Legende o ljiljanima
27.06.2008.
Zaobišlo me nevrijeme koje divlja Hrvatskom. Vani pada predivna kiša... koja život znači. Ne mogu vam prenijeti zvuk čarobne kiše.... nekako sam lijepo lijena večeras i nije mi do pisanja... pa ću vas pozdraviti legedama o ljiljanima i amaterskim sličicama tih ljepotana....
Po legendi Lilium candidum - bijeli ljiljan nastao je od kapi mlijeka koja je kapnula na Zemlju dok je Hera dojila Herkulesa. Naime budući da je on bio sin boga Zeusa i smrtne žene Alkmene, Zeus je htio da se nadoji s grudiju njegove žene, božice Here kako bi postao besmrtan. Dok je spavala položili su joj ga na grudi i kad se nadojio nekoliko kapi mlijeka se prosulo svemirom te je nastala Mlječan staza, a od kapi koja je pala na Zemlju nastao je bijeli ljiljan.
Prema Bibliji, uskrsni ljiljan je rastao u Getsemanskom vrtu u kojem je Juda izdao Isusa. Bijeli ljiljani, su prema legendi, niknuli na mjestu gdje su Isusove suze i znoj kapali u posljednjim trenucima života. Bijeli ljiljan je i simbol čistoće Blažene Djevice Marije, a na slikama se često može vidjeti prizor kako Arhanđeo Gabrijel Djevici pruža upravo taj cvijet.
Na drugim slikama sveci se slikaju kako donose vaze pune bijelih ljiljana Mariji i Djetetu Isusu.Prema legendi, kad su posjetili Marijin grob tri dana nakon njezina ukopa, u njemu nije bilo ništa osim buketa veličanstvenih bijelih ljiljana.
Rani pisci i umjetnici učinili su ljiljan znakom Naviještanja i Djevičina uznesenja: čiste bijele latice označavaju njezino neokaljano tijelo, a zlatni prašnici njezinu dušu koja sja u nebeskom svjetlu.
U jednom pak drugačijem znaku ženstvenosti, ljiljani su imali značajno mjesto u raju Adama i Eve. Prema predaji, kad je Eva napustila Edenski vrt, prolila je iskrene suze kajanja, i iz tih pokajničkih suza nikli i ljiljani
Tako je nastao bijeli ljiljan... a kako su nastali ljiljani u boji je tajna tajnena.... I neka je! Pa ne moramo znati baš sve tajne...
Ljutnja
22.06.2008.
Nedavno me NALJUTIO jedan tekst koji je napisao Dr.Richard Carlson pod naslovom „Pomirite se s činjenicom da život nije pravedan“. Započeo je tekst citirajući svoju prijateljicu: „A tko je rekao da će život biti pravedan, ili da mu je uopće svrha biti pravedan?“ Kroz svoj tekst izražava slaganje sa tom mišlju. Obrazlaže kako će nam biti puno lakše ako se pomirimo sa činjenicom da život nije pošten i da ne mora biti pošten. Čak tvrdi da ćemo biti puno korisniji zajednici i sebi ako počnemo razmišljati na taj način.
Pročitala sam cijeli tekst.... koji me nije ostavio ravnodušnom. Probudio je u meni negodovanje jer sam duboko uvjerena da je upravo ljutnja koju probudi nepravda pokretačka snaga koja na ovom svijetu čuva sve ono što je DOBRO.
I onda razmišljam... tko nam je rekao da će život biti pravedan ili da mu je uopće svrha biti pravedan?“ Teta u svojoj rečenici smekšava liniju između dobra i zla. Tko nam ukazuje na tu liniju i tko usađuje u nas sustav vrijednosti. Kako uopće znamo što je pravedno, a što ne?
Tome nas uče roditelji, uči nas škola, uči nas društvo u cjelini. Definicije pravednog i nepravednog nisu izmislili naši roditelji, profesori i ostali pripadnici društva... ono je nešto što su i oni nasljedili od svojih roditelja..... Sustav vrijednosti je nešto što nam je ostalo u nasljeđe i prenosi se s koljena na koljeno.
Moja Štefica se omacila. Pomagala sam joj u tom važnom događaju. Imamo dvije male crne mačkice koje rastu u našoj dnevnoj sobi. Neću vam sada pisati o toj novoj ljubavi koja se rodila... o predivnim osjećajima koje u meni bude te dvije male crne grudice koje još ne znaju ni jesti samostalno. Jučer sam u dnevnu sobu (dok nije bilo mame Štefice) dovela našu kuju Astru... da upozna nove stanovnike našeg dvorišta. Astra je njemačka ovčarka sa strašnim defektom u naravi. Velika je... lijepa je... neznanci se strašno uplaše kad je vide... ali ona je žrtva mačaka, ježeva, ptica..... ona je najstrašljivije stvorenje u toj zajednici. Prišla je znatiželjno košari s mačićima. A dvije grudice su se u tom trenutku digle u neki čudan sjedeći položaj i počele ljuto siktati i frktati na Astru. Ostala sam zabezeknuta. Pa kako znaju da se na taj način trebaju braniti kad naiđe pas? Tko im je to ispričao? Jesu li čitale doktore moderne psihologije ili slušale savjete njihovih prijateljica? Nisu. Majka priroda im je ugradila senzore koji im pomažu u životu... od ovih najranijih dana. Astra je cvilila.... pa sam je pustila van. Zašto je Astra takva? Zato što sam je ja „pokvarila“. Od najranijih dana je učim da mora biti dobra prema mačkama jer žive na istom dvorištu... i na kraju se to pretvorilu u mačju dominaciju. Prvo sam je pokvarila... a sada joj se rugam zbog njenih reakcija. Baš sam gadura... i obična manipulatorica! No taj moj grijeh se desio spontano.... i nisam tada znala u što će se to izroditi.
Isto je i s nama. Imamo u sebi neke senzore koji očitavaju zbivanja oko nas.... i oni tada uključuju neke emocije koje su razlog naših reakcija. Te senzore samo nadograđuju sadržajima roditelji i društvo koji imaju velik utjecaj i mogu naše senzore stišati ili ih njegovati. Sva živa bića se uz puno nastojanja može naučiti da zatome ono prirodno u sebi... i tada dobijemo stvorenja poput moje Astre.... To su stvorenja koja jedu, spavaju, maze se i ustrašeno cvile pred svakim tko naiđe. To su stvorenja idealna za manipulaciju.
Da se vratim na Dr.Carlsona. Naljutio me njegov tekst.... ali ne dovoljno da bih mu posvetila temu. No danas sam na netu našla jedan drugi članak.
Dr. Redford B. Williams piše u časopisu JAMA: ”Savjet ’daj oduška svom gnjevu‘ suviše je pojednostavljen i vjerojatno vam neće puno pomoći. Mnogo je važnije da naučite analizirati svoje osjećaje i potom obuzdati gnjev.“
Dr. Williams predlaže da si postavite sljedeća pitanja:
1. Je li mi doista važno to zbog čega se ljutim?
2. Jesu li moje misli i osjećaji primjereni stvarnom stanju?
3. Može li se ta situacija promijeniti, tako da neću imati razloga za ljutnju?
Taj me dodatno naljutio i odmah sam krenula odgovarati na pitanja.
1. Naravno da je doista važno to zbog čega se ljutim. Da nije važno ne bih se ljutila.
2. Naravno da su moje misli i osjećaji primjereni stvarnom stanju.
3. Moja reakcija u određenoj situaciji svakako daje pečat toj situaciji. Nije isto da li ću nepravdu i razlog ljutnje prešutjeti ili ću odreagirati. Svojom reakcijom sasvim sigurno neću promijeniti neke ljude... ali ću se ograditi od nekih događaja i ponašanja. A to je po mom mišljenju strašno važno. Ako u trenutku kada se nepravda dešava ne pokažem ljutnju... ne znači da je ona nestala. To znači da ona cvili negdje u mojoj nutrini.
U članku nas dalje straše kako su dosadašnji savjeti da se negativne energije treba osloboditi pogrešni... i da nas ispoljavanje ljutnje vodi u preranu smrt od moždanog udara.
Možda su doktori u pravu. Ali ja nisam spremna ubijati svoje senzore zbog takvih znanstvenih otkrića. Ne znam kada ću umrijeti... ali znam da svoje pravo na ljutnju ne dam nikome.... ljuta ću i umirati ako u tom trenutku osjetim nepravdu ili bilo koji drugi razlog za ljutnju.
Ako se pomirimo sa nepravdom i zlom svijet će biti tužno mjesto.
Jednom davno.... neki ljudi su se naljutili zbog zla zvanog fašizam. Njihova ljutnja ih je organizirala u borbi protiv tog zla.
Danas je dan kada se s ponosom prisjećam ljutnje tih ljudi.
Blogeri, čestitam Vam DAN ANTIFAŠISTIČKE BORBE!
Bez naslova...
17.06.2008.
Nisam danas imala u planu otvarati temu.... ali dobila sam zgodne viceve... pa eto.... :
Kriza srednjih godina:
Nakon 25 godina braka pogledao sam jednog dana svoju ženu i rekao:
"Draga, prije 25 godina imali smo jeftin stan, jeftin auto, spavali smo na trosjedu i gledali mali crno-bijeli tv,
ali isao sam u krevet sa zgodnom dvadesetpetogodisnjom plavusom.
Sada imamo lijepu kucu, auto, veliki krevet i plazma tv, a spavam sa pedesetogodisnjakinjom.
Čini mi se da tu nešto ne stima."
Moja supruga je razumna žena.
Rekla mi je da nađem sebi dvadesetpetogodisnju plavusu, a ona će se pobrinuti za to da ponovo
živim u jeftinom stanu, vozim jeftin auto i spavam na trosjedu.
Zar starije žene nisu super? One zaista znaju kako rijesiti krizu srednjih godina!!!!!!
Hipik ulazi u autobus i primjeti jednu preslatku časnu sestru. Sjeda pored nje i upita je:
"Bi li vodila ljubav sa mnom?"
"Ne" odgovara časna sestra, "Ja sam udata za Boga", zatim se digne i izađe na sljedećoj stanici.
Tada progovori vozač autobusa koji je čuo čitav razgovor:
"Ja znam kako možes privoliti časnu sestru da vodi ljubav s tobom."
Stvarno? Kako?" upita hipik.
"Svakog utorka točno u ponoć, ona odlazi na očev grob da se moli, tako da jedino što trebaš učiniti je da obučeš neki dugački ogrtač s kapuljacom, namažes bradu briljantinom i kažes da si Bog".
Hipik odluči probati i pojavi se na groblju u utorak uvečer, maskiran kako mu je vozač predložio.
"To sam ja, Bog!" predstavi se časnoj sestri povlačeći kapuljaču dublje prema licu i dubokim, autoritativnim glasom kaže joj:"Vodi ljubav sa mnom!"
Časna sestra pristane bez otpora, ali ga ipak zamoli da se zadovolji samo analnim odnosom jer nipošto ne želi izgubiti nevinost.
"Bog" i casna sestra tako vode ljubav, a kada su završili, on se uspravi i skine kapuljaču s glave govoreći:
"Ha-ha-ha!! To sam ja hipik"
"Ha-ha-ha!" uzvraća časna sestra. "To sam ja, vozač autobusa!"
Što bi bilo kad bi bilo?
14.06.2008.
Na jednom sam blogu pročitala priču u kojoj blogerica žali za propuštenom prilikom i zbog svoje odluke se naziva kukavicom.
Kroz predivan opis jasno se dalo naslutiti da je u borbi razuma i nagona pobjedio razum. U tekstu je navela i razloge koji su bili glavno oružje njenog razuma. Ti razlozi odaju osobu sa izgrađenim sustavom vrijednosti... odaju osobu koja razmišlja puno šire, a ne prepušta se olako životnim mamcima koji nas lako uzdrmaju.
Napisala sam joj da je ne smatram kukavicom, nego upravo suprotno. Smatram da je vrlo hrabro poslušati razum. Razum nam obično nudi teži put i odluku koja ne podilazi našim željama i titravim mislima.
Mislim da svi ponekad kroz glavu provrtimo rečenicu „što bi bilo da je bilo drugačije?“. To je način na koji preispitujemo svoje izbore, svoje odluke, ali i odličan način za samomučenje.
Mi nikako ne možemo znati što bi bilo da smo nešto odradili drugačije. Nakon svake naše odluke, nakon svakog našeg postupka slijedi niz događanja koji su prouzrokovani upravo tim našim izborom.
Mislim da su to misli kojima trujemo sami sebe. I sama sam se godinama znala mučiti tim pitanjem. Puno mi je lakše od dana kada sam počela poštovati svoje odluke... bez obzira kakve one bile. Svi mi imamo pravo i pogriješiti. Možda bi drugi ljudi na našem mjestu postupili drugačije.... i mi sami bi možda postupili drugačije s manje ili više godina... ili u nekim drugim okolnostima. No to nema veze. Mislim da je najvažnije od svega biti svjestan slobode izbora, a nakon toga iza svog izbora stajati.... kako iza pobjeda, tako i iza grešaka.
Nisam otvorila temu da bi navijala za razum. Imamo mi pravo odlučiti i srcem... hormonima ili iz čistog hira..... ali mislim da je najvažnije nikada ne žaliti zbog vlastitih odluka i ne zamarati se pitanjem što bilo da je bilo.
U svakoj našoj odluci... pa i onim najlošijima postoji pozitivna strana, postoji ljepota.... postoje neki samo naši razlozi. Zato.... prigrlimo svoje odluke.... jer kakve su – takve su – naše su.
Svaki bi dan ptica nalazila sklonište u suhim granama drveta koje je stajalo usred velike nenapučene ravnice. Jednog je dana orkanski vjetar iščupao drvo i prisilio sirotu pticu da leti stotine kilometara u potrazi za skloništem - dok napokon nije doletjela do šume bogate plodnim drvećem.
I zaključio bi: "Da je osušeno drvo ostalo, ništa ne bi navelo pticu da ostavi svoju sigurnost i da leti dalje."
Nepoznati autor
Postoji muka odlučivanja kao i muka čekanja, a svijet je zatvoren i otkriva se tek kad uđemo u igru, kad ostvarujemo mogućnosti. Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne može ponoviti, sve se staze potiru, uvijek se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima za svakog posebno. Zato moram biti svoj vlastiti vodič, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja mogu proći.
Meša Selimović
Blogeri, koliko si često postavljate pitanje „što bi bilo kad bi bilo“?
Pobjede
08.06.2008.
I tako.... dok svi čekaju prvu utakmicu naše reprezentacije.... dok kite svoje automobile šarenim zastavicama i čekaju pobjedu nakon koje će glasno vrištati, veseliti se i pokazivati emocije ja razmišljam o tome kako sam u sebi prepoznala još jedan feler koji me čini različitom od mase drugih ljudi.
Na ovom blogu napisala sam mnoge postove koji su nastali iz moje ljutnje zbog nepravdi koje se dešavaju meni osobno, ali i koje se dešavaju drugim ljudima.
Pišući takve teme praznim svoje tuge, bijes, začuđenost, ali svjesna sam i toga da pišući javno svoja razmišljanja dijelim i šaljem poruku u svijet....
No moj feler je u tome što na jednak način ne iznosim svoje emocije kada su u pitanju pobjede i sve ono što ih prati.
Mnogi od vas se sjećaju moje stare teme koju sam posvetila svom bivšem poglavici koji je u mojoj knjizi zvanoj „Život“ negativan lik. Tamo sam vam spomenula da je na informatičke tečajeve slao gotovo sve.... a meni je rekao da poduzeće nema dovoljno novaca da i mene pošalje. Pri tom se nije ustručavao koristiti sva moja znanja koja sam pokupila na životnom putu. Probudio je u meni prkos koji me tjerao novim učenjima.... a početkom travnja ove godine odlučila sam krenuti na tromjesečni informatički tečaj, popuniti sve rupice u svom znanju i pokazati samoj sebi kako stojim na tom području. To je razlog što na mom blogo kalendaru ima puno manje tema nego inače. I bez te škole moj život je ličio na trku, a nova obaveza me pritisnula do te mjere da me svrbe šavovi i samo čekam da popucam.
No... i tome će uskoro doći kraj. Zadovoljna sam sama sa sobom. Odsjedila sam mnoge školske sate na kojima mi je bilo dosadno jer sam lekcije naučila težim putem – na vlastitim greškama, ali nije prošao ni jedan jedini školski sat a da nisam naučila nešto novo . Papir koji ću dobiti na kraju tečaja nije bio moj motiv za pohađanje te nastave.... motiv je bilo znanje.... a gorivo je bio prkos. To je jedna od mojih životnih pobjeda.
Zadnjih mjeseci dešavale su se još neke... pa čak i puno veće pobjede, a koje sam ja nepravedno prešutjela.
Sjećate se teme „Heroji oluje“. To su ljudi u plavim mandurama i svi oni koji su im podrška u njihovom radu. U zajedničkoj borbi dobili smo na stotine pravičnih presuda. To znači niz pojedinačnih pobjeda, ali i spoznaju da smo probudili pravosuđe.... spoznaju da smo bili u pravu i da naša borba nije bila uzaludna. Za tu pobjedu je trebalo puno osobnih hrabrosti, trebalo je preživjeti sve te godine čekanja i sve ono što su one nosile sa sobom.
I ovim putem čestitam svojim kolegama na ovoj velikoj pobjedi i svemu što su izdržali prije no što se dogodila.
Sigurno se sjećate i teme „Baklja“ u kojoj sam cvilila nad nepravdom koja je nanesena jednom poštenom i velikom čovjeku. Tu vam ne mogu pisati puno. Ali i ta je nepravda ispravljena, a poštenom čovjeku je jasno da nije bio sam ni u jednom trenutku.... a sva ta sila koja se udružila protiv te nepravde je nastala upravo zato što je on dugi niz godina bio pošten, pravedan, stručan i dobar čovjek. To je također jedna velika pobjeda.
Sjećate se i teme „Kad se rodi dijete kupite mu odvjetnika na dar“. U njoj sam govorila osobonoj borbi koju vodim pred domaćim sudovima i pred međunarodnim sudom. I na tom području se odigralo toliko zgođušnih stvari.... stižu mi samo lijepe vijesti. No ja sve te vijesti dočekujem suzdržano i pretiho. Ne znam pokazati svoju radost toliko bučno kao što pokazujem svoj otpor prema nepravdama. Valjda se bojim da preglasim veseljem ne probudim sile zla.... i da ne pokvarim sve što dobro što se dešava.
Sve to što sam nabrojala su utakmice koje su trajale godinama. Glasna sam bila na treninzima, za vrijeme trajanja tekme dala sam se do zadnje svoje stanice.... ali kad se dese pobjede ja se umorna stišam.... bojim se otvoriti šampanjac i glasno vrisnuti „BRAVO!“
Možda je to zato što se sve te pobjede dešavaju u vrijeme kada se dešavaju neke nove nepravde... na početku nekih novih utakmica koje zaokupljaju moju pažnju.... pa onda nepravedno ostanu prešućene.
Gledam sve te aute koji klize cestom i pitam se zašto imaju potrebu stavljati zastavice na aute.
A onda mi je sinulo da sam tijekom svojih životnih utakmica na blog stavila pjesmu „Zastave“ Parnog valjka..... a ona je poručila: „Moje zastave – uvijek su iste boje...nad njima ljubav caruje...moje zastave – nikad na pola koplja...ljubav se ne predaje“.
Kad sam se sjetila te teme.... lakše mi je bilo razumijeti svu tu paradu. Zastave su simbol naših borbi. Netko od nas ih ima potrebu vješati javno... nekima se vijore potiho... ali dobro je dok se vijore.
Zadnjih dana često u sebi izgovaram rečenicu: „Ima Boga!“... ali i spontano u sebi recitiram Đoletove stihove:
Netko to od gore vidi sve
Stevu Čenejca je ubio grom, nežno, k'o rukom
Na širokom šoru, tu negde pred zoru, il' pre
Niko se nije pitao gde se to noću skitao
Nego su žalili i sveće palili svi
Sa njegovim stricem sam proveo dan, bio je očajan
Al' taj matori momak je imao stomak za sve
Pa reče: "Eto, tuđeg se latio, zato je glavom platio
- zbog žene svog kuma je sišao s uma sasvim"
A, vidiš, neko to odgore vidi sve
Povlači te konce, igra se
Postavi na svoje mesto svako dobro
Zlo još pre - sve vide oči sudbine
Tako, ponekad, te reči mi dođu, k'o jeka
Kad bure se spuste, kad pacovi napuste brod
Ne brinem mnogo o njima, vrate se s lepim danima
Pa idemo dalje i plovidba traje, k'o pre
Al' znam da:
Neko to odgore vidi sve
Povlači te konce, igra se
Postavi na svoje mesto svako dobro
Zlo još pre - sve vide oči sudbine
Lomiš mi srce, k'o bagremov prut, onako, usput
Kad ostaneš sama ti nađeš par dana za nas
Al' ja crtam svoje krugove i praštam stare dugove
Da, možda se varam, al' što da se staram o tom
Kad uvek neko to odgore vidi sve
Povlači te konce, igra se
Postavi na svoje mesto svako dobro
Zlo još pre - sve vide oči sudbine
I često se u životu osjećamo sami i nemoćni. No to nije tako. Vrijeme nam dokaže da nije bilo tako. Zato hvala svima koji su bili uz mene dok su trajale teške životne utakmice... a hvala i očima sudbine...
< | lipanj, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."
Linkovi
Blog.hr
Blog servis
Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena
SLOBODA
Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.
Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.
Kahlil Gibran
Arhiva
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)