Nedavno me NALJUTIO jedan tekst koji je napisao Dr.Richard Carlson pod naslovom „Pomirite se s činjenicom da život nije pravedan“. Započeo je tekst citirajući svoju prijateljicu: „A tko je rekao da će život biti pravedan, ili da mu je uopće svrha biti pravedan?“ Kroz svoj tekst izražava slaganje sa tom mišlju. Obrazlaže kako će nam biti puno lakše ako se pomirimo sa činjenicom da život nije pošten i da ne mora biti pošten. Čak tvrdi da ćemo biti puno korisniji zajednici i sebi ako počnemo razmišljati na taj način.
Pročitala sam cijeli tekst.... koji me nije ostavio ravnodušnom. Probudio je u meni negodovanje jer sam duboko uvjerena da je upravo ljutnja koju probudi nepravda pokretačka snaga koja na ovom svijetu čuva sve ono što je DOBRO.
I onda razmišljam... tko nam je rekao da će život biti pravedan ili da mu je uopće svrha biti pravedan?“ Teta u svojoj rečenici smekšava liniju između dobra i zla. Tko nam ukazuje na tu liniju i tko usađuje u nas sustav vrijednosti. Kako uopće znamo što je pravedno, a što ne?
Tome nas uče roditelji, uči nas škola, uči nas društvo u cjelini. Definicije pravednog i nepravednog nisu izmislili naši roditelji, profesori i ostali pripadnici društva... ono je nešto što su i oni nasljedili od svojih roditelja..... Sustav vrijednosti je nešto što nam je ostalo u nasljeđe i prenosi se s koljena na koljeno.
Moja Štefica se omacila. Pomagala sam joj u tom važnom događaju. Imamo dvije male crne mačkice koje rastu u našoj dnevnoj sobi. Neću vam sada pisati o toj novoj ljubavi koja se rodila... o predivnim osjećajima koje u meni bude te dvije male crne grudice koje još ne znaju ni jesti samostalno. Jučer sam u dnevnu sobu (dok nije bilo mame Štefice) dovela našu kuju Astru... da upozna nove stanovnike našeg dvorišta. Astra je njemačka ovčarka sa strašnim defektom u naravi. Velika je... lijepa je... neznanci se strašno uplaše kad je vide... ali ona je žrtva mačaka, ježeva, ptica..... ona je najstrašljivije stvorenje u toj zajednici. Prišla je znatiželjno košari s mačićima. A dvije grudice su se u tom trenutku digle u neki čudan sjedeći položaj i počele ljuto siktati i frktati na Astru. Ostala sam zabezeknuta. Pa kako znaju da se na taj način trebaju braniti kad naiđe pas? Tko im je to ispričao? Jesu li čitale doktore moderne psihologije ili slušale savjete njihovih prijateljica? Nisu. Majka priroda im je ugradila senzore koji im pomažu u životu... od ovih najranijih dana. Astra je cvilila.... pa sam je pustila van. Zašto je Astra takva? Zato što sam je ja „pokvarila“. Od najranijih dana je učim da mora biti dobra prema mačkama jer žive na istom dvorištu... i na kraju se to pretvorilu u mačju dominaciju. Prvo sam je pokvarila... a sada joj se rugam zbog njenih reakcija. Baš sam gadura... i obična manipulatorica! No taj moj grijeh se desio spontano.... i nisam tada znala u što će se to izroditi.
Isto je i s nama. Imamo u sebi neke senzore koji očitavaju zbivanja oko nas.... i oni tada uključuju neke emocije koje su razlog naših reakcija. Te senzore samo nadograđuju sadržajima roditelji i društvo koji imaju velik utjecaj i mogu naše senzore stišati ili ih njegovati. Sva živa bića se uz puno nastojanja može naučiti da zatome ono prirodno u sebi... i tada dobijemo stvorenja poput moje Astre.... To su stvorenja koja jedu, spavaju, maze se i ustrašeno cvile pred svakim tko naiđe. To su stvorenja idealna za manipulaciju.
Da se vratim na Dr.Carlsona. Naljutio me njegov tekst.... ali ne dovoljno da bih mu posvetila temu. No danas sam na netu našla jedan drugi članak.
Dr. Redford B. Williams piše u časopisu JAMA: ”Savjet ’daj oduška svom gnjevu‘ suviše je pojednostavljen i vjerojatno vam neće puno pomoći. Mnogo je važnije da naučite analizirati svoje osjećaje i potom obuzdati gnjev.“
Dr. Williams predlaže da si postavite sljedeća pitanja:
1. Je li mi doista važno to zbog čega se ljutim?
2. Jesu li moje misli i osjećaji primjereni stvarnom stanju?
3. Može li se ta situacija promijeniti, tako da neću imati razloga za ljutnju?
Taj me dodatno naljutio i odmah sam krenula odgovarati na pitanja.
1. Naravno da je doista važno to zbog čega se ljutim. Da nije važno ne bih se ljutila.
2. Naravno da su moje misli i osjećaji primjereni stvarnom stanju.
3. Moja reakcija u određenoj situaciji svakako daje pečat toj situaciji. Nije isto da li ću nepravdu i razlog ljutnje prešutjeti ili ću odreagirati. Svojom reakcijom sasvim sigurno neću promijeniti neke ljude... ali ću se ograditi od nekih događaja i ponašanja. A to je po mom mišljenju strašno važno. Ako u trenutku kada se nepravda dešava ne pokažem ljutnju... ne znači da je ona nestala. To znači da ona cvili negdje u mojoj nutrini.
U članku nas dalje straše kako su dosadašnji savjeti da se negativne energije treba osloboditi pogrešni... i da nas ispoljavanje ljutnje vodi u preranu smrt od moždanog udara.
Možda su doktori u pravu. Ali ja nisam spremna ubijati svoje senzore zbog takvih znanstvenih otkrića. Ne znam kada ću umrijeti... ali znam da svoje pravo na ljutnju ne dam nikome.... ljuta ću i umirati ako u tom trenutku osjetim nepravdu ili bilo koji drugi razlog za ljutnju.
Ako se pomirimo sa nepravdom i zlom svijet će biti tužno mjesto.
Jednom davno.... neki ljudi su se naljutili zbog zla zvanog fašizam. Njihova ljutnja ih je organizirala u borbi protiv tog zla.
Danas je dan kada se s ponosom prisjećam ljutnje tih ljudi.
Blogeri, čestitam Vam DAN ANTIFAŠISTIČKE BORBE!
Post je objavljen 22.06.2008. u 13:27 sati.