Vatrogasna zabava na otvorenom, slobodnog, besplatnog ulaza, mjesna je opća pučka zabava jednom godišnje. To je i posebna prilika za međusobno druženje građana svih dobi, spola i zanimanja, te su obično već u predvečerje popunjene sve klupe i stolovi, gdje će se ubrzo čuti opći žamor i brujanje kao u košnici.
Ponuda je obilna pečenjarska, licirarska, gostioničarska , medičarska s hrpama mesa , kolača i pića te, još po izbor dječih balona i fučki …
Okolo i unutar trga sasvim prijatna gužva učesnika, međusobno tapšanje znanaca, koji se inaće rijetko susreću, a prilika je i za '' sasvim slučajni sudar '' i upoznavanje parova, možda iz viđenja srcima sklonih, a konvencionalno neupoznatih, jer u to još 'starinsko' vrijeme bez formalnog upoznavanja uz posrednika nije bilo 'pristojno' niti simpatiju iskazivati..
Mlađarija, bilo da je došla sa starijima ili sama, pretežno nije kod stolova sa konzumentima jela i pića, već sačinjava skupine uokolo prostora za ples, odnosno bliže glazbenicima.
Usmjeren zvucima glazbe, došavši na 'zabavište' brzo sam se našao sa sudrugovima dečkima i curama svima ornima za plesnu zabavu.
Susjedice Koni i prijateljicu Didi nisam odmah vidio. Tek nešto kasnije, kad je već opće raspoloženje i plesanje lelujalo cijelim trgom, pojavi se društance Konine obitelji, te se stariji smjeste kod nekoga stola uz prijatelje, a Koni i Didi se priključe mlađima i to istima od prošlog izleta u šumicu Starigrad. Tu su sad Bodo, Ići, i drugi vršnjaci, te je Didi imala brzo po izbor plesača i bila dobro za ples 'rasprodana', a kako je bila vrlo okretna i posebno muzički i plesno prijemčiva, to su dečki, dobri plesači, upravo se otimali za nju. Tako sam imao i sam oskudnu priliku da uživam s njom u zanosu plesnih pokreta, kad tijelo poneserno zvucima zalebdi nestvarnim prostorom.
Glazbenici su bili neumorni i večer je upravo jurila u noć. Činilo se da i krošnje lipa nad svima glavama njišući svjetleće zvjezdice lampijona pjevaju u radosnom raspoloženju, a čarobni zvuci ne dopuštaju niti pojavu, te niti sjećanje na bilo čije svakodnevne brige, pa se glazba potvrđuje kao tajanstveni čimbenik vedrine, radosti i čovjekove skromne sreće.
Noć je , a vrijeme se ne zaustavlja niti veseljem već ono juri u beskraj . Još koji ples i bliži se ponoć, kad znam da će se klupe početi prazniti, jer solidni građani se drže pravila da što danas počne, treba danas i dovršiti, pa tako biti i u krevetu makar minutu prije ponoći !
Ipak uspio sam od upornih mladića nekako 'ugrabiti' Didi, jer je bilo i 'zlobnjaka', koji čim bi vidjeli da neki par predano pleše, brzo bi ih rastavljali, te se događalo da ponekad neki par ne napravi niti jedan korak, a već mora 'partnerku' predati sljedećem.
Požurio sam u zasjenjen i neosvijetljen dio prostora s južne strane visoke zgrade suda, kamo se sklonilo nekoliko 'ljubećih' parova u mraku neraspoznatljvih, pretpostavljajući da ćemo moći ovdje uživati u plesu bez prekida, a glazba je bila sada upravo 'sentiš-sentiš' :
'' TVOJA SAM JA BILA, TI MOJ BIO NISI ''
'' ZALUD PLAć I SUZE, OBLAK SKRIVA SUNCE ''
U ritmu plesa, a posebno znajući stihove, koraci nam postajahu kraći do smirenja pokreta, kad glava Didi-e klone na moje rame. Intuitivno mi se pričini da su joj se ovlažile oči, te mi prostruji sjećanje na Konine riječi kod upoznavanja : „ …došla je na 'oporavak'“, a tek u ovome času, skoro pred odlazak s 'opravka' nastupila je k r i z a i nadam se k a t a r z a .
Mirovali smo, sad samo nježno se ljuljajući, kao tetošeći ražalošćeno dijete dok glazba ne utihne. Didi polagano podigne glavu. Njeno lice bijaše mirno, gleda me bez rijeći (šutnja je u ovome času prikladno najrječitija ) i ja šutim, a glazba već počinje nekakovu 'poskočnicu'
'' MATI NUDI KROJAČIĆA – CURA HOĆE KOVAČIĆA ''
''HOPA CUPA--MI DVA SKUPA, MI DVA SKUPA- HOPA CUPA''
te evo sad uz mene poskakuje nasmiješeno lice s malom jamicom u bradi, jedna druga, vedrija, vjerojatno prava Didi, koja dozvoljava da ju upoznam bez prikazivanog oklopa. G Gledao sam ju opet među plesačima, kretala se predana glazbi, sa svima kako se činilo u jednom drugom raspoloženju, a ja sam osjetio zadovoljstvo za nju zbog njenog vjerojatnog 'oporavka' minulih dana u ovdašnjem društvu i druženju.
Sutradan, na dan Didinog odlaska sreli smo se oko podne kad sam dolazio kući, a ona mi dovikne „ Fip , htjela sam Te baš pozdraviti, večeras odlazim ..“
Dođem do ograde, pružim ruku ona se uz 'muški' stisak šake nasmiješi. Bila je to doista druga, srdačna, drugarska djevojka . „ Reci da ćemo se opet nekad vidjeti.“ – reče.
„ Hoćemo, hoćemo, ne zaboravi nas „ – završim,
a ona : „ o ne ću, ne ću, bojala sam se, ali svi ste mi postali dragi, društvo i ovdašnji boravak, doista dragi !“, a njen topli pogled potvrđivao je iskrenost rečenoga.
Poslijepodne je brzo prolazilo. Nisam uopće namjeravao izlaziti. Radio sam nešto oko rasporeda u mojoj sobi i sređivao inventuru knjiga. Međutim kako se bližila večer postajao sam bezrazložno nemiran. Ništa me nije, što sam radio, zadovoljavalo. Slučajni pogled na uru me zbuni. Nepotpuno svjestan što hoću, prebacim preko ramena lagani prsluk bez rukava i izađem iz kuće žureći. Krenuo sam prema kolodvoru u nejasnom nestrpljenju. Put do kolodvora normalno traje 12 do 15 minuta, a ja sam danas stigao za osam. Zadihan prispijem na kolodvor. Bio je još tu vlak za 'N' . Pred vagonom su Koni, Bodo, Ići i Didi. Putnici su u vagonima. Strojovođa se naginje iz lokomotive iz koje šišti para. Čeka se dolazak prometnika i njegov znak za polazak.
„ Stigao si ipak na vrijeme “ – primijeti Bodo
„ Nisi trebao žuriti . . .“ – kaže Ići
„ Lijepo od Tebe što si došao ..“ pripomene Koni
Prometnik sa crvenom kapom i bijelom tablicom upravo izlazi iz zgrade i kreće prema lokomotivi.
Koni i Didi se zagrle i poljube.
Bodo se rukuje i naginje nad Didi. Leđima je okrenut, pa ne vidim njihov pozdrav.
Ići oklijeva, pa se konačno odlući i licem dotakne lice Didi.
Didi se sve vrijeme ozbiljno, sjetno, malo na silu smješka, te svima uzvraća: „ D o v i đ e n j a “
Pružam ruku Didi. Ona ju prihvaća povjerljivo uz 'muški ' stisak…. Saginjem se nad njeno lice, gleda me - da li očekujući? - ne odmiče se, ali niti ne bliži. Spuštam svoje usne na njene, mirne nepokretne , samo njeni prsti blagougodno stisnu moju šaku kao dokaz da su moje usne dotakle živo biće : “ F i p … D o v i đ e n j a“, - a njen posljednji pozdrav mi zazvući s nadom, (nedorečenom mišlju) - kad ona već spretno uskoči na stepenice vagona i evo je na prozoru.
A, 'crvena kapa' upravo podiže bijelu pločicu. Nesmiljeni zvižduk lokomotive propara sumrak i oproštajne akorde Ićijeve gitare, brrrum -bruuum te evo, baš, sada K O T A Č I V E Č E R N J E G V L A K A O D N O S E, na prozoru vagona, J E D N U D R A G U S J E N U ….
xxxOOOxxx
Domoljubac - Zvonimir Tomac - iz neobjavljene zbirke
Post je objavljen 06.07.2014. u 15:07 sati.