Pregled posta

Volim "hajduke"...

Danas ću vam ispričati jednu staru legendu.
Uvijek se trudim napisati izvor legendi i priča koje vam pričam.... pa ću prije no što krenem napisati par slova o izvoru.
Ovu legendu sam pronašla u knjizi koju mi je poklonio njen autor. (čitala sam je 2006. godine, ali danas sam se sjetila legende, tj. poglavlja te knjige.... i odlučila vam je prepisati).
Knjiga se zove „Zla kob Mijata Tomića“, a autor Ivica Tomić, novinar, pjesnik, romanopisac.
Roman je društveno-analitičko i društveno-političko djelo. U ovom romanu se spajaju daleka i ne tako daleka prošlost, uz začin uspomena, sjećanja i starih narodnih pjesama.
Autor je rat u Bosni i Hercegovini, a paralelno opisujući život hajdučke skupine Mijata Tomića vjernim opisima događaja i prirode, približio čitatelju kroz što je sve prolazio narod u u to teško vrijeme... Imala sam osjećaj da knjigu čitam iznutra... da živim u svakom tom događaju kao nijemi promatrač i sudionik događaja.
Posebno me oduševilo koliko je pažnje poklonio ljudskoj psihi, a pomalo i iznenadilo na koji način kao muškarac opisuje unutrašnji svijet žene.
I sve to bez imalo pristranosti, navijanja, bez osude... Takve opise može istkati samo vrhunski novinar, a tako se posvetiti ljudskim dušama može samo netko tko gleda i sluša ljude oko sebe, netko kome je stalo sve to vidjeti u ovom sivom i poludjelom svijetu... netko tko je odavno u sebi postavio granice dobra i zla, samo netko izvan kalupa, bez predrasuda, netko tko posjeduje neslućene širine....
Svima Vam savjetujem... ako knjigu tog naslova ugledate na polici knjižare ili knjižnice – nikako nemojte propustiti pročitati je! Knjiga je dokaz da zlo ne može promijeniti one koji hodaju cestom Srebrnom... zlo ne može ubiti Ljubav.

A sada se lijepo umirite... ne šuškajte i ne nakašljavajte se na glas.... tko puši - može zapaliti...

Priča starca Stjepana

Starac Stjepan bio je zadužen za kuhanje i vidanje rana, ali i za zabavu u dugim danima besposlice i noćima nesanice, kada je uz vino trebalo još nešto. To nešto bile su Stjepanove duge i zanimljive priče iz daleke prošlosti koje je starac znao pripovijedati, ali tako zanimljivo da ga nitko u tome nije prekidao. Legende o starim Hrvatima, bogovima koje su štovali, doseljavanju Hrvata iz prapostojbine u ove krajeve, mnogim bojevima koje su vodili... noću, uz pucketanje vatre, djelovale su tako stvarno kao da svi u njima sudjeluju, to prije što su i njima dojadili hajdukovanja, stalna izloženost pogibelji, jednolična hrana i život bez žena, pa su i sami, kao nekad stari Hrvati, sanjali o obećanoj sunčanoj zemlji u kojoj će biti slobodni, u kojoj ih neće proganjati kao divlje zvijeri na koje su, zbog takva života, sve više i sličili. Stjepan bi uvijek, prije započinjanja priče, gunđao i odbijao nagovaranja, a tek kad bi procijenio da su svi, ili bar većina, postali nestrpljivi te da ga doista žele slušati, najprije bi polako zapalio lulu, a onda započeo, napomenuvši prije toga smrknuta lica da ga nitko ne prekida.
„Nekad, davno, davno... u šumama kojima nije bilo kraja živjelo je sedam hrvatskih plemena. Bavili su se zemljoradnjom, stočarstvom, lovom i ribolovom, ali su bili poznati i kao vrsni ratnici koji su uzimali oružje samo ako bi se osjećali ugroženima. Šume u kojima su živjeli bile su prepune divljači, a mnogobrojna jezera, rijeke i potoci obilovale su ribama. Živjeli su složno, s drugima se nisu miješali, ali su bili iznimno gostoljubivi. Sve dobronamjerne ljude dočekivali su s kruhom, solju i peharima okrepljujuće medovine. Po tome su, izgleda, dobili i ime jer riječ Hrvat značila je onaj koji ima prijatelje, a zvali su ih i Djeca sunca, jer, stari su Hrvati štovali mnoga božanstva, ali najviše Boga sunca i svjetlosti, Bijelog Boga, Dobrog Boga kojem su prinosili najvrednije žrtve. Pripremali su i palili Hrvati žrtvenike i za ostale bogove poput ljutitog Peruna, boga munje i gromova, ili pakosnu i zlu Moranu, kako bi ih odobrovoljili, ali te žrtve nikada nisu bile tako bogate i vrijedne kao one koje su prinosili svom svijetlom bogu Svevidu. među pticama stari su Hrvati najviše štovali lastavicu koju je, prema predaji spalilo sunce poradi srdžbe zlih bogova, pa je ostala crna kao noć. Među drvećem najviše su voljeli hrast i lipu, hrast zbog njegove dugovječnosti i tvrdoće, a lipu zbog mirisa i cvijeta iz kojeg su pčele sisale slatke sokove i pretvarale ih u med koji je bio ukusna hrana i bitan sastojak medovine. Sva hrvatska plemena štovala su hrast i lipu kao sveta stabla, ali najviše su voljeli bijelu vitku brezu koju nikada nitko nije oborio, iako to nije bilo zabranjeno. Kakvu su ljubav stari Hrvati gajili prema brezama najbolje pokazuju udvaranja mladih. Kad bi, naprimjer, hrvatski mladići odrasli za ženidbu, izabranicama svog srca govorili su da imaju stas kao breze, kosu kao krila lastavice, a da mirišu kao lipov cvijet. Nije bilo mlade Hrvatice kojoj srce ne bi zaigralo kad bi čula takve riječi iz usta stasita mladića koji se već dokazao u lovu, a možda već i ponekoj bici protiv neprijateljskih plemena. Hrvati se, kako rekoh, s drugima nisu miješali, a pogotovo su pazili da se neka mlada Hrvatica ne uda u tuđe pleme, iako se i to ponekad događalo. U takvim slučajevima ona je bila zaboravljena i za pleme mrtva. Hrvatskim mladićima, međutim, nije bilo zabranjeno dovoditi djevojke iz tuđih plemena jer bi takve mlade ubrzo postajale Hrvatice i rađale bi hrvatsku djecu, ali i to se nije baš često događalo. Takvi slučajeva bilo bi najviše poslije ratova kad bi se pojavio veći broj robinja među kojima je bilo i izrazitih ljepotica, a Hrvati su uvijek bili osjetljivi na žensku ljepotu.
Vrhovni poglavar svih hrvatskih plemena bio je Hrvat, a na čelu sedam plemena bila su sedmorica njegove braće. U njegovoj brvnari živjele su i dvije njegove sestre, Tuga i Buga, obje vrlo lijepe, a vrlo različite. Jedna je bila mirna, tiha i tužna, a druga vesela i razigrana kao dijete. Živješe tako Hrvati u slozi i sreći u svojoj prapostojbini prema drevnim pravilima, štujući tradicionalne običaje i pradjedovske bogove, sve dok jedne godine zavidni zli bogovi, zbog prevelikog štovanja koje su Hrvati pokazali prema svom Bijelom Bogu, njihovom mlađem bratu, ne odlučiše spustiti veliku nesreću na sva hrvatska plemena. Poslaše najprije mraz koji sparuši sve cvjetove na bilju kako ne bi bilo plodova, a potom veliku sušu koja osuši sve osim stoljetnih hrastova i jela, te drugih stabala koja su svoje dugačko snažno žilje pružila duboko u zemlju, te im ni suša ni vjetrovi ne mogahu ništa. Nikada kao te jeseni ne spremiše Hrvati u svoje zemunice manje hrane za zimu. Meda nije bilo dostatno ni da se pčele prehrane, pa su se, nerijetko, mogli vidjeti rojevi ovih medonosnih kukaca okupljeni na nekoj visokoj grani kao da vijećaju. Ubrzo bi se pčele, predvođene maticom, na užasavanje Hrvata, onako u roju, kao neko klupko, bacale u virove rijeke. Ni najstariji ljudi nisu nikada vidjeli takva kolektivna samoubojstva pčela, a to je mogao biti samo loš znak. Stoka je počela skapavati od gladi i žeđi, ali i čudnih boleština za koje nitko nije znao lijeka. Od onoga što je preostalo prinosili su Hrvati žrtve paljenice bogovima, najviše Svevidu ne bi li im se smilovao, ali sve je bilo uzaludno. Dobri bog bio je nemoćan pred ujedinjenim bijesom svoje brojne braće i sestara. I kada je već zima, za koju su Hrvati po nekim znakovima u prirodi znali da će biti duga i oštra, bila na pragu, a zalihe hrane pri kraju, dogodilo se čudo.
Iz dalekih krajeva stiglo je poslanstvo velikog vladara Heraklija s brojnim bogatim darovima i molbom za savezništvom. Izaslanici velikog cara Heraklija koji je stolovao u daleku, čudesno lijepom gradu Carigradu izvijestili su hrvatske vođe o velikoj opasnosti koja se nadvila nad njihovim carstvom. Brojni neprijatelji Heraklija sklopili su savezništvo i pripremaju veliki pohod na njegovu zemlju s ciljem da osvoje i samu prijestolnicu. Najopasniji Heraklijevi neprijatelji bili su Avari, kojih je, kako su se sami hvalili, bilo više nego zvijezda na nebu. Bili su to iskusni i vrlo surovi ratnici koji nisu imali milosti čak ni prema ženama i djeci. Zarobljene ratnike, jednako kao i žene i stariju djecu, uprezali su u kola umjesto volova ili u plug da bi orali, a prema upregnutim ljudima postupali su gore nego prema stoci. Bičevali su ih do smrti, a kad bi iznemogli, jednostavno su ih isprezali i puštali da umru. Ne zna se jesu li bili izdržljiviji i žilaviji oni ili njihovi konji. Jeli su sirovo meso i uvijek bili u pokretu. Znajući dobro o kako opasnom neprijatelju je riječ, mudri je Heraklije, procjenjujući da nema dostatno snage suprostaviti se divljim avarskim hordama razmišljao čak i o napuštanju Carigrada i preseljenju dvora u neki drugi grad koji bi bilo lakše braniti. U trenucima kad više ni sam nije znao što poduzeti, kazivali su članovi Heraklijeva izaslanstva starješinama hrvatskih plemena, jedne noći ukazala mu se blještava svjetlost iz koje je progovorio glas koji mu je savjetovao, da s njima sklopi savezništvo protiv svojih neprijatelja. Hrvati su, kazao je glas, hrabri i vješti ratnici i jedino oni mogu savladati Avare.

„Nudi li nam vaš car još nešto osim ruke prijateljstva?“ pitao je mudri Hrvat Heraklijeve glasonoše.

„Naš hrabri vladar svojim vjernim prijateljima, poslije pobjede nad Avarima nudi zemlju bogatu, plodnu i tako lijepu da ćete je sigurno zvati Lijepa naša, odgovorili su Bizantinci. Iz te zemlje mi dolazimo. Puna je prekrasnih gajeva koji se uvijek zelene, bistrih rijeka koje nikad ne presušuju, plodnih oranica i sočnih pašnjaka. Tu zemlju, koju vam Heraklije nudi kao pobjednicima nad Avarima, s jedne strane zapljuskuje velika voda plava kao nebo kojoj se ne vidi kraja. Ta je voda prepuna riba kakve nikada niste vidjeli. Sve to vam poklanja veliki Heraklije ukoliko prihvatite naše prijateljstvo i postanete nam saveznici u ratu i miru.“

„Da su Heraklijevi poslanici došli neku godinu prije, teško bi se Hrvati odlučili na seobu iz pradjedovskih predjela, makar su u onoj svjetlosti i glasu koji je savjetovao cara Heraklija prepoznali svog najdražeg boga Svevida koj je, očito, ne mogavši spriječiti srdžbu zlih bogova, odlučio svoje štovatelje odvesti u drugu zemlju gdje će biti sretni. Znajući da sa zalihama hrane koje imaju ne mogu prehraniti narod do proljeća, hrvatske starješine stadoše ozbiljno razmišljati o Heraklijevoj ponudi. Nakon višednevnog savjetovanja s plemenskim vođama Hrvat odluči prinijeti posljednje žrtve bogovima u prastarom zavičaju i povesti ljude prema obećanoj sunčanoj zemlji čije obale ljubi velika plava voda.“

Na ovom dijelu priče, starac Stjepan zastade kao da će završiti, istresajući ostatke duhana iz lule, lupkajući njome po panju na kojem je sjedio, ali hajduci zagrajaše sa svih strana: „Nastavi! Ne prekidaj sad kad je najzanimljivije. Pričaj dalje, stari trovaču!“

Stjepan se ružno nakašlja, napuni iznova, bez imalo žurbe, lulu s duhanom, pripali je, otpuhnu nekoliko dimova u zrak i tek onda nastavi: „Osvanu veliki dan! Zaškripaše volunjska kola, zablejaše ovce, zamukaše krave, zalajaše psi, zaplakaše djeca i pokoja žena, ali muškarci i sami sa strepnjom u srcu i velikom tjeskobom, ne pokazaše tugu i neodlučnost. Krenu nepregledna kolona Hrvata na dugi put, prema obećanoj zemlji sunca, najprije izvidnice, za njima ratnici na konjima, potom starci, žene i djeca, a na samom kraju pastiri sa stokom. Putovanje je trajalo mjesecima, cijelu zimu. Stariji i slabiji su umirali, stoka je ugibala, kotači volunjskih kola su otpadali, a poneka zaprega sa stokom, stvarima i ljudima završavala je na dnu dubokih kanjona. Bogovi tame, vode, srdžbe i boleste uzimali su svoje žrtve, ali kolona je ipak nezadrživo išla naprijed. Napokon na proljeće sedam hrvatskih plemena prijeđoše splavovima Dunav i na drugoj obali utaboriše se među tek propupalim gajevima, poradi odmora i savjetovanja. Plemenske su starješine danima vijećale, ratnici su popravljali oružje, a žene prale rublje i djecu. Izvidnice su danonoćno napuštale logor i vraćale se s novim vijestima o brojnosti i snazi, spremnosti za boj i pokretima neprijateljskih avarskih plemena. Straže su, također, danonoćno bdjele zbog straha od iznenadnih avarskih napada čije su izvidnice dolazile sve bliže taborištu Hrvata.

Jednog dana zapovijedi vrhovni poglavar Hrvata svih plemenima da prinesu žrtve paljenice starim pradjedovskim bogovima, potom okupi ratnike, pripasa mač, uze luk i strijele, sjede na konja bijelca i povede svoje hrabre ratnike u odlučujući boj za obećanu zemlju sreće, svjetlosti i svakojakog bogatstva. Divlji Avari, ludo hrabri i krvoločni, čekali su ih spremni. Krvava bitka trajala je danima s promjenjivom srećom. Dok je zelenu travu obilno zalijevala vrela ratnička krv, okolnim šumarcima odjekivali su divlji ratni poklici avara, sličnijih glasanju krvoločnih zvijeri negoli povicima ljudi. Od tih krikova svakome bi se zaledila krv u žilama pa su, do tada, brojni avarski neprijatelji, u nebrojenim bitkama, bili paralizirani strahom, te su nemoćno padali pogođeni avarskim otrovnim strijelama ili probodeni kopljima i mačevima surovih ratnika, a da se nisu stigli čestito ni braniti. S Hrvatima, iskusnim i hrabrim ratnicima, predvođenim mudrim vođom, nije bilo tako.
Gromoglasne pokliče avarskih horda nerijetko je nadglasavao poklič hrvatskih ratnika: Uuu... booooooj...! Uuuuu.... boooooj....! Najprije bi hrvatska konjica jurnula kao vihor i razdvojila avarske borbene redove, pa bi se brzo izvukli iz bitke, a tada bi iz hrvatskih redova, prema Avarima koji su se ponovno grupirali, ali sada bez reda, poletio roj strijela koje su odapinjale uvježbane ruke prema uputama oka sokolova. Na prorijeđene avarske redove potom bi jurnula hrvatska pješadija s kratkim kopljima i oštrim dvosjeklim mačevima s čijih bi oštrica uskoro potekla topla avarska krv.

U jednom trenutku, kada je avarski veliki vođa u silnom bijesu zbog velikih gubitaka i bitke koja se otegla, već počeo bičevati i svoje najbolje vojskovođe, Hrvati su se naglo i brzo počeli povlačiti, a bojišnicom je odjeknuo pobjednički zov Avara. Inače lukav ratnički vođa, avarski poglavar zaboravi na oprez, sluteći brzu pobjedu i goreći od želje za krvavom osvetom, naredi svojim ratnicima juriš na, kako je mislio, već razbijene hrvatske postrojbe.
Veliki Avar sam u dviljem galopu povede svoje horde u potjeru za Hrvatima i uvede ih u obližnju šumu u koju su se bili sklonili hrvatski vojnici. Zanesen izglednim uspjehom Avar ni ne pomisli na klopku i tako među prvima naleti na zategnute loze preko šumske staze. Konji popadaše po zemlji, a snjima i njihovi jahači. Glavnina hrvatske vojske, koju je iskusni Hrvat sačuvao u zasjedi, ne dopusti Avarima da se priberu. Iskrsnuše hrvatski ratnici iz jama iskopanih u zemlji i pokrivenih suhim granjem ilišćem iz iz krošanja drveća, odasvud... Zasuše najprije neprijatelja kišom strjelica, potom započe sječa razbijene avarske vojske. Za nekoliko sati prestali su posljednji krici ranjenih i umirućih avarskih ratnika. Krvavo sunce spuštalo se zapadu, a hrvatska su plemena slavila svoju veliku pobjedu nad Avarima kojom su zaslužili novu domovinu. Ispunjeno je obećanje dano caru Herakliju i sada ta prekrasna, zelena i osunčana zemlja, bistrih potoka i velike plave vodu, koju još nisu vidjeli, pripada njima. Čim je dostojanstveno proslavljena velika ratna pobjeda, a poginulim ratnicima odana dužna počast, uz zahvalu starim bogovima, plemena se, prema prijašnjem dogovoru, podijeliše. Jedni se naseliše u ravnici, među pitomim brežuljcima na kojima su se zelenjeli hrastovi gajevi, a drugi pođoše dalje ka jugu, sve dok ne ugledaše obećanu veliku plavu vodu koja je bila krasnije i veličanstvenija nego što su je Heraklijevi izaslanici znali opisati, ljepša negoli su je Hrvati ikada zamišljali ili sanjali. Bila je to ljepota od koje je zastajao dah, od koje je srce brže kucalo, blještava ljepota koju bi i slijepac morao vidjeti. Ugledavši more stari je Hrvat zahvalno pogledao prema plavom nebu zahvaljujući Bijelom Bogu koji je njega i njegov narod, Djecu sunca, doveo u zemlju plaveti, zelenila i svjetlosti, gdje će živjeti u sreći i izobilju. I tako se naši preci doseliše u Slavoniju i Dalmaciju, a kasnije se raširiše i po Hercegovini i Bosni“, pjevušećim glasom privodio je priču kraju starac Stjepan.

„Stani! Stani! To nije kraj!“ povikaše uglas svi hajduci koji su već prije slušali ovu ili neku sličnu Stjepanovu priču, jer bi starac, pripovijedajući, uvijek dodavao svakoj priči neke nove detalje kojih bi se sjetio ili bi ih jednostavno izmislio ako su mu se zgodno uklapali u priču.

„Pričaj nam, starče, kako su naši stari ostavili pradjedovske bogove i postali kršćani?“

„E, baš ste znatiželjni, kao kakva dječurlija. I vi ste mi neki hajduci!“ tobože se ljutio starac, a ustvari mu je godilo što ima toliko pažljivih slušatelja za svoje priče koje mu je nekad, još dok je bio mali dječak, pričala njegova baka, a koje je on, vremenom, upotpunio novim detaljima umjesto onih, davno zaboravljenih. „E, pa kad baš hoćete, nastavit ću. Vjerovali su naši stari u vukodlake, vile i vještice, uroke i to se, kako znate, do dana današnjeg zadržalo, a od višeboštva ostale su samo neke izreke poput one: Dabogda te spržila Perunova strijela! Stari su Hrvati najviše štovali, kako sam vam rekao, Bijelog Boga, kojeg su još nazivali Svevid, Svijetli Bog i Dobri Bog, a najviše su se plašili Crnog Boga, Boga Tame ili Boga Smrti. Prinosili su žrtve bogu Vodanu, koji je, kako mu i samo ime govori, bio gospodar voda, a zapovijedao je rijekama, izvorima i jezerima, kišama, poplavama i snijegom i uopće svime što je vezano uz vodu. Vodan je često, ne čekajući ljude, i sam uzimao žrtve u svojim virovima birajući najčešće mladiće i djevojke.

Vjerovali su Hrvati i u Boga Peruna, strašnog gromovnika, veoma moćnog boga koji se lako rasrdi, a tada teško smrtnicima koji su ga naljutili ili mu se slučajno nađu na putu. Možda više i od samog Peruna stari su se Hrvati plašili božice Morane koja je bila tako zla da su je i bogovi mrzili. kako je dobri Svevid davao svjetlo i toplinu, tako je Morana prijetila tamom i hladnoćom. Od njezina daha smrzavale su se površine jezera i rijeka, a s krovova malih hrvatskih drvenih kolibica visjele su, ukočene Moraninom srdžbom, debele ledenice sve do smrznute zemlje.

Na sreću, bilo je, osim Svevida, još drugih bogova koji su voljeli ljude. Mlađima je najdraža bila božica Lada, božica ljubavi i ljepote, koja je odapinjala svoje strjelice koje nisu izazivale smrt nego samo slatku ljubavnu omamljenost. Ratnici su, dakako, obožavalu gordu božicu Slavu, božicu časti, junaštva i pobjede. Svi su voljeli krasoticu Vesnu, božicu proljeća koja je bila ljepša od rascvjetanog voća, a mirisnija od lipinog cvijeta.“

Dok je starac pričao o božicama ljubavi i proljeća, mladi hajduci su se tiho meškoljili, promijenili položaj tijela, poneki je kašljucnuo, a na ponekom surovom licu pojavio se blagi osmijeh. Stjepan se nije dao ometati: „Bilo je tu još mnogo bogova i božica, ali manje važnih. Možda bi jedino trebalo spomenuti lijepu Zoru koja je bila lučonoša bogovima. Jedino ih je ona smjela buditi i podsjetiti da na vrijeme ugase mjesec i upale zvijezde.“

I tu je, neočekivano, bio kraj priče, jer se harambaša podigao s panja na kojem je sjedio i uzeo glavnu riječ: „Lijepu Zoru noćas budni nećemo čekati, nego idemo odmah spavati...“


Post je objavljen 20.07.2008. u 22:09 sati.