Marketing
Zelena priča
Mile je na temi o ljiljanima ostavio ovaj komentar:
„dona, cijenim tvoj trud ali osobno ne zelim u stare dane postati vrtlar:) stare teme su bile interesantnije za komentiranje;) a vako ljiljani su ljiljani :) :x“
Maaa... znam ja da on to mene samo malo ljuti... jer ima me neodoljivu potrebu potpikavati... ta navika mu je ostala još s onog našeg starog foruma. Obično u tome uspije... pa tako i danas nastaje nova tema na njegov poticaj.
Ima puno toga što mi može uljepšati dan.... imam ja puno svojih sitnih strasti pomoću kojih se opuštam, ali najveća ljubav i najveća strast je moje bilje na dvorištu.
Svaka moja biljka ima svoju priču. Taj park je prepun simbola i uspomena. Za svaku znam gdje i kako sam je nabavila, a za puno njih se sjećam čak i kakvo je vrijeme bilo kada sam ih sadila. Na mom dvorištu raste ruža – moja vršnjakinja. Mama ju je posadila u jednom drugom gradu.... obilježila je svojim mirisima moje djetinjstvo. Kad smo selili dala ju je teti, a teta ju je poklonila meni kad sam doselila u svoju Nedodžiju. Kad me samelju obaveze, kad me zamore ljudi ja navučem rukavice, uzmem škare i krenem u druženje sa svojim biljem.... ili pak šetam „nenaoružana“.... pratim promjene na njima, pozdavljam nove cvjetove, skidam stare... ponekad se čak i glasno obratim svojim biljkama (susjedi vjerojatno misle da sam skroz pukla), a bilje mi odgovara svojim cvjetovima, bojom listića, mirisima.
Mnoge sadnice sam dobila od dragih ljudi kojih više nema. Kroz to bilje oni svake godine listaju, cvjetaju.... živo bude neke stare uspomene. Posebno je zanimljivo kad mi jorgovan procvate u studenom. Možda je to zbog klimatskih promjena.... ili su to upravo to te neke tajne tajnene samo meni razumljive ili nerazumljive... no znače mi puno.
U tom odnosu je sve tako čisto i jasno. Što se više trudiš... što mu više daješ - bilje ti stostruko vraća svojom ljepotom..... a iz sebe isijava neki čudan mir koji me opušta... to je ono što ne možemo kupiti u nekom tržnom centru. Možemo kupiti sadnicu.... ali to nije to o čemu vam pričam.... ovo nastaje dugim druženjem, davanjem i primanjem....
U tu priču uključene su i mnoge bolesti koje napadaju moje bilje.... mnogi insekti, kojima se također često obraćam glasno... pa im spominjem sunce žareno i slična čudesa. Dolutaju bezobrazne gusjenice i puževi.... pa borba protiv tih nepoželjnih uljeza samo jača ljubav mene i mog bilja. Moju strast dijele mnoge ptice, leptiri, ježevi i druge životinjice. Oni su dobrodošli na mom dvorištu i čine dodatni začin toj mojoj ljubavi.
Veliki problem su i moje životinje... Strašno im se sviđa moje cvijeće... pa često naganjam mačka Jožu koji voli spavati u vodenikama.... ili Astru kojoj je hosta omiljeno mjesto za ležanje jer stari čempres baš na tom mjestu baca lijepu sjenu. Kad Astra začuje rečenicu: „To je sramota, to je strašna sramota....“ odmah se diže s hoste i traži novu lokaciju.... jer zna da sam ljuta i njeno ponašanje nazivam sramotnim.
Moj pokojni susjed mi je jednom rekao kako i nisam baš normalna, jer svi normalni ljudi sade šljive, jabuke, kruške i slično bilje... a ja imam neki čudan ukus i po dvorištu sadim drač od kojeg nema nikakve koristi. Mnogi su me čudno gledali... prije no što smo postavili ogradu okretali su se traktorima preko mojih rascvalih grmova, pravili brazde na travnjaku... jednom mi je čak netko na mom ginku otrgnuo vodeću srednju granu... jer po načinu zaštite tog malog drveta je bilo jasno da mi je do njega posebno stalo. Prije puno godina posadila sam dvadesetak malih čempresa. Pogledam kroz prozor, a mali Marko iz sela kolcem mlati po čempresima. Izletim ja van i vrisnem: „Crni Marko... što to radiš?“ A onda mi je on lijepo objasnio da su moji čempresi zli vitezovi, a on će ih mačem (kolcem) srediti. I sredio ih je.... svi su se osušili.
Vrijeme je učinilo svoje. Svi su se navikli na moje bilje, a doselilo je u ovu Nedodžiju još nešto čudaka koji vole „drač“ pa se stišalo čuđenje.
Kad smo kupili zemljište nije tu bilo puno bilja. Bio je posađen mladi orah i tri već velike breze. Kad su mi radnici prekrivali krov, dovikne mi s krova jedan: „Gazdarice, znaš li što ti znače ovako posađene breze?“ (Bile su posađene u trokut). Kad sam rekla da nemam pojma objasnio mi je da je to simbol srpskih dvorišta. Tri breze posađene u trokot.... baš kao što se stavljaju prsti u pravoslavnoj vjeri kad se križaju. Eeee... tada sam pozvala izvor informacije da se spusti s krova... pa smo jednu odmah odsjekli. Bilo mi žao breze.... Razumijem da je bivši vlasnik imao potrebu i pravo na neke svoje simbole.... ali trebao mi je „čisti list papira“ za neke samo moje priče... neopterećene tuđim pričama i simbolima.
Inače, taj bivši vlasnik je jedan nemoralan čovjek zbog kojeg još i danas vodim nekoliko sporova pred domaćim i međunarodnim sudom i borim se za ono što sam pošteno platila. Prošlog tjedna smo se sreli.... i uhvatila ga inspiracija da mi (bez da ga je itko išta pitao) objasni svoje veliko domoljublje i hrvatstvo..... pa sam ga ja prvo predugo slušala, a onda sam mu spomenula breze..... i njegova priča je završila. I onda neka mi netko kaže da bilje nema moć... čak i srušeno drveće.
Ako bude sreće... pa ne umrem radeći u poduzeću... jednog dana ću se otuđiti od svijeta i sve svoje vrijeme posvetiti samo toj posebnoj zelenoj priči.
Johohoj... svašta sam vam nadrobila u ovoj temi. Sve se šareni... baš kao u mom vrtu.
Ta nepovezanost i neozbiljnost su samo znak moje opuštenosti.... zadnjih dana nema ništa jače od moje zelene čarolije... pa mi zato nemojte zamjeriti.
Želim Vam ugodan vikend....
Post je objavljen 05.07.2008. u 15:25 sati.