Domoljubac Blog https://blog.dnevnik.hr/domoljubac

nedjelja, 17.08.2014.

VOLIM TE GAGO (3).

Napadač, pak, uplašen vidjevši iskešenu glavurdu 'toga 'goropadnoga čuvara', pusti ženu, svoj neiskorišten plijen i još udarivši nogom ležeću, zaprijeti : ''Kujo, platiti ćeš mi to …'', pa pograbi svoju torbu, te zaobilazeči psa, izjuri iz barake do konja, koji je mirno pasao, baci se u sedlo da odjaše što brže, ljutit i bijesan zbog svog neuspjeha, tješeći se što je dobro prošao uz opasnoga kudrova, ali užurban bojeći se da ga možda pas slijedi.
Medana je još bila na tlu nepotpuno svjesna događaja. Obuzme ju očaj, pa nemajući nikoga zagrli garova, te joj poteku suze '' garo, moj garo, što smo doživjeli '', a garo joj lizne ruku. Rasplakala se i plakala gorko, neutješno , kao da će suzama isprati sav jad i sve nevolje, koje su joj se sve odjedanput sručile na njenu nemoć da se odbrani od nepostojeće krivnje. Sve čarobne 'kule u zraku' njenih nada su bile srušene, a ona usamljena ukliještena u ruševinama. A pas garo , što je on mogao pasji shvatiti ? Ta on nema dušu,, ali ima d o b r o t u , koju ona osjeća na svojemu suzama oblivenom licu, kad topli, meki njegov jezik lizne izviruće suze, a gurkajuća njuška uz njenu glavu joj osvijesti situaciju.
''Garo, garo, zašto je život tako gorak ´ Zašto svi bliski ljudski stvorovi zamjenjuju međusobnu radost, sa zlom , sebičnom povredom i tijela i duše ''

Kroz maglu suza ukaže joj se lik njenog Gage i djece, te ona po psećoj njušci uz svoje lice bude svjesna opasnosti, presenećena s mišlju što i kako će reći i s t i n u svomu Gagi, koji će se ovdje naskoro pojaviti. Sada bude još više uplašena s mogućnošću njegove sumnje za njenu krivicu , što je pustila stranca u kuću, a i odlučiti da ju više ne napušta samu, odnosno da otkaže dobar i važan im posao kod trgovca, pa oklijevajući, i još oklijevajuči ipak konačno odluči ništa ne govoriti.
Brzo se podigne. Pogleda po baraci da ukloni sve tragove nečije prisutnosti. Ničega stranoga nije bilo, osim ono malo sira i kruha, što je uslijed guranja stola palo na pod. Pokupi te ostatke dajući ih garonji '' evo tebi danas si zaslužio '' a pas nenaučen na sir samo ponjuši i ostavi, te Medana ponovno pažljivo sakupi sve mrvice i iznese na potok, bacivši ih daleko '' Evo ribe vama, neka bude sve odneseno kao i pamćenje današnjeg zlog događaja' i požuri u baraku.
Još jedanpup pogleda ima li kakovih tragova od stranca ,pa izađe u povrtnjak, gdje će prionuti plevljenju korova u želji i namjeri da ju tu zateče njen Gago i djeca kad dođu. Ali nije radila ni plevila korov. ni okapala papričice. Sjela je među povrće i obnavljala svoju krivicu naivnosti, stičući novo neprijatno iskustvo o međuljudskim odnosima, procjenjujući sada sasvim drugačije izraze ljubaznosti i ''ljubaznosti'', srdačnosti , dobrodušnosti, te podmuklosti prikrivenih želja.
No tada sva pretrne hvatajući držalicu motike, kad primijeti na malom prstu žuti prstenac. Prstenac je tijesno prijanjao uz prst, a ona nervozno uzbuđena ne mogaše ga odmah skinuti. Činilo se da je prstenac urastao u prst, a što ga je ona više cukala to je prst postajao sve deblji. Otkinula bi i prst samo da se oslobodi toga 'pečata njezine krivice'. . Od istezanja zabolila ju je već cijela šaka, a prstenac sve tješnje prijanja uz prst .'' Oh, oh, što sam toliko kriva ? Jadna, skrivila - što sada ? Kako i što ? Ne mogu Gagi na oči !...Ne mogu''… .
Van sebe, prestravljena sresti Gaga, očajna krene k potoku , zagledavši se u daljini u tamnu, tamno zelenu dubinu, dubinu iskupljenja, oprosta i zaborava, zakorači niz padinu, stane u poznatu bistrinu, hladne vode gde je uobičajeno ispirala opranu robu. Potpumo nesvjesna što će sljedeće učiniti, zatvori oči, pokrenuvši se k zelenoj spasonosnoj dubini zaroni obje ruke u hladnoću bistrine : zavapi nemoćno – ''nisam kriva, ništa nisam kriva, oprostite mi svi – pomozite, pmozite !-- i trgne ju zovući cvilež, te nesvjesno okrenuvši glavu spazi da g a r o, njen garo, stoji do svog koljena u vodi pružajući i istežući glavu prema njoj cvileći, neodlučan zaći u dublju vodu. Ona htjedne mu mahnuti pa stisnuvši punu šaku bistre vode osjeti hlanoču u nogama, cijelom tijelu i u ohlađenim prstima , te baš tu u hladnoj vodi smiluje se njen prst i toliko klizavo stanji da se prstenac dao skinuti, a ona sad i ljuta u smirivanju zamahne što je najviše mogla i baci taj 'izdajnički' pečat do ' nevida' crne dubine, daleko, da ga nikada više ne ugleda.
Sada tek, bacivši prstenac, zajeca glasno u olakšanju, priđe garovu, koji zadovoljno poskoči na obalu, te mileći se podigne njušku na njena prsa : ''g a r o pusti me, dođi, mokri smo '' i pomiluje mu glavu, '' Oh, hvala Ti Bože i svim svecima, Hvala, hvala''. Nije bila svjesna komu ,što i zašto zahvaljuje no konačno odahne , oslobođena pečata svjedočenja 'krivice' i nezasluženog jada, te u smirivanju jadnog raspoloženja, uputi se baraci i ponovno u povrtnjak.

Tu u povrtnjaku je dočekala Gagu i djecu. Bila je nešto ozbiljnija nego obično, što Gago i sam umoran od današnjega obilnoga posla kod trgovca nije primjećivao. Ona je šutjela, a on vidjevši veliku 'plavicu' na njenom čelu iznad oka nije ništa pitao. Predmijevajući da je i sama 'plavica' dosta bolna,a da nije bezrazložno nastala, a znao je da ma šta bilo on prošlost ne može promijeniti. On može i mora ukloniti sve eventualne mogućnosti ozljeđivanja : nisku kvrgavu granu na prilazu potoku otpiliti, premali i nespretni otvor na kokošinjcu preraditi, a moguće je da kod sječenja drva za potpalu komad odskoči ravno u glavu sjekača… Zato će on za buduće sam nacijepati triješće za potpalu, a sada je najbolje da po rani ne kopa, jer njegova Med će, kao i uvijek do sada, sama, ako ima što i želi, mu to reći.
Plavica na njoj bijaše njemu bolna, pa se u svojoj nemoći da bilo što promijeni, snuždio čekajući da povečeraju, djeca zaspu, a oni sjednu na klupu pred barakom , jer ugodno je predvečerje vrijeme njihovih intimnih povjeravanja, a za čvorugu, osim materijalne slučajne nespretnosti i nepažnje nije mu nikakav drugi razlog mogao na um pasti.

Nakon večere sjedili su pred barakom. Mjesec se pokazivao iza oblaka, a Med se sasvim priljubi uz prsa Gage
Gago je bio potpuno zbunjen, a nije mogao ni znao se izraziti. Živjeli su on i Med (tako ju je uvijek zvao) u miru skoro bez govora. On nikada nije naučio se izražavati. Niti u društvu, niti u intimi. Znao je tu svoju manu, ali si nije mogao pomoći. Znao je , bio je siguran do odlučnosti, da ako zatreba, ili ako bi time obradovao Med - on bi joj svoje srce dao, ali nije znao, ni nikad naučio složiti dvije riječi koje bi mogle njegovoj Mad reći koliko je ona sav njegov život. Slutio je da lijepe riječi ženama mnogo znaće, ali on ih uopće nije znao. Svu svoju odanost i pripadnost njoj, mogao je pokazati samo svojom grubom rukom milujući njenu meku kosu. Tada je bio blažen.

U šutnji im prolazi i ova večer. Oboje su duboko svjesni svojega zajedništva i međusobne pripadnosti, te nju preplavi milina i poteku joj suze. Suze radosnice, kad njegova ruka gladi njenu kosu ,vrat i lice, te bi mokra.
''Pa, mila moja, mila … '' tješio, ili mazio ju je kao ražalošćeno djetence '' Tu sam . Na što misliš ? Reci Gagi …''
A ona privijajući se, djetinjasto se skrivajući uz njegova prsa, šuškavo mu prošapće na uho, kao svoju najveću tajnu :¸ '' VOLIM TE JAKO …MOJ… GAGO… -----''


E p i l o g -
Vrijeme je besćutno, ono ne zastajkuje; dojduće svakodnevice su se bez najave i objašnjavanja kotrljale, bez kotača valjale , ugaženim nogostupom jurile , gurkajući dane nezaustavljivo u nepovrat zaborava, te svakim novim danom očito udaljujući se od svih ostvarenosti i bližeći se sudbinskoj neizvjesnosti …

U selu se upravo dovršava dogradnja škole, jer selo je veće nego u vrijeme osnivanja stare škole sa svega tri skučene prostorije u kojima je za đake bio svega jedan razred, te nužni smještaj za učitelja. Nova dogradnja će imati četiri razreda i vježbaonicu, te učiteljsku sobu, a učiteljski stanovi su u odvojenoj građevini bliže središtu sela i općini i crkvi.
Učiteljica stare škole stekla je mirovinu, te odlazi iz sela k sestri u grad, te dio stare zgrade škole postaje slobodan i predviđen je za stan 'domara ' nove škole.
Na preporuku učiteljice, trgovca i načelnika sela na mjesto domara preporučen je Gago, što je mjesni odbor odobrio, te će eto nakon više godina 'samovanja u šumi' Gago i Medana postati 'domari' u seoskoj novoj školi, što će se pokazati kao optimalan izbor.
Gago je bio vrijedan, te je inicijativno sredio neposredni okoliš i ogradio školski vrt, a Medana je preuzela brigu za doručak đacima na odmoru u deset sati.
Nakon nekadašnje šumske idile u društvu s bezazlenim puhovima, eto, im sunce skromnoga boljitka, koje doduše zahtijeva više zalaganja, ali u međusobnoj ispomoći bijahu zadovoljni uz najveću brigu odhrvati se seoskoj zavisti i tračevima, kad svugdje ima ljudi koji vide ''trun u tuđem, a ne brv u vlastitom oku'' , a Gago ni Medana nisu naučili ni znali vraćati 'milo za drago', nego bi vanjštinom izgledali ravnodušni, ali duboke rane svoje čovječje duše nisu se mogle omalovažiti, jer su one pekle, trajno pekle prikrivenu ranjenu intimu.
Gago bi postao snužden , a u saobraćaju još blaži i podatniji, kao da mu nije dosta nepravedna pljuska po lijevom obrazu, te nije znao obraniti se od udarca po desnom. Osim sad u 'njegovoj' kućici-slobodici nalazio bi blaženo smirenje samo u crkvi i to poslije podne kad je bila prazna, te je mogao tu u tišini posvećenoga prostora, zagledan u oltarnu sliku Sv.Josipa ne mičući usne, bezglasno se ispovijedati i molitvom svoju ranjenu dušu ojačati, isprazniti svoj jad ne opterećujući svoju Med, te napuniti se snagom i opraštanjem. U crkvi bi gdjekad sreo i crkvenjaka, rijetko svećenika, koji su ga u početku gledali sa podozrenjem, no nakon učestalijih susreta postali su prijatelji, kojima je Gago mogao svojim škrtim rječnikom se izjadati, te dobiti ohrabrenje i savjet,
A Med bi svoju ranjenu dušu, opet ne želeći opterećivati svoga Gagu, ne jadajući se odlazila u dragu joj već potpuno ruševnu baraku. Tu je bio njen prvi dom. Dom njen i Gagov , a neimaština im obogaćena neizmjernim bogatstvom ljubavi, pa siromaštvo bude test čvrstine bračne jednote, odanosti i vjernosti, a ljubav žene i muža, blagoslovljena djecom, tom fizičkom manifestacijom duševne bliskosti i razumijevanja je za dva bića jedina trajna spona i životna vrijednost, kad samo takova duševna srodnost omogućuje pravu, potpunu fizičku jednost i sretno zajedništvo.
Posjedila bi ovdje, na pragu barake, a film njenog života bi se polagano odmatao najčešće u suprotnom smjeru, od recentnog vremena do mladosti.
Kao i ona sama, tako i sadržaj filma je bio skroman, jer nije imala, niti tražila nekakovo ni materijalno ni životno ' bogatstvo'.
Na svoju davnašnju naivnost sada se samo smješkala, bez mržnje, sretna što tada gorko iskustvo nije joj bilo suđeno, a svojega 'goropadnoga čuvara g a r o v a ' mazila je i milovanjem i po kojim boljim zalogajem, sve do njegovoga pasjega kraja, jer on, baš samo garo je bio jedini živući svjedok i učesnik kojemu je zahvaljivala svoju neokaljanost …
Sjećala se i roditeljske kuće, međusobnog razumijevanja i ispomoći i poštenja bez potrebe laži i zataškavanja, što joj je usisano s majčinim mlijekom ostalo kao trajna popudbina, te joj je ostala vjerna i nije nikada požalila.
Pa tako i danas, sigurno je zadnji put uz ruševnu baraku, jer od starosti i ugriza mnogih godina baraka se definitivno urušava, a korov će prorasti, kako ostatke barake, tako i sve s j e ć a n j e na njeno postojanje….( Okreće se , gleda urušen krov – zna da bi ga Gago popravio, ali time ne bi zaustavio zube vremena i rok konačne dotrajalosti)…

Da li odlazi danas odavde s nostalgijom ?
Ne, sigurno ne, jer njen životni put sada je u sukladnom zajedništvu sa Gagom i u jednoj obitelji s djecom, koja odrastaju, te su oni primarna roditeljska briga, ali i jedina trajna radosna svrha življenja.

KRAJ

Domoljubac - Zvonimir Tomac - iz neobjavljene zbirke

<	kolovoz, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (7)
Kolovoz 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (6)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (7)
Travanj 2019 (4)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Svibanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Kontakti

Domoljubac - Zvonimir Tomac

Književno-likovna prezentacija u Koprivnici.
---
Rođen sam 1919. u Koprivnici.
Školovao se u rodnome gradu od 1925. do 1937., a diplomirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine.
Radni vijek proveo sam u struci: u Podravini, Banovini, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Istri.
Godine 1977. umirovljen.
Hobiji su mi slikarstvo i literatura
U vremenu od 2003. do 2018. objavio sam petnaestt knjižica (stihovi, eseji, pribilješke-pričice): 1.Otkrivanje, 2.Bez naslova, 3.Miris inja, 4.Sasušeni grozdovi, 5.Tukaj je horvaško, 6.Sam sa sobom, 7.Umorno cvijeće, 8. Zvonca čežnje, 9. Zvjezdice nas gledaju, 10. Snježni cvjetići - pahulice intime, 11. Plamsaji i sjenke, 12. Šaptaji života, 13. Drhtaji slutnje, 14.Osmjesi nečujnih mirisa te 15. Povečernja zvonca.

Živim u Rijeci od 1947. godine.

Statisika posjeta

Free counters