeta.“

Dok je starac prièao o božicama ljubavi i proljeæa, mladi hajduci su se tiho meškoljili, promijenili položaj tijela, poneki je kašljucnuo, a na ponekom surovom licu pojavio se blagi osmijeh. Stjepan se nije dao ometati: „Bilo je tu još mnogo bogova i božica, ali manje važnih. Možda bi jedino trebalo spomenuti lijepu Zoru koja je bila luèonoša bogovima. Jedino ih je ona smjela buditi i podsjetiti da na vrijeme ugase mjesec i upale zvijezde.“

I tu je, neoèekivano, bio kraj prièe, jer se harambaša podigao s panja na kojem je sjedio i uzeo glavnu rijeè: „Lijepu Zoru noæas budni neæemo èekati, nego idemo odmah spavati...“

Sex machine

08.07.2008.

Puno se scena iz SF filmova koje sam gledala u djetinjstvu pretvorilo u realnost.
Štefek Spielberg je èesto posegnuo za prizorima sexa sa robotima.... a u zadnje vrijeme sve èešæe èitam da bi se i to moglo pretvoriti u stvarnost.
David Levy je struènjak za umjetnu inteligenciju. U svom djelu Love and Sex with Robots: The Evolution of Human-Robot Relationships, pozabavio se pitanjem spolnosti izmeðu ljudi i robota. On tu moguænost vidi kao normalan naèin ispunjenja èovjekovih seksualnih potreba i tvrdi da bi do 2025. godine roboti fizièki trebali potpuno slièiti ljudima... razlike neæe biti jako uoèljive.
Ruski psiholog Alexander Kantor misli da se cyber tehnološke sprave lako mogu kontrolirati i da muškarcima mogu pružiti osjeæaj nadmoæi i kontrole nad svojim osjeæajima, te manju ovisnost o ženama i njihovim oèekivanjima. Kantor tvrdi da je maratonski cjelodnevni sex jedna od muških fantazija. Pih! Kao da æe tu fantaziju muškarci moæi ostvariti sa robotima. Ako se ta fantazija ne može ispuniti... nisu krive žene od krvi i mesa... nego biološke granice muškarca.
Levy i Kantor istièu kako je odlièno što æe se roboti moæi programirati po željama onih koji ih koriste pa tako neki mogu poželjeti 'latino ljubavnika', drugi 'romantiènu djevojku', a treæi 'femme fatale' zavodnicu.
Znanstvenici (psiholozi, sexolozi i drugi) uglavnom hvale ovaj napredak zbog smanjenja spolnih bolesti, zbog moguænosti asocijalnih ljudi da kupe partnera.... ali se svi slažu da ipak nedostaje jedna jedina „sitnica“... a to su karakterna i emotivna prožimanja... dodiri duša.
I tako èitam sve te hvalospjeve novim pomagalima i veselim se što sam roðena u ovo „nenapredno“ doba.... sa smiješkom se sjeæam prizora iz nekih knjiga koje opisuju sex u dalekoj prošlosti.... v goricama, na sjenicima, u parkovima... sex... mesnat, stvaran... s bojom, okusom i mirisima.
Žao mi je onih koji dolaze iza nas. No oni æe naš naèin života preprièavati kao nešto primitivno i nazadno... brak i sex meðu ljudima æe im biti nešto što su radili neki njihovi daleki preci.
U buduænosti æe muževi svoje umjetne odabranice umjesto na ginekološki pregled voditi kod mehanièara na redovnu promijenu ulja, poriktavanje špura.... a žene æe svoje umjetne ljubimce održavati Domestosom.
Zbilja su došla neka èudna vremena.... nekidan je Alkion napisao pjesmu svojoj perilici rublja... zamislite samo kako æe se raspisati kad kupi roboticu po svojoj mjeri.... a da i ne spominjem pojavu vanzemaljaca u blogo svijetu. Jedino æe naš Don Branko ostati bez posla... jer iz robota ne treba istjerivati vragove... kad ionako nemaju dušu.

Zelena prièa

05.07.2008.

Mile je na temi o ljiljanima ostavio ovaj komentar:

„dona, cijenim tvoj trud ali osobno ne zelim u stare dane postati vrtlar:) stare teme su bile interesantnije za komentiranje;) a vako ljiljani su ljiljani :) :x“

Maaa... znam ja da on to mene samo malo ljuti... jer ima me neodoljivu potrebu potpikavati... ta navika mu je ostala još s onog našeg starog foruma. Obièno u tome uspije... pa tako i danas nastaje nova tema na njegov poticaj.
Ima puno toga što mi može uljepšati dan.... imam ja puno svojih sitnih strasti pomoæu kojih se opuštam, ali najveæa ljubav i najveæa strast je moje bilje na dvorištu.
Svaka moja biljka ima svoju prièu. Taj park je prepun simbola i uspomena. Za svaku znam gdje i kako sam je nabavila, a za puno njih se sjeæam èak i kakvo je vrijeme bilo kada sam ih sadila. Na mom dvorištu raste ruža – moja vršnjakinja. Mama ju je posadila u jednom drugom gradu.... obilježila je svojim mirisima moje djetinjstvo. Kad smo selili dala ju je teti, a teta ju je poklonila meni kad sam doselila u svoju Nedodžiju. Kad me samelju obaveze, kad me zamore ljudi ja navuèem rukavice, uzmem škare i krenem u druženje sa svojim biljem.... ili pak šetam „nenaoružana“.... pratim promjene na njima, pozdavljam nove cvjetove, skidam stare... ponekad se èak i glasno obratim svojim biljkama (susjedi vjerojatno misle da sam skroz pukla), a bilje mi odgovara svojim cvjetovima, bojom listiæa, mirisima.
Mnoge sadnice sam dobila od dragih ljudi kojih više nema. Kroz to bilje oni svake godine listaju, cvjetaju.... živo bude neke stare uspomene. Posebno je zanimljivo kad mi jorgovan procvate u studenom. Možda je to zbog klimatskih promjena.... ili su to upravo to te neke tajne tajnene samo meni razumljive ili nerazumljive... no znaèe mi puno.
U tom odnosu je sve tako èisto i jasno. Što se više trudiš... što mu više daješ - bilje ti stostruko vraæa svojom ljepotom..... a iz sebe isijava neki èudan mir koji me opušta... to je ono što ne možemo kupiti u nekom tržnom centru. Možemo kupiti sadnicu.... ali to nije to o èemu vam prièam.... ovo nastaje dugim druženjem, davanjem i primanjem....
U tu prièu ukljuèene su i mnoge bolesti koje napadaju moje bilje.... mnogi insekti, kojima se takoðer èesto obraæam glasno... pa im spominjem sunce žareno i slièna èudesa. Dolutaju bezobrazne gusjenice i puževi.... pa borba protiv tih nepoželjnih uljeza samo jaèa ljubav mene i mog bilja. Moju strast dijele mnoge ptice, leptiri, ježevi i druge životinjice. Oni su dobrodošli na mom dvorištu i èine dodatni zaèin toj mojoj ljubavi.
Veliki problem su i moje životinje... Strašno im se sviða moje cvijeæe... pa èesto naganjam maèka Jožu koji voli spavati u vodenikama.... ili Astru kojoj je hosta omiljeno mjesto za ležanje jer stari èempres baš na tom mjestu baca lijepu sjenu. Kad Astra zaèuje reèenicu: „To je sramota, to je strašna sramota....“ odmah se diže s hoste i traži novu lokaciju.... jer zna da sam ljuta i njeno ponašanje nazivam sramotnim.
Moj pokojni susjed mi je jednom rekao kako i nisam baš normalna, jer svi normalni ljudi sade šljive, jabuke, kruške i slièno bilje... a ja imam neki èudan ukus i po dvorištu sadim draè od kojeg nema nikakve koristi. Mnogi su me èudno gledali... prije no što smo postavili ogradu okretali su se traktorima preko mojih rascvalih grmova, pravili brazde na travnjaku... jednom mi je èak netko na mom ginku otrgnuo vodeæu srednju granu... jer po naèinu zaštite tog malog drveta je bilo jasno da mi je do njega posebno stalo. Prije puno godina posadila sam dvadesetak malih èempresa. Pogledam kroz prozor, a mali Marko iz sela kolcem mlati po èempresima. Izletim ja van i vrisnem: „Crni Marko... što to radiš?“ A onda mi je on lijepo objasnio da su moji èempresi zli vitezovi, a on æe ih maèem (kolcem) srediti. I sredio ih je.... svi su se osušili.
Vrijeme je uèinilo svoje. Svi su se navikli na moje bilje, a doselilo je u ovu Nedodžiju još nešto èudaka koji vole „draè“ pa se stišalo èuðenje.
Kad smo kupili zemljište nije tu bilo puno bilja. Bio je posaðen mladi orah i tri veæ velike breze. Kad su mi radnici prekrivali krov, dovikne mi s krova jedan: „Gazdarice, znaš li što ti znaèe ovako posaðene breze?“ (Bile su posaðene u trokut). Kad sam rekla da nemam pojma objasnio mi je da je to simbol srpskih dvorišta. Tri breze posaðene u trokot.... baš kao što se stavljaju prsti u pravoslavnoj vjeri kad se križaju. Eeee... tada sam pozvala izvor informacije da se spusti s krova... pa smo jednu odmah odsjekli. Bilo mi žao breze.... Razumijem da je bivši vlasnik imao potrebu i pravo na neke svoje simbole.... ali trebao mi je „èisti list papira“ za neke samo moje prièe... neoptereæene tuðim prièama i simbolima.
Inaèe, taj bivši vlasnik je jedan nemoralan èovjek zbog kojeg još i danas vodim nekoliko sporova pred domaæim i meðunarodnim sudom i borim se za ono što sam pošteno platila. Prošlog tjedna smo se sreli.... i uhvatila ga inspiracija da mi (bez da ga je itko išta pitao) objasni svoje veliko domoljublje i hrvatstvo..... pa sam ga ja prvo predugo slušala, a onda sam mu spomenula breze..... i njegova prièa je završila. I onda neka mi netko kaže da bilje nema moæ... èak i srušeno drveæe.
Ako bude sreæe... pa ne umrem radeæi u poduzeæu... jednog dana æu se otuðiti od svijeta i sve svoje vrijeme posvetiti samo toj posebnoj zelenoj prièi.
Johohoj... svašta sam vam nadrobila u ovoj temi. Sve se šareni... baš kao u mom vrtu.
Ta nepovezanost i neozbiljnost su samo znak moje opuštenosti.... zadnjih dana nema ništa jaèe od moje zelene èarolije... pa mi zato nemojte zamjeriti.
Želim Vam ugodan vikend....

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)