Domoljubac Blog https://blog.dnevnik.hr/domoljubac

nedjelja, 20.07.2014.

Djevojka u crvenoj haljini

Domoljubac - Zvonimir Tomac - iz vlastitog opusa

VOLIM TE GAGO (1)

,

Baš ovdje, malo odmaknuta od sela, odmarala se, već predugo usamljena, još jedva živa, stara, napuštena radnička baraka. Okružena je rijetkim grmljem lijeske i sa nekoliko viših grabovih čvorastih stabala, iskrivljenih i krovu barake priljubljenih.
Sve se činjaše kao predgrađe, nastupajuće u svoj širini prostora, prave šume, s gustim dominantnim krošnjama visokih bukava i gdjekojega hrasta. Tek malo sunca škrto, jutrom obasjava krov barake, a predvečer i nevelik prozor.
Doimala se privlačno- snuždeno i otužno - dulje vremena nenastanjena nakon zatvaranja radilišta i odlaska radnika, pusta, te do praga obrasla korovom. Nekada podignuta uz sam potok čiste, bistre i još nezagađene vode, koja poslije kiša naraste i do samoga praga barake.
U toj trošnoj nastambi je od danas dom skromne obitelji 'samotnika' Medane, Gaga i dječice im, nakon odlaska iz, za njih, nepovoljnog boravišta u selu, te gazdine potrebe i želje.
Baraka-brvnara bijaše prostrana više nego što bi to bilo nužno za njihovo domaćinstvo. Ovdje se moglo smjestiti svega obilno, a najlakše cijelo 'bogatstvo' njihovoga siromaštva, kad ničega nema, a sve bi bilo na praznim policama na dohvatu ruke u dominirajućoj praznini. No imali su što su imali, pretežno od seljana primljeno da se nađe za početak.
Došavši ovamo, čisteći i sklanjajući zatečeni otpad, te čupajući korov za dostup ulaznim vratima, nisu ni zamijetili da će biti u 'sustanarstvu' s dvije porodice puhova u potkrovlju . Puhovi su skromne, čiste životinjice, preko dana skrivene, spavajuće, a večer i noć je njihov 'dan' za putovanje okolišem i po policama u prizemlju, kojih praznina za pretrčavanje rijetko bude zapriječena nečime za grickanje. Međusobno se nisu smetali, interesi im se nisu sukobljavali, te su mogli živjeti u primjerenoj tolerantnosti i slozi.
Zajednica: ljudi, djeca i puhovi, te strpljiva baraka sa sigurnim, suhim krovom, gostoljubiva bez stanarine (!), time što će sami popraviti prozor i nekoliko podnih dasaka.
Gago je bio vrijedan pomoćnik za svaki posao, te bi po potrebi pomažući seljanima ostvarivao zadovoljavajuću makar skromnu, ali dostatnu nagradu. No poslovna spretnost, niti ekonomska promučurnost mu nisu bile poznate, ipak ili baš zato, seljani su ga obilno trebali, njegovu pomoć i savjestan posao cijenili, te je u sezoni seljačkih radova bio 'od jutra do sutra' zauzet. Izvan sezone i kišne dane krpajući neimaštinu malim prinosom pleo je košarice od slame ili vrbovih šiba, za potrebe u seljačkom gospodarstvu, te za njih dobivao žito, krumpir i drugo…
No bilo, kako bilo u skromnosti i slozi bili su zadovoljni ne tražeći 'kruha preko pogače', prihvaćajuči istinu da se ljudska sreća ne mjeri bogatstvom imanja, nego zadovoljstvom ljubavi .
Medana (zvao ju je samo Med ili Medi) je bila vedre naravi, nezahtjevna zauzeta svojim malim domačinstvom i s nekoliko metara obradive zemlje za povrtnjak, gdje je raslo sve što je moglo uspijevati , opovrgavati neimašinu, a bilo je za jelo ! Bijaše radišna, također po potrebi angažirana na radu u selu , kod seljana,u vrijeme većih sezonskih radova i spremanja ljetine ili kod učiteljice ili trgovca kao pralja i pospremačica.
OxoxoxoxO

Gago i Mel našli su se jednoga dana u pripomoći kod trgovca, pa onda još jedanput, a po tome još više puta upriličili susrete, malo, vrlo malo razgovarali, a više šutnjom i prisnim rukovanjem zidali međusobno povjerenje i sklonost miline , niti ne znajući u početku da će njihovo međusobno poznanstvo, povjerenje i bliskost seljani nazvati ljubav. Ljubav koja će biti okrunjena 'pred oltarom'.
Po svojoj naravi šutljivi Goga nije imo prilike naučiti, ženskim ušima tako potrebno laskanje, jer sticajem okolnosti gubitkom oba roditelja, te uz strance (makar mu dobrohotne ili ne!) morao se boriti za vlastiti opstanak, suočiti se sa surovostima i nedačama na mladenačkom životnom putovanju i probijati se kroz više trnja nego mahovine. Najblaže s čime se sretao bilo je : ''Sirotan je, onaj Gago, podaj mu to, što naš Iv neće, a nikomu ne treba, ali neka za to nanosi vodu u korito. Neka nauči da ničega nema bez muke i rada ..''
I Gago je učio i naučio više zebući u poderanim cipelama i hlaćama, gledajući samo iz mraka kroz zatvorene prozore osvijetljena božićna drvca ukrašena sniježno bijelom vatom i staklenim sigama uz vatu, stojeći na smrznutoj bjelini pravoga ledenoga snijega pod prozorima i na putu. Od veselih, bezbrižnih vršnjaka na jurećim saonicama uz cilik zvonaca i praporaca se sklanjao kako je znao nemajući niti vremena da bude zavidan. Morao je mlad za jedeni kruh radom plaćati. Uza sve životne nedaće ipak njegova narav nije dopuštala da se razvije gorčina, a njegov mozak nije razvio osjećaj nepravde. Bio je, makar s porugom nazivan 'sirotan',ili kraće i jezgrovitije samo Gago, pa je to bio i kad je prvi puta ugledao Medanu.
Čovjekova intima, duša, nema ni odjeće ni obuće, te je u dodiru gola. Niti Gago niti Medana nisu se pri susretu nelagodno osjećali radi vanjskog izgleda, jer im intima je 'vidjela' samo srodnosti, a ta srodnost je tada manifestirala zbliženje, bliskost i združenost. A taj rađajući se osjećaj nije bio toliko snažan kad su se gledali, pa niti kad su se držali za ruke, kao onda kad su bili odvojeni , sami svaki na svojemu poslu. Onda je žudnja viđenja i želja bliskosti, barem samo ugledanja bila neutaživa, obuhvatajući sve njihove misli. Tada su njemu navirale riječi koje će joj reči, no koje su pri viđenju mu pobjegle u neznnje šutnje i manifestaciju stiska njene ruke, a ona bi se samo smješkala gledajući ga i ponavljajući: ''Gago …hm htjela bih Ti reči..mh, ne znam što sam htjela …! Gago..'' i to im je bila njihova konverzacija u vrijeme dok su ih dobronamjerni učiteljica i trgovac hrabrili i upućivali da njihovu sklonost treba u crkvi blagosloviti, a oni su bili zbunjeni neznajući kako.
No napokon se i to ostvarilo s zajedničkim ručkom kod trgovca, koji im je bio i svjedok-kum, a stara učiteljica kuma. Tada su se kao djeca veselili ne znajući kako se ponašati. Svećenik je, bez naknade obavio obred vjenčanja održavši dojmljiv govor i naputak o bračnoj vezi i značenju braka i bračnoga života u tolerantnoj snošljivosti u momentima raznomišljenja, jer oni od sada jesu jedan par, ali i svaki za sebe slobodan mislilac. Med se još dugo zacrvenila na sjećanje na njhovu zbunjenost, kad nisu znali kako da se poljube, dok im je blagoslovivši združene ruke rekao svećenik da to učine tamo u crkvi pred svjedocima.

Mladi par nje imao stan, a niti sretstva za stanarinu (dok u selu niti nema raspoloživih stanova), a baraka je ostala općini na brizi nakon zatvaranja radilišta, te tako im bude dozvoljeno da se tamo smjeste, barem za prvo vrijeme, pa i manje nužne popravke će im općina odobriti a seljani ispomoći, jer su obojicu u selu trebali .-a privremeni smještaj se produživao i produživao.

Bili su s malim zadovoljni , međusobno dostatni u slozi i ljubavi, djecom blagoslovljeni , a bez međuljudskog jala i zlobe.
XoooX

Ipak povremeno ne znajući odakle i zašto nailazilo je Medi snatrenje 'princa na bijelom konju' , koji će naići i povesti ju u neodređenu, sasvim nejasnu ugodu, tamo negdje daleko gdje nema svakodnevnih briga, muka, skrbi niti stiskanja neimaštine.
Bila su to samo maštanja za popunu samoće dok se Gago ne vrati sa nagradom za svoj obavljeni posao u selu.
No stvarnost -ili možda malo zlobni usud - htjedne da se maštanje nametne ojačano, kad jednoga dana Med vidje , baš tu u blizini projahati nekoga jahača. Konj nije bio 'bijelac', a niti konjanik nije izgledao niti kao nezamislivi princ, niti kao vitez. Samo okrugli zeleni šešir sa visokim crnim perom i blistavi ,žuti, četvrtasti gumbi na zatvorenoj plavoj bluzi nisu izgledali baš svakidašnje, a čizme su mu bile ulaštene, nezaprljane, kao da u njima nine hodao niti po mokroj travi.
I konj, sličan trgovčevom 'sivku-jabučastom zelenku', duge grive , te sa preklopljenim gunjem preko leđa ispod sedla ,nije izgledao 'viteški'.
Po dojmu to je uredan, imućan , nezaposleni jahač u dokoličarenju
Jahač nije uopće bio svjestan, misleći svoje misli, ni puta kojim jaše, ni usputne stare barake, a najmanje je slutio i znao, da je njegov prolaz primijećen. Projahao je tek fučkajući svomu psu da ga slijedi.
Slika je bila međutim živa ,potaknuta viđenjem kroz prozor , te u mašti sadržajnija : ' pozdrav, razgovor, vedro prostrujavanje srdačnosti, prijateljsko poznanstvo ---' a tada se mašta raspline s nostalgilnim smiješkom.

Nastavak slijedi

Domoljubac50 - Zvonimir Tomac iz neobjavljene zbirke

nedjelja, 13.07.2014.

NEMOĆNOST SAZNAVANJA

Upravo sam ponovo pročitao (mijenjao, dopu-njavao) svršeni rukopis pričice ( 'Volim Te Gago'). Čini mi se da se je mnogo toga moglo, možda trebalo drugačije iznijeti. Kao da ima nekih dijelova nedorečenih, odnosno nedovoljno objašnjenoga, onoga što je bila intencija reči. (Čitajući dio životopisa Marcela Prousta, pa upoznat s njegovom osobi-nom, da svoja djela-rukopise, stalno –mjesecima- dopunjuje i prepravlja, čak zaustavlja radi preinake i započeto tiskanje ), odjednom uviđam i vlastitu 'potrebu' za dorađivanjem onoga što sam prvotno dovršio i smatrao svršenim.
Kao da je ZAMISAO živi organizam, koji se neprekidno razvija, raste, pa često izrasta u nešto drugo od prvotne inicijativne zamisli. Odnosno da sama zamisao, iako zapisana, nikad nije završena, nego da i ja, kao autor, mogu 'slikati' samo mali fragmenat iz nekog kratkog vremenskog intervala neobuhvatne veličine (misli) , koja možda ima ishodište u nepoznatom, a neupravljivom izvorištu.
Promišljam, da u tomu ima i logike, odnosno da je to uzrok, uopće, svega razvoja i novoga stvaralaštva, ne samo pojedinog proizvađača, nego svih stvaratelja-autora u cjelini, koji čak nisu svjesni da oni , možda, 'nečiju' raniju pomisao, koja im se pojavila u vlastitom stremljenju, neznajući otkuda i zašto ( potaknuta u relevantnom trenutku iz 'svemirske sveobuhvatnosti?) odjednom razrađuju kao svoj unikat .
Pa možda i to poimanje je ono pravo, jer svaki pojedinac, iako danas različit kakav jest, je zapravo ipak samo 'potomak' neke davnašnje zajedničke početne 'jedinstvene jednote'. Potomak u kojemu je neuništiva, nezaboravna, nukleusna mogućnost spoznavanja okolišnih datosti, koje nas okružuju dijelom u materijalnom, a dijelom u nematerijalnom svojstvu, te baš taj n e m a t e r i j a l n i dio je nedokučiv, zbunjujući, zagonetan poticaj, koji se pojavljuje, a mi ga neznamo i kažemo : ' neznam od kuda i zašto' .
Čini se logičnim , da će po tom temeljnom 'fluidu'- zajedničkoj inicijalnoj datosti- svi 'nastanci' iz život-nog razvoja, u određenim jednako raspoređenim uvjetima, koji prouzrokuju jednaku reakciju, imati embrionalno usađe-nu , odnosno oblikovanu jednaku e m o t i v n u sklonost, te je to izvor i objašnjenje sličnog-jednakog djelovanja, pa se i slično-isti posljedak ostvaruje, istodobno ili raznodobno , kod apstraktnih misli i zamisli na raznim geografskim širinama i duljinama.
Manja različitost u rezultatu reagiranja može se pripisati individualnoj različitosti autora, pod utjecajem neje-dnakih 'vanjskih' čimbenika..
Međutim baš te različitosti u rezultatima reagira-nja nam otkrivaju razvojni put i domet pojedinog individual-nog stremljenja. Svatko ima raznosnažne ambiije da bude prvi, poseban kreator i pobjednik u tumačenju postojećega i stvaralaštu nečega novoga još nepostojećega.
Svojevremeni, davnašnji kreatori (slikari, kipari, muzičari, tehničari i dr.) težili su i stremili da prikažu i protu-mače postojeće datosti (realitete) , pokušavajući ostvariti što vjerniju predodžbu (sliku. kip, glazbu …), te nakon spoznaje svoje nemoći da razumiju i dostignu u z o r , u očaju nemo-gućnosti postali svjesni neprobojnosti imaginarnoga 'zida saznavanja', zida 'graničnika' do kojega se uporni mislilac svojim umovanjem materijalnoga mozga može samo približiti, ali ne ga i probiti, dokučiti, razumjeti, savladati, jer taj 'zid' je upravo granica svih materijalističkih mogućnosti iza kojega nema ničega što bi se moglo vidjeti, opisati, vagati , materijalnim osjetilima opipati, obujmiti, slikati, analizrati.
Tu na granici svojih mogućnosti, na horizontu znanog, tek se naslućuje ogromnost, velebnost preostalog nespoznajnog neznanog, nečega ' nemoguće saznajnoga' ( čega ? - bezgranične neizvjesnosti ? – n e z n a n j a ! ), - te mislilac vapeći priznaje :' SADA ZNAM - DA NEZNAM ' - ( Descartes ) , a mnogi su ljudski oholice, u svojoj nemoći da dostignu i pređu granicu ljudski mogućega okrenuli se izrugivanju estetskih vrijednosti, te u težnji oglašenja svoje 'posebnosti' ostvaruju iskonstruirane ' nakarade', da bi pokazali originalnost u izvrtanju i izrugivanju , oblika prvotno stvorenih funkcionajno-estetskih datosti.

Čovjek –EGO, bolesno željan nadmoći i Stvoriteljeve snage i mudrosti, u svojoj bijednoj nemoći da dostigne konačno saznanje , i da nadmaši prethodnike stvaraoce, to razočaran i bijesan on općepriznate nedosegnute estetske vrijednosti, pa i svoje vlastite neosvojive ideale ismjehuje, pljuje i psuje, no ZID SAZNANJA I IDEALI ostaju nedostižni, a čovjek pred njima bijedni siromašak.

Domoljubac - Zvonimir tomac - iz neobjavljene zbirke

nedjelja, 06.07.2014.

Portret

Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz vlastitog opusa

Didi – draga sjena (3)

Vatrogasna zabava na otvorenom, slobodnog, besplatnog ulaza, mjesna je opća pučka zabava jednom godišnje. To je i posebna prilika za međusobno druženje građana svih dobi, spola i zanimanja, te su obično već u predvečerje popunjene sve klupe i stolovi, gdje će se ubrzo čuti opći žamor i brujanje kao u košnici.
Ponuda je obilna pečenjarska, licirarska, gostioničarska , medičarska s hrpama mesa , kolača i pića te, još po izbor dječih balona i fučki …
Okolo i unutar trga sasvim prijatna gužva učesnika, međusobno tapšanje znanaca, koji se inaće rijetko susreću, a prilika je i za '' sasvim slučajni sudar '' i upoznavanje parova, možda iz viđenja srcima sklonih, a konvencionalno neupoznatih, jer u to još 'starinsko' vrijeme bez formalnog upoznavanja uz posrednika nije bilo 'pristojno' niti simpatiju iskazivati..
Mlađarija, bilo da je došla sa starijima ili sama, pretežno nije kod stolova sa konzumentima jela i pića, već sačinjava skupine uokolo prostora za ples, odnosno bliže glazbenicima.
Usmjeren zvucima glazbe, došavši na 'zabavište' brzo sam se našao sa sudrugovima dečkima i curama svima ornima za plesnu zabavu.
Susjedice Koni i prijateljicu Didi nisam odmah vidio. Tek nešto kasnije, kad je već opće raspoloženje i plesanje lelujalo cijelim trgom, pojavi se društance Konine obitelji, te se stariji smjeste kod nekoga stola uz prijatelje, a Koni i Didi se priključe mlađima i to istima od prošlog izleta u šumicu Starigrad. Tu su sad Bodo, Ići, i drugi vršnjaci, te je Didi imala brzo po izbor plesača i bila dobro za ples 'rasprodana', a kako je bila vrlo okretna i posebno muzički i plesno prijemčiva, to su dečki, dobri plesači, upravo se otimali za nju. Tako sam imao i sam oskudnu priliku da uživam s njom u zanosu plesnih pokreta, kad tijelo poneserno zvucima zalebdi nestvarnim prostorom.
Glazbenici su bili neumorni i večer je upravo jurila u noć. Činilo se da i krošnje lipa nad svima glavama njišući svjetleće zvjezdice lampijona pjevaju u radosnom raspoloženju, a čarobni zvuci ne dopuštaju niti pojavu, te niti sjećanje na bilo čije svakodnevne brige, pa se glazba potvrđuje kao tajanstveni čimbenik vedrine, radosti i čovjekove skromne sreće.
Noć je , a vrijeme se ne zaustavlja niti veseljem već ono juri u beskraj . Još koji ples i bliži se ponoć, kad znam da će se klupe početi prazniti, jer solidni građani se drže pravila da što danas počne, treba danas i dovršiti, pa tako biti i u krevetu makar minutu prije ponoći !
Ipak uspio sam od upornih mladića nekako 'ugrabiti' Didi, jer je bilo i 'zlobnjaka', koji čim bi vidjeli da neki par predano pleše, brzo bi ih rastavljali, te se događalo da ponekad neki par ne napravi niti jedan korak, a već mora 'partnerku' predati sljedećem.
Požurio sam u zasjenjen i neosvijetljen dio prostora s južne strane visoke zgrade suda, kamo se sklonilo nekoliko 'ljubećih' parova u mraku neraspoznatljvih, pretpostavljajući da ćemo moći ovdje uživati u plesu bez prekida, a glazba je bila sada upravo 'sentiš-sentiš' :

'' TVOJA SAM JA BILA, TI MOJ BIO NISI ''
'' ZALUD PLAć I SUZE, OBLAK SKRIVA SUNCE ''

U ritmu plesa, a posebno znajući stihove, koraci nam postajahu kraći do smirenja pokreta, kad glava Didi-e klone na moje rame. Intuitivno mi se pričini da su joj se ovlažile oči, te mi prostruji sjećanje na Konine riječi kod upoznavanja : „ …došla je na 'oporavak'“, a tek u ovome času, skoro pred odlazak s 'opravka' nastupila je k r i z a i nadam se k a t a r z a .
Mirovali smo, sad samo nježno se ljuljajući, kao tetošeći ražalošćeno dijete dok glazba ne utihne. Didi polagano podigne glavu. Njeno lice bijaše mirno, gleda me bez rijeći (šutnja je u ovome času prikladno najrječitija ) i ja šutim, a glazba već počinje nekakovu 'poskočnicu'

'' MATI NUDI KROJAČIĆA – CURA HOĆE KOVAČIĆA ''
''HOPA CUPA--MI DVA SKUPA, MI DVA SKUPA- HOPA CUPA''

te evo sad uz mene poskakuje nasmiješeno lice s malom jamicom u bradi, jedna druga, vedrija, vjerojatno prava Didi, koja dozvoljava da ju upoznam bez prikazivanog oklopa. G Gledao sam ju opet među plesačima, kretala se predana glazbi, sa svima kako se činilo u jednom drugom raspoloženju, a ja sam osjetio zadovoljstvo za nju zbog njenog vjerojatnog 'oporavka' minulih dana u ovdašnjem društvu i druženju.

Sutradan, na dan Didinog odlaska sreli smo se oko podne kad sam dolazio kući, a ona mi dovikne „ Fip , htjela sam Te baš pozdraviti, večeras odlazim ..“
Dođem do ograde, pružim ruku ona se uz 'muški' stisak šake nasmiješi. Bila je to doista druga, srdačna, drugarska djevojka . „ Reci da ćemo se opet nekad vidjeti.“ – reče.
„ Hoćemo, hoćemo, ne zaboravi nas „ – završim,
a ona : „ o ne ću, ne ću, bojala sam se, ali svi ste mi postali dragi, društvo i ovdašnji boravak, doista dragi !“, a njen topli pogled potvrđivao je iskrenost rečenoga.

Poslijepodne je brzo prolazilo. Nisam uopće namjeravao izlaziti. Radio sam nešto oko rasporeda u mojoj sobi i sređivao inventuru knjiga. Međutim kako se bližila večer postajao sam bezrazložno nemiran. Ništa me nije, što sam radio, zadovoljavalo. Slučajni pogled na uru me zbuni. Nepotpuno svjestan što hoću, prebacim preko ramena lagani prsluk bez rukava i izađem iz kuće žureći. Krenuo sam prema kolodvoru u nejasnom nestrpljenju. Put do kolodvora normalno traje 12 do 15 minuta, a ja sam danas stigao za osam. Zadihan prispijem na kolodvor. Bio je još tu vlak za 'N' . Pred vagonom su Koni, Bodo, Ići i Didi. Putnici su u vagonima. Strojovođa se naginje iz lokomotive iz koje šišti para. Čeka se dolazak prometnika i njegov znak za polazak.
„ Stigao si ipak na vrijeme “ – primijeti Bodo
„ Nisi trebao žuriti . . .“ – kaže Ići
„ Lijepo od Tebe što si došao ..“ pripomene Koni

Prometnik sa crvenom kapom i bijelom tablicom upravo izlazi iz zgrade i kreće prema lokomotivi.
Koni i Didi se zagrle i poljube.
Bodo se rukuje i naginje nad Didi. Leđima je okrenut, pa ne vidim njihov pozdrav.
Ići oklijeva, pa se konačno odlući i licem dotakne lice Didi.
Didi se sve vrijeme ozbiljno, sjetno, malo na silu smješka, te svima uzvraća: „ D o v i đ e n j a “

Pružam ruku Didi. Ona ju prihvaća povjerljivo uz 'muški ' stisak…. Saginjem se nad njeno lice, gleda me - da li očekujući? - ne odmiče se, ali niti ne bliži. Spuštam svoje usne na njene, mirne nepokretne , samo njeni prsti blagougodno stisnu moju šaku kao dokaz da su moje usne dotakle živo biće : “ F i p … D o v i đ e n j a“, - a njen posljednji pozdrav mi zazvući s nadom, (nedorečenom mišlju) - kad ona već spretno uskoči na stepenice vagona i evo je na prozoru.
A, 'crvena kapa' upravo podiže bijelu pločicu. Nesmiljeni zvižduk lokomotive propara sumrak i oproštajne akorde Ićijeve gitare, brrrum -bruuum te evo, baš, sada K O T A Č I V E Č E R N J E G V L A K A O D N O S E, na prozoru vagona, J E D N U D R A G U S J E N U ….
xxxOOOxxx


Domoljubac - Zvonimir Tomac - iz neobjavljene zbirke

<	srpanj, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (7)
Kolovoz 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (6)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (7)
Travanj 2019 (4)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Svibanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Kontakti

Domoljubac - Zvonimir Tomac

Književno-likovna prezentacija u Koprivnici.
---
Rođen sam 1919. u Koprivnici.
Školovao se u rodnome gradu od 1925. do 1937., a diplomirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine.
Radni vijek proveo sam u struci: u Podravini, Banovini, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Istri.
Godine 1977. umirovljen.
Hobiji su mi slikarstvo i literatura
U vremenu od 2003. do 2018. objavio sam petnaestt knjižica (stihovi, eseji, pribilješke-pričice): 1.Otkrivanje, 2.Bez naslova, 3.Miris inja, 4.Sasušeni grozdovi, 5.Tukaj je horvaško, 6.Sam sa sobom, 7.Umorno cvijeće, 8. Zvonca čežnje, 9. Zvjezdice nas gledaju, 10. Snježni cvjetići - pahulice intime, 11. Plamsaji i sjenke, 12. Šaptaji života, 13. Drhtaji slutnje, 14.Osmjesi nečujnih mirisa te 15. Povečernja zvonca.

Živim u Rijeci od 1947. godine.

Statisika posjeta

Free counters