Marketing
Što bi bilo kad bi bilo?
Na jednom sam blogu pročitala priču u kojoj blogerica žali za propuštenom prilikom i zbog svoje odluke se naziva kukavicom.
Kroz predivan opis jasno se dalo naslutiti da je u borbi razuma i nagona pobjedio razum. U tekstu je navela i razloge koji su bili glavno oružje njenog razuma. Ti razlozi odaju osobu sa izgrađenim sustavom vrijednosti... odaju osobu koja razmišlja puno šire, a ne prepušta se olako životnim mamcima koji nas lako uzdrmaju.
Napisala sam joj da je ne smatram kukavicom, nego upravo suprotno. Smatram da je vrlo hrabro poslušati razum. Razum nam obično nudi teži put i odluku koja ne podilazi našim željama i titravim mislima.
Mislim da svi ponekad kroz glavu provrtimo rečenicu „što bi bilo da je bilo drugačije?“. To je način na koji preispitujemo svoje izbore, svoje odluke, ali i odličan način za samomučenje.
Mi nikako ne možemo znati što bi bilo da smo nešto odradili drugačije. Nakon svake naše odluke, nakon svakog našeg postupka slijedi niz događanja koji su prouzrokovani upravo tim našim izborom.
Mislim da su to misli kojima trujemo sami sebe. I sama sam se godinama znala mučiti tim pitanjem. Puno mi je lakše od dana kada sam počela poštovati svoje odluke... bez obzira kakve one bile. Svi mi imamo pravo i pogriješiti. Možda bi drugi ljudi na našem mjestu postupili drugačije.... i mi sami bi možda postupili drugačije s manje ili više godina... ili u nekim drugim okolnostima. No to nema veze. Mislim da je najvažnije od svega biti svjestan slobode izbora, a nakon toga iza svog izbora stajati.... kako iza pobjeda, tako i iza grešaka.
Nisam otvorila temu da bi navijala za razum. Imamo mi pravo odlučiti i srcem... hormonima ili iz čistog hira..... ali mislim da je najvažnije nikada ne žaliti zbog vlastitih odluka i ne zamarati se pitanjem što bilo da je bilo.
U svakoj našoj odluci... pa i onim najlošijima postoji pozitivna strana, postoji ljepota.... postoje neki samo naši razlozi. Zato.... prigrlimo svoje odluke.... jer kakve su – takve su – naše su.
Svaki bi dan ptica nalazila sklonište u suhim granama drveta koje je stajalo usred velike nenapučene ravnice. Jednog je dana orkanski vjetar iščupao drvo i prisilio sirotu pticu da leti stotine kilometara u potrazi za skloništem - dok napokon nije doletjela do šume bogate plodnim drvećem.
I zaključio bi: "Da je osušeno drvo ostalo, ništa ne bi navelo pticu da ostavi svoju sigurnost i da leti dalje."
Nepoznati autor
Postoji muka odlučivanja kao i muka čekanja, a svijet je zatvoren i otkriva se tek kad uđemo u igru, kad ostvarujemo mogućnosti. Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne može ponoviti, sve se staze potiru, uvijek se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima za svakog posebno. Zato moram biti svoj vlastiti vodič, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja mogu proći.
Meša Selimović
Blogeri, koliko si često postavljate pitanje „što bi bilo kad bi bilo“?
Post je objavljen 14.06.2008. u 00:08 sati.