Domoljubac Blog https://blog.dnevnik.hr/domoljubac

nedjelja, 31.08.2014.

Motiv stare Rijeke

v

Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz vlastitog opusa

NEMOĆNOST SAZNAVANJA (2)

Što ja to radim, ne radeći ništa ?
Nude mi se dosadno, ili možda u zasjedi op-sjedaju, pritajene, motreći i očekujući mi časove 'slobodnog' vremena, bez nadzora 'zaspalog' ega, nebu-lozne misli i promišljanja o svemu što me okružuje i o sebi samomu. Interesna želja saznanja me tjerala utaba-nom stazom, kojoj je upravo ovdje kraj, a dalje je samo naslućeno bespuće, zavodljivo, kojega moja znatiželja obuhvaća tražeći mogući prolaz u nepoznatost.
Tu u svemu nepreglednom okolišu nasluću-jem da mora biti i teškoprolazna šikara nepoznatog grm-lja, bodljikavog trnja, ali i čistina sve duljih vidika, ubavih proplanaka, sretnih odmorišta i visokih grebena sa vidikovcima na svu prošlost , no i samo magla na horizontu, koja najviše privlači moju znatiželju. Pa snatrim sam, sada tu, na kraju kretanja , u magli u svim smjerovima bez putokaza gdje doista ničega vidljivoga nema. Samo magla, magla, maglušina pa već i rjeđa magla, te konačno ništa.(?)
A što je to 'ništa' ?
I 'ništa' je pojam ! Da, pojam za 'nešto' ćega nema. A ako nečega nema , kako se može to čega nema pojmiti ? Sve što je pojmljivo je pojmljivo u nekom pros-toru.
A sam prostor ? Je li prostor pojmljiv samo po datostima u njemu ? Je li prostor tek apstraktno pojmljiva specifična datost ?
Ako je prostor specifična datost, tada je i ona na samomu prapočetku, kad nije bilo još ničega, morala biti stvorena. Dakle da bi se mogle neke tek idejne datosti negdje smjestiti, morao je postojati prostor ! Prema tomu najprvo stvorena datost morao je biti prostor. A nije bilo ničega, te je baš iz 'ničega' u ničemu (nigdje?) oformljen prostor (?) Ako je prostor tek naknadno stvoren, gdje je bilo to 'ništa' u kom će se smjestiti prvotno stvoreni prostor , a taj naknadno stvoreni prostor tada je ograničena veličina u koju, kako će se moći smjestiti potom bezgraničnost (?) prostora i stvaranih budućih datosti ?

Vrtim se u besmislenostima, kojih je puna glava lupajuća o 'zid saznanja', u nemogućnosti nalaza bilokakovog procjepa, prolaza, nogostupa, rukohvata oslonca, ili bilo ičega. Ali 'ništa' kao i prostor su pojam kojega tek treba definirati, jer ipak sve velebno – svemir- postoji kao konkretna datost u prostoru.
U konačnici, na kraju, ne mogu, ne mogu ništa ni pojmiti , ni znati . Zid saznanja je, za mene, neprobojan…
Međutim slutim i bojim se, da kad bih se i mogao približti SVJETLU BLJEŠTEĆEG SAZNANJA i SPOZ-NAJE, nije vjerojatno da bi moj mali, skromni , uski obu-jam mogućnosti spoznavanja mogao obuhvatiti to Saz-nanje i Umnost VELEUMA-SVEUMA pojmljivoga – po postojanju u zbirnoj imenici BOŽANSTVO – BOG STVO-RITELJ od kojega sve potiče, a sam je neograničena VJEČNOST.

Jadan sam, došavši do spoznaje o vlastitoj nemoći, a sretan i zahvalan sam u skromnosti moje nemoći pred nedokućivim saznanjem.
Hvala Ti Bože, što je Tako i baš Tako , te što moje postojanje i trajanje, upravo takovo kakovo je nemočno, ispunjava –zagonetne ! - svrhu i smisao ops-tanka mojega biča u velebnoj raskoši Tvojega Božan-skoga Vrta . . .


Domoljubac - Zvonimir Tomaqc - iz neobjavljene zbirke

nedjelja, 17.08.2014.

Kod stola

Domoljubac - Zvonimir Tomac - iz vlastitog opusa

VOLIM TE GAGO (3).

Napadač, pak, uplašen vidjevši iskešenu glavurdu 'toga 'goropadnoga čuvara', pusti ženu, svoj neiskorišten plijen i još udarivši nogom ležeću, zaprijeti : ''Kujo, platiti ćeš mi to …'', pa pograbi svoju torbu, te zaobilazeči psa, izjuri iz barake do konja, koji je mirno pasao, baci se u sedlo da odjaše što brže, ljutit i bijesan zbog svog neuspjeha, tješeći se što je dobro prošao uz opasnoga kudrova, ali užurban bojeći se da ga možda pas slijedi.
Medana je još bila na tlu nepotpuno svjesna događaja. Obuzme ju očaj, pa nemajući nikoga zagrli garova, te joj poteku suze '' garo, moj garo, što smo doživjeli '', a garo joj lizne ruku. Rasplakala se i plakala gorko, neutješno , kao da će suzama isprati sav jad i sve nevolje, koje su joj se sve odjedanput sručile na njenu nemoć da se odbrani od nepostojeće krivnje. Sve čarobne 'kule u zraku' njenih nada su bile srušene, a ona usamljena ukliještena u ruševinama. A pas garo , što je on mogao pasji shvatiti ? Ta on nema dušu,, ali ima d o b r o t u , koju ona osjeća na svojemu suzama oblivenom licu, kad topli, meki njegov jezik lizne izviruće suze, a gurkajuća njuška uz njenu glavu joj osvijesti situaciju.
''Garo, garo, zašto je život tako gorak ´ Zašto svi bliski ljudski stvorovi zamjenjuju međusobnu radost, sa zlom , sebičnom povredom i tijela i duše ''

Kroz maglu suza ukaže joj se lik njenog Gage i djece, te ona po psećoj njušci uz svoje lice bude svjesna opasnosti, presenećena s mišlju što i kako će reći i s t i n u svomu Gagi, koji će se ovdje naskoro pojaviti. Sada bude još više uplašena s mogućnošću njegove sumnje za njenu krivicu , što je pustila stranca u kuću, a i odlučiti da ju više ne napušta samu, odnosno da otkaže dobar i važan im posao kod trgovca, pa oklijevajući, i još oklijevajuči ipak konačno odluči ništa ne govoriti.
Brzo se podigne. Pogleda po baraci da ukloni sve tragove nečije prisutnosti. Ničega stranoga nije bilo, osim ono malo sira i kruha, što je uslijed guranja stola palo na pod. Pokupi te ostatke dajući ih garonji '' evo tebi danas si zaslužio '' a pas nenaučen na sir samo ponjuši i ostavi, te Medana ponovno pažljivo sakupi sve mrvice i iznese na potok, bacivši ih daleko '' Evo ribe vama, neka bude sve odneseno kao i pamćenje današnjeg zlog događaja' i požuri u baraku.
Još jedanpup pogleda ima li kakovih tragova od stranca ,pa izađe u povrtnjak, gdje će prionuti plevljenju korova u želji i namjeri da ju tu zateče njen Gago i djeca kad dođu. Ali nije radila ni plevila korov. ni okapala papričice. Sjela je među povrće i obnavljala svoju krivicu naivnosti, stičući novo neprijatno iskustvo o međuljudskim odnosima, procjenjujući sada sasvim drugačije izraze ljubaznosti i ''ljubaznosti'', srdačnosti , dobrodušnosti, te podmuklosti prikrivenih želja.
No tada sva pretrne hvatajući držalicu motike, kad primijeti na malom prstu žuti prstenac. Prstenac je tijesno prijanjao uz prst, a ona nervozno uzbuđena ne mogaše ga odmah skinuti. Činilo se da je prstenac urastao u prst, a što ga je ona više cukala to je prst postajao sve deblji. Otkinula bi i prst samo da se oslobodi toga 'pečata njezine krivice'. . Od istezanja zabolila ju je već cijela šaka, a prstenac sve tješnje prijanja uz prst .'' Oh, oh, što sam toliko kriva ? Jadna, skrivila - što sada ? Kako i što ? Ne mogu Gagi na oči !...Ne mogu''… .
Van sebe, prestravljena sresti Gaga, očajna krene k potoku , zagledavši se u daljini u tamnu, tamno zelenu dubinu, dubinu iskupljenja, oprosta i zaborava, zakorači niz padinu, stane u poznatu bistrinu, hladne vode gde je uobičajeno ispirala opranu robu. Potpumo nesvjesna što će sljedeće učiniti, zatvori oči, pokrenuvši se k zelenoj spasonosnoj dubini zaroni obje ruke u hladnoću bistrine : zavapi nemoćno – ''nisam kriva, ništa nisam kriva, oprostite mi svi – pomozite, pmozite !-- i trgne ju zovući cvilež, te nesvjesno okrenuvši glavu spazi da g a r o, njen garo, stoji do svog koljena u vodi pružajući i istežući glavu prema njoj cvileći, neodlučan zaći u dublju vodu. Ona htjedne mu mahnuti pa stisnuvši punu šaku bistre vode osjeti hlanoču u nogama, cijelom tijelu i u ohlađenim prstima , te baš tu u hladnoj vodi smiluje se njen prst i toliko klizavo stanji da se prstenac dao skinuti, a ona sad i ljuta u smirivanju zamahne što je najviše mogla i baci taj 'izdajnički' pečat do ' nevida' crne dubine, daleko, da ga nikada više ne ugleda.
Sada tek, bacivši prstenac, zajeca glasno u olakšanju, priđe garovu, koji zadovoljno poskoči na obalu, te mileći se podigne njušku na njena prsa : ''g a r o pusti me, dođi, mokri smo '' i pomiluje mu glavu, '' Oh, hvala Ti Bože i svim svecima, Hvala, hvala''. Nije bila svjesna komu ,što i zašto zahvaljuje no konačno odahne , oslobođena pečata svjedočenja 'krivice' i nezasluženog jada, te u smirivanju jadnog raspoloženja, uputi se baraci i ponovno u povrtnjak.

Tu u povrtnjaku je dočekala Gagu i djecu. Bila je nešto ozbiljnija nego obično, što Gago i sam umoran od današnjega obilnoga posla kod trgovca nije primjećivao. Ona je šutjela, a on vidjevši veliku 'plavicu' na njenom čelu iznad oka nije ništa pitao. Predmijevajući da je i sama 'plavica' dosta bolna,a da nije bezrazložno nastala, a znao je da ma šta bilo on prošlost ne može promijeniti. On može i mora ukloniti sve eventualne mogućnosti ozljeđivanja : nisku kvrgavu granu na prilazu potoku otpiliti, premali i nespretni otvor na kokošinjcu preraditi, a moguće je da kod sječenja drva za potpalu komad odskoči ravno u glavu sjekača… Zato će on za buduće sam nacijepati triješće za potpalu, a sada je najbolje da po rani ne kopa, jer njegova Med će, kao i uvijek do sada, sama, ako ima što i želi, mu to reći.
Plavica na njoj bijaše njemu bolna, pa se u svojoj nemoći da bilo što promijeni, snuždio čekajući da povečeraju, djeca zaspu, a oni sjednu na klupu pred barakom , jer ugodno je predvečerje vrijeme njihovih intimnih povjeravanja, a za čvorugu, osim materijalne slučajne nespretnosti i nepažnje nije mu nikakav drugi razlog mogao na um pasti.

Nakon večere sjedili su pred barakom. Mjesec se pokazivao iza oblaka, a Med se sasvim priljubi uz prsa Gage
Gago je bio potpuno zbunjen, a nije mogao ni znao se izraziti. Živjeli su on i Med (tako ju je uvijek zvao) u miru skoro bez govora. On nikada nije naučio se izražavati. Niti u društvu, niti u intimi. Znao je tu svoju manu, ali si nije mogao pomoći. Znao je , bio je siguran do odlučnosti, da ako zatreba, ili ako bi time obradovao Med - on bi joj svoje srce dao, ali nije znao, ni nikad naučio složiti dvije riječi koje bi mogle njegovoj Mad reći koliko je ona sav njegov život. Slutio je da lijepe riječi ženama mnogo znaće, ali on ih uopće nije znao. Svu svoju odanost i pripadnost njoj, mogao je pokazati samo svojom grubom rukom milujući njenu meku kosu. Tada je bio blažen.

U šutnji im prolazi i ova večer. Oboje su duboko svjesni svojega zajedništva i međusobne pripadnosti, te nju preplavi milina i poteku joj suze. Suze radosnice, kad njegova ruka gladi njenu kosu ,vrat i lice, te bi mokra.
''Pa, mila moja, mila … '' tješio, ili mazio ju je kao ražalošćeno djetence '' Tu sam . Na što misliš ? Reci Gagi …''
A ona privijajući se, djetinjasto se skrivajući uz njegova prsa, šuškavo mu prošapće na uho, kao svoju najveću tajnu :¸ '' VOLIM TE JAKO …MOJ… GAGO… -----''


E p i l o g -
Vrijeme je besćutno, ono ne zastajkuje; dojduće svakodnevice su se bez najave i objašnjavanja kotrljale, bez kotača valjale , ugaženim nogostupom jurile , gurkajući dane nezaustavljivo u nepovrat zaborava, te svakim novim danom očito udaljujući se od svih ostvarenosti i bližeći se sudbinskoj neizvjesnosti …

U selu se upravo dovršava dogradnja škole, jer selo je veće nego u vrijeme osnivanja stare škole sa svega tri skučene prostorije u kojima je za đake bio svega jedan razred, te nužni smještaj za učitelja. Nova dogradnja će imati četiri razreda i vježbaonicu, te učiteljsku sobu, a učiteljski stanovi su u odvojenoj građevini bliže središtu sela i općini i crkvi.
Učiteljica stare škole stekla je mirovinu, te odlazi iz sela k sestri u grad, te dio stare zgrade škole postaje slobodan i predviđen je za stan 'domara ' nove škole.
Na preporuku učiteljice, trgovca i načelnika sela na mjesto domara preporučen je Gago, što je mjesni odbor odobrio, te će eto nakon više godina 'samovanja u šumi' Gago i Medana postati 'domari' u seoskoj novoj školi, što će se pokazati kao optimalan izbor.
Gago je bio vrijedan, te je inicijativno sredio neposredni okoliš i ogradio školski vrt, a Medana je preuzela brigu za doručak đacima na odmoru u deset sati.
Nakon nekadašnje šumske idile u društvu s bezazlenim puhovima, eto, im sunce skromnoga boljitka, koje doduše zahtijeva više zalaganja, ali u međusobnoj ispomoći bijahu zadovoljni uz najveću brigu odhrvati se seoskoj zavisti i tračevima, kad svugdje ima ljudi koji vide ''trun u tuđem, a ne brv u vlastitom oku'' , a Gago ni Medana nisu naučili ni znali vraćati 'milo za drago', nego bi vanjštinom izgledali ravnodušni, ali duboke rane svoje čovječje duše nisu se mogle omalovažiti, jer su one pekle, trajno pekle prikrivenu ranjenu intimu.
Gago bi postao snužden , a u saobraćaju još blaži i podatniji, kao da mu nije dosta nepravedna pljuska po lijevom obrazu, te nije znao obraniti se od udarca po desnom. Osim sad u 'njegovoj' kućici-slobodici nalazio bi blaženo smirenje samo u crkvi i to poslije podne kad je bila prazna, te je mogao tu u tišini posvećenoga prostora, zagledan u oltarnu sliku Sv.Josipa ne mičući usne, bezglasno se ispovijedati i molitvom svoju ranjenu dušu ojačati, isprazniti svoj jad ne opterećujući svoju Med, te napuniti se snagom i opraštanjem. U crkvi bi gdjekad sreo i crkvenjaka, rijetko svećenika, koji su ga u početku gledali sa podozrenjem, no nakon učestalijih susreta postali su prijatelji, kojima je Gago mogao svojim škrtim rječnikom se izjadati, te dobiti ohrabrenje i savjet,
A Med bi svoju ranjenu dušu, opet ne želeći opterećivati svoga Gagu, ne jadajući se odlazila u dragu joj već potpuno ruševnu baraku. Tu je bio njen prvi dom. Dom njen i Gagov , a neimaština im obogaćena neizmjernim bogatstvom ljubavi, pa siromaštvo bude test čvrstine bračne jednote, odanosti i vjernosti, a ljubav žene i muža, blagoslovljena djecom, tom fizičkom manifestacijom duševne bliskosti i razumijevanja je za dva bića jedina trajna spona i životna vrijednost, kad samo takova duševna srodnost omogućuje pravu, potpunu fizičku jednost i sretno zajedništvo.
Posjedila bi ovdje, na pragu barake, a film njenog života bi se polagano odmatao najčešće u suprotnom smjeru, od recentnog vremena do mladosti.
Kao i ona sama, tako i sadržaj filma je bio skroman, jer nije imala, niti tražila nekakovo ni materijalno ni životno ' bogatstvo'.
Na svoju davnašnju naivnost sada se samo smješkala, bez mržnje, sretna što tada gorko iskustvo nije joj bilo suđeno, a svojega 'goropadnoga čuvara g a r o v a ' mazila je i milovanjem i po kojim boljim zalogajem, sve do njegovoga pasjega kraja, jer on, baš samo garo je bio jedini živući svjedok i učesnik kojemu je zahvaljivala svoju neokaljanost …
Sjećala se i roditeljske kuće, međusobnog razumijevanja i ispomoći i poštenja bez potrebe laži i zataškavanja, što joj je usisano s majčinim mlijekom ostalo kao trajna popudbina, te joj je ostala vjerna i nije nikada požalila.
Pa tako i danas, sigurno je zadnji put uz ruševnu baraku, jer od starosti i ugriza mnogih godina baraka se definitivno urušava, a korov će prorasti, kako ostatke barake, tako i sve s j e ć a n j e na njeno postojanje….( Okreće se , gleda urušen krov – zna da bi ga Gago popravio, ali time ne bi zaustavio zube vremena i rok konačne dotrajalosti)…

Da li odlazi danas odavde s nostalgijom ?
Ne, sigurno ne, jer njen životni put sada je u sukladnom zajedništvu sa Gagom i u jednoj obitelji s djecom, koja odrastaju, te su oni primarna roditeljska briga, ali i jedina trajna radosna svrha življenja.

KRAJ

Domoljubac - Zvonimir Tomac - iz neobjavljene zbirke

ponedjeljak, 04.08.2014.

VOLIM TE GAGO (2)

Ali ta staza uz brvnaru, te pokraj potoka kao da je bila prikladna za jahačeve šetnje i on se nakon izvjesnog vremena ponovno nađe u vidokrugu 'usamljenice' u brvnari. Ovaj puta vjerovatno je trebalo konja napojiti na prikladnom prilazu k vodi potoka, te baš tu konjanik sjaše, povede konja do vode, pa tek okrenuvši se spazi prijazno, nasmiješeno lice, kako ga gostoljubivo gleda s vratiju barake.

Zbunio se : '' dobar dan ! Konj je bio žedan'' - opravdavao se, shvativši da je bez pitanja zašao na tuđe imteresno područje.

''Pa ima dosta vode i još je puno preostalo '' bio je susretljiv njen komentar i glasom i tonom razumijevanja i odobravanja.

Taj odgovor susretljiv i dobrohotan pobudio mu je želju da produži boravak i razgovor, pa nastavi s objašnjenjem da on kadkat prolazi ovuda , ali da nije znao da tu ima živa duša. Dalje gore uz potok i u potoku ima rakova pa je to razlog da ih ovuda ide potražiti.

Gledala ga je i slušala ljubopitljivo ne znajući što bi rekla, a on nastavi : '' Ovdje sam u drugom selu kod prijatelja. Ovo je njegov konj. Konj treba šetnju, a i meni dobro dođe, pa eto zato smo se tu na neobičnom mjestu sreli, što je meni posebno drago, da u ovoj šumskoj pustoši nalazim na posebno privlačiv susret '' - postao je provokativno izravan .

''Pa tu ima uvijek dovoljno vode za Vašega konja'' – prihvatila je nesvjesno rastezanje boravka i razgovora. Nasta šutnja. Konj zategne povodac u njegovoj ruci i on zajaše ''drago mi je što sam Vas sreo , i da je ovdje obradujuča pustoš . Vidjeti ćemo se opet i zato – doviđenja !''

''Do viđenja'' – Med odzdravi ozbiljno-nemarno, gledajući odlazećeg konja i jahača.

Bila je tu zadnje vrijeme najčešće sama odkad je njen muž prihvatio stalno poludnevno zaposlenje kod trgovca, kao ispomoć kod dobave i slaganja robe i brige za trgovčevo malo gospodastvo. Bio je pomoćnik u svakom grubljem poslu od konja u štali do živadi, te pripremi drva za kuhinju, te uspostavljanje reda u dvorištu kamo su zalazili kupci i zaprege na sajmeni dan. I njeni Poc i Zisica također su svakodneno išli u školu, te su sa ocem u jutro odlazili i s ocem se iza podne vraćali.

Jedino joj je društvo preostao ' garo', kudrov, danas obilno izraslo štene, koje im je 'tada' poklonio jedan dobonamjerni seljan- da ne budu baš izvan sela usamljeni. A 'garo' je dobio ime, jer je preko lica , vrata i desne stražnje noge imao crnu dlaku, a inače bio bijel. Kako pak 'garo' nije bio naviknut na nikakove posjete, to je ostao prirodno nepovjerljiv, a po svojoj veličini je bio zastrašiv svima eventualno nailazećima strancima. Nikada nije bio vezan na lancu, ali se nije udaljavao od kuće, nikada dalje od dometa poziva. Sa djecom je bio naročito privržen i strpljiv, veseo, sklon njihovim igrama i nestašlucima, pak veselo mašući repom kada bi ih ugledao na povratku iz škole, te dotrčavao im u susret umiljavajući se.

Konjanika je doskora vidjela, isto kao i prvi puta, ali sada bez psa. Projahao bi ne zaustavljajući se, a onda opet jedanput sjaši napojiti konja.

Bila je zabavljena u svome vrtiću, a 'garo' ležeći u hladu uz grm. Jahač ju pozdravi glasno, kao provjeravajući ima li koga u kući, pusti konju povodac, pa kao da će se približiti ograđenom vrtiću, te se i 'garo' podigne sa svoga ležaja gledajući pridošlicu. Ovaj stane, zbunjen, nepovjerljiv ne poznajući namjere toga 'goropadnoga' velikoga psa.

''I Vama dobar dan. Izgleda da je konj žedan. Neka samo pije, ima vode u obilju, a tako zdrave nema nigdje u blizini '' – vedro je odvratila na njegov pozdrav.

'' Vidim da ste sama, ali imate opasnoga čuvara''

'' Koliko je opasan neznam. Za nas nije, a kako on zna razlikovati dobronamjerne od nedobronamjernih također neznam. Do sada to nije trebao pokazivati'' – nasmijano je komentirala njegovu bojazan od psa njenog 'čuvara'.

'' Pa tu u tom malom vrtiću ima svega'' – nastavi on zakoračivši bliže. I garo učini par koraka približujući se svojoj gospodarici, a ova mu stavi ruku na glavu i kaže :'' budi dobar, ovo je prijateljski gospodin '' – te garo sjedne uz njene noge. No jahač nije išao bliže, samo je njegov pogled nešto iscrpnije počivao na njoj i njenim oblinama. A ona bi 'ženski' raspoložena, što joj neki stranac posvećuje pažnju. To je uvijek prijatno. Budući da nije boravila u sličnim situacijama, to nije znala rutinski procijeniti eventualne prikrivene namjere, te je bila samim postojanjem zadovoljno raspoložena., a njemu su porasle 'čisto muške' zazubice. Ovdje u šumskoj osami, eto malo neobavezne razonode ( njene obline su iznimno privlačne), a ovdje nije samo njegov konj žedan, i njegovo grlo postaje suho, kad mu oči vide, a slutnja navješćuje tako prigodne slasti - na dohvat ruke - bez svjedoka i bez odgovornosti. Tu je obilje meda od šumske pčele, pravoga prirodnoga nevrcanoga, još u saću. A i ona se prijazno smiješi, kao voljna je prihvatiti malo nepoznatoga mirisa.

Pa onda zašto ne ?!!

A garo umiren rukom njegove hraniteljice, pomakne se od njenih nogu u hlad najbližeg grmička, te jahač bude ohrabren se približiti i kao nevažno upita : ''bi li mogao dobiti malo vode, jer mi je kao i konju grlo suho ?''

Medana obriše ruke o pregaču i krene k baraci govoreći : ''Vode imamo u obilju. Vidjeti ćete kako je dobra i kako gasi žeđ !'' uđe po čašu i vodu, ostavivši otvorena vrata.

Jahač sad više nije oklijevao. Krene za njom u baraku, a Med dohvati vrć sa vodom i čašu. Nalije punu čašu i pružajući ponudi : '' Izvolite, ima je još. Nemojte ostati žedan''

''A, ha ! baš je dobra za žednoga'' ,otpije nekoliko gutljaja pa doda :''imam kod sedla sira i kruha, poslije ove vode sad sam i gladan. Idem uzeti, pa ću potom još ove dobre vode '' i izađe-

Med na brzinu raspremi stol, skloni neke krpe, pokrije ležaj, stavi na stol tanjur, kad se već opet na vratima pojavi taj simpatični prijateljski stranac, noseći torbu iz koje izvadi komad sira i kruh.

Nije sam počeo jesti, nego razreže sir i kruh na dva dijela i ponudi dio domačici : '' Izvolite i Vi, dođite , evo, podijeliti ćemo što imam .''

''Hvala Vam najljepša, samo Vi jedite''

''Ali dođite, nemojte mi to zadovoljstvo odbiti. Ima malo, ali nudim samo onoliko što je meni previše. Nemojte se sustezati, nakon svih naših minulih prijateljskih susreta. Uzmite …'' –i stavi dio sira i kruha pred Melanu na rub stola. No ona ipak ne uzme ponuđeno. Shvatio je, pretpostavio je da će ona taj njen dio kasnije sama pojesti i nije više navaljivao s jelom, nego zaiska vode, no umjesto čaše primi ju za ruku uz primjedbu :''Kako tako lijepa, nježna ruka može u povrtnjaku kopati ? To je ruka da u gradu prstenje nosi Pogledajte '' ,pa izvadi iz torbe malu slasticu valjkastu čokoladicu u svilenkastom omotu, žutim kićenim prstencem okruženu. Naravno bio je to omotni prstenac bez vrijednosti. On ga skine i kaže ''Gledajte, što Vašim prstima treba'' , te joj držeći i ne puštajući ruku natakne taj žuti kolutić na njen mali prst. ''To ovim nježnim prstima paše, a toga ima u gradu,te Vam to ovdje fali'' – bio je sada provokativno otvoren i nestrpljiv..

Med se nije u tih par sekundi ni snašla, nevoljko je otimala ruku, (što se njemu činilo popustkjivo), govoreći:

'' Ovdje treba raditi, da bi se preživjelo, a do grada i njegovih čari s prstenjem , meni nije stalo''.- pokušavajući izvući svoju ruku iz njegove šake.

Nije joj ispuštao ruku, već ju privuće k sebi.

Njoj još uvijek nije bila jasna situacija. Misleći možda da će ovaj kao majka dobro dijete pomilovati za nagradu gostoljubivosti. Ona to, pa ni milovanje nije željela, ali još uvijek nije odlučno se branila, što je napadač tumačio kao žensku predigru, koja samo raspaljuje obostranu strast, a njeno mirno odbijanje kao nečkanje, koje u suštini znači želju i poziv.

Napadač, nestrpljiv postao je grubo agresivan. Sad već u otimanju i borbi , srušio ju je na pod , htijući joj strgnuti odječu. Međutim, ona je danas za rad u vrtu, obzirom na visoki korov obukla hlaće, koje nije mogao niti ukloniti niti poderati, a da si ne oslobodi ruke, te budu oslobođene i njene, pa ga Med sad obim rukama s noktima zagrebe preko nosa i lica, držeći i čupajući mu uho.On ju još ne pušta, ali kad rukom opipa svoje lice i nos, pa vidje crveni dlan bijesno zastenje '' kujo '' i udari je preko čela i oka, a Medana u bljesku svijesti svoje bespomoćnosti, sama bez ikoga, i niotkuda moguće pomoći zavrišti - zavapi '' GARO …garo..''

Garo je ležao pred barakom u sjeni grmlja. Čuvši neobičnokričav glas svoje hraniteljice , podigne se. Bio je smeten. Nikada nitko nije takovim glasom njega niti zvao, niti tjerao. Krenuo je prema glasu, a kako vrata nisu bila potpuno zatvorena, jer ovdje u osami sigurnosti nije bilo čestih posjetitelja, to se uobičajeno nisu zatvarala ni vrata barake, pa su ova i sada po ulasku Medane i gosta ostala napola pritvorena, te 'veliki i opasni čuvar' proturi glavurdu uz vratnice, hrapavo režeći, kao da želi obznaniti . 'evo ovdje sam' ( svoju prisutnost nije naučio drugačije navijestiti) . Nenaučen što da učini polagano se približavaše gospodarici na tlu.


Nastavak slijedi

Domoljubac - Zvonimir Tomac - Iz neobjavljene zbirke

<	kolovoz, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (7)
Kolovoz 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (6)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (7)
Travanj 2019 (4)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Svibanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Kontakti

Domoljubac - Zvonimir Tomac

Književno-likovna prezentacija u Koprivnici.
---
Rođen sam 1919. u Koprivnici.
Školovao se u rodnome gradu od 1925. do 1937., a diplomirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine.
Radni vijek proveo sam u struci: u Podravini, Banovini, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Istri.
Godine 1977. umirovljen.
Hobiji su mi slikarstvo i literatura
U vremenu od 2003. do 2018. objavio sam petnaestt knjižica (stihovi, eseji, pribilješke-pričice): 1.Otkrivanje, 2.Bez naslova, 3.Miris inja, 4.Sasušeni grozdovi, 5.Tukaj je horvaško, 6.Sam sa sobom, 7.Umorno cvijeće, 8. Zvonca čežnje, 9. Zvjezdice nas gledaju, 10. Snježni cvjetići - pahulice intime, 11. Plamsaji i sjenke, 12. Šaptaji života, 13. Drhtaji slutnje, 14.Osmjesi nečujnih mirisa te 15. Povečernja zvonca.

Živim u Rijeci od 1947. godine.

Statisika posjeta

Free counters