Pregled posta

Pobjede

I tako.... dok svi čekaju prvu utakmicu naše reprezentacije.... dok kite svoje automobile šarenim zastavicama i čekaju pobjedu nakon koje će glasno vrištati, veseliti se i pokazivati emocije ja razmišljam o tome kako sam u sebi prepoznala još jedan feler koji me čini različitom od mase drugih ljudi.
Na ovom blogu napisala sam mnoge postove koji su nastali iz moje ljutnje zbog nepravdi koje se dešavaju meni osobno, ali i koje se dešavaju drugim ljudima.
Pišući takve teme praznim svoje tuge, bijes, začuđenost, ali svjesna sam i toga da pišući javno svoja razmišljanja dijelim i šaljem poruku u svijet....
No moj feler je u tome što na jednak način ne iznosim svoje emocije kada su u pitanju pobjede i sve ono što ih prati.
Mnogi od vas se sjećaju moje stare teme koju sam posvetila svom bivšem poglavici koji je u mojoj knjizi zvanoj „Život“ negativan lik. Tamo sam vam spomenula da je na informatičke tečajeve slao gotovo sve.... a meni je rekao da poduzeće nema dovoljno novaca da i mene pošalje. Pri tom se nije ustručavao koristiti sva moja znanja koja sam pokupila na životnom putu. Probudio je u meni prkos koji me tjerao novim učenjima.... a početkom travnja ove godine odlučila sam krenuti na tromjesečni informatički tečaj, popuniti sve rupice u svom znanju i pokazati samoj sebi kako stojim na tom području. To je razlog što na mom blogo kalendaru ima puno manje tema nego inače. I bez te škole moj život je ličio na trku, a nova obaveza me pritisnula do te mjere da me svrbe šavovi i samo čekam da popucam.
No... i tome će uskoro doći kraj. Zadovoljna sam sama sa sobom. Odsjedila sam mnoge školske sate na kojima mi je bilo dosadno jer sam lekcije naučila težim putem – na vlastitim greškama, ali nije prošao ni jedan jedini školski sat a da nisam naučila nešto novo . Papir koji ću dobiti na kraju tečaja nije bio moj motiv za pohađanje te nastave.... motiv je bilo znanje.... a gorivo je bio prkos. To je jedna od mojih životnih pobjeda.
Zadnjih mjeseci dešavale su se još neke... pa čak i puno veće pobjede, a koje sam ja nepravedno prešutjela.
Sjećate se teme „Heroji oluje“. To su ljudi u plavim mandurama i svi oni koji su im podrška u njihovom radu. U zajedničkoj borbi dobili smo na stotine pravičnih presuda. To znači niz pojedinačnih pobjeda, ali i spoznaju da smo probudili pravosuđe.... spoznaju da smo bili u pravu i da naša borba nije bila uzaludna. Za tu pobjedu je trebalo puno osobnih hrabrosti, trebalo je preživjeti sve te godine čekanja i sve ono što su one nosile sa sobom.
I ovim putem čestitam svojim kolegama na ovoj velikoj pobjedi i svemu što su izdržali prije no što se dogodila.
Sigurno se sjećate i teme „Baklja“ u kojoj sam cvilila nad nepravdom koja je nanesena jednom poštenom i velikom čovjeku. Tu vam ne mogu pisati puno. Ali i ta je nepravda ispravljena, a poštenom čovjeku je jasno da nije bio sam ni u jednom trenutku.... a sva ta sila koja se udružila protiv te nepravde je nastala upravo zato što je on dugi niz godina bio pošten, pravedan, stručan i dobar čovjek. To je također jedna velika pobjeda.
Sjećate se i teme „Kad se rodi dijete kupite mu odvjetnika na dar“. U njoj sam govorila osobonoj borbi koju vodim pred domaćim sudovima i pred međunarodnim sudom. I na tom području se odigralo toliko zgođušnih stvari.... stižu mi samo lijepe vijesti. No ja sve te vijesti dočekujem suzdržano i pretiho. Ne znam pokazati svoju radost toliko bučno kao što pokazujem svoj otpor prema nepravdama. Valjda se bojim da preglasim veseljem ne probudim sile zla.... i da ne pokvarim sve što dobro što se dešava.
Sve to što sam nabrojala su utakmice koje su trajale godinama. Glasna sam bila na treninzima, za vrijeme trajanja tekme dala sam se do zadnje svoje stanice.... ali kad se dese pobjede ja se umorna stišam.... bojim se otvoriti šampanjac i glasno vrisnuti „BRAVO!“
Možda je to zato što se sve te pobjede dešavaju u vrijeme kada se dešavaju neke nove nepravde... na početku nekih novih utakmica koje zaokupljaju moju pažnju.... pa onda nepravedno ostanu prešućene.
Gledam sve te aute koji klize cestom i pitam se zašto imaju potrebu stavljati zastavice na aute.
A onda mi je sinulo da sam tijekom svojih životnih utakmica na blog stavila pjesmu „Zastave“ Parnog valjka..... a ona je poručila: „Moje zastave – uvijek su iste boje...nad njima ljubav caruje...moje zastave – nikad na pola koplja...ljubav se ne predaje“.
Kad sam se sjetila te teme.... lakše mi je bilo razumijeti svu tu paradu. Zastave su simbol naših borbi. Netko od nas ih ima potrebu vješati javno... nekima se vijore potiho... ali dobro je dok se vijore.
Zadnjih dana često u sebi izgovaram rečenicu: „Ima Boga!“... ali i spontano u sebi recitiram Đoletove stihove:

Netko to od gore vidi sve

Stevu Čenejca je ubio grom, nežno, k'o rukom
Na širokom šoru, tu negde pred zoru, il' pre
Niko se nije pitao gde se to noću skitao
Nego su žalili i sveće palili svi

Sa njegovim stricem sam proveo dan, bio je očajan
Al' taj matori momak je imao stomak za sve
Pa reče: "Eto, tuđeg se latio, zato je glavom platio
- zbog žene svog kuma je sišao s uma sasvim"

A, vidiš, neko to odgore vidi sve
Povlači te konce, igra se
Postavi na svoje mesto svako dobro
Zlo još pre - sve vide oči sudbine

Tako, ponekad, te reči mi dođu, k'o jeka
Kad bure se spuste, kad pacovi napuste brod
Ne brinem mnogo o njima, vrate se s lepim danima
Pa idemo dalje i plovidba traje, k'o pre

Al' znam da:
Neko to odgore vidi sve
Povlači te konce, igra se
Postavi na svoje mesto svako dobro
Zlo još pre - sve vide oči sudbine

Lomiš mi srce, k'o bagremov prut, onako, usput
Kad ostaneš sama ti nađeš par dana za nas
Al' ja crtam svoje krugove i praštam stare dugove
Da, možda se varam, al' što da se staram o tom

Kad uvek neko to odgore vidi sve
Povlači te konce, igra se
Postavi na svoje mesto svako dobro
Zlo još pre - sve vide oči sudbine


I često se u životu osjećamo sami i nemoćni. No to nije tako. Vrijeme nam dokaže da nije bilo tako. Zato hvala svima koji su bili uz mene dok su trajale teške životne utakmice... a hvala i očima sudbine...



Post je objavljen 08.06.2008. u 16:08 sati.