Upravo sam ponovo pročitao (mijenjao, dopu-njavao) svršeni rukopis pričice ( 'Volim Te Gago'). Čini mi se da se je mnogo toga moglo, možda trebalo drugačije iznijeti. Kao da ima nekih dijelova nedorečenih, odnosno nedovoljno objašnjenoga, onoga što je bila intencija reči. (Čitajući dio životopisa Marcela Prousta, pa upoznat s njegovom osobi-nom, da svoja djela-rukopise, stalno –mjesecima- dopunjuje i prepravlja, čak zaustavlja radi preinake i započeto tiskanje ), odjednom uviđam i vlastitu 'potrebu' za dorađivanjem onoga što sam prvotno dovršio i smatrao svršenim.
Kao da je ZAMISAO živi organizam, koji se neprekidno razvija, raste, pa često izrasta u nešto drugo od prvotne inicijativne zamisli. Odnosno da sama zamisao, iako zapisana, nikad nije završena, nego da i ja, kao autor, mogu 'slikati' samo mali fragmenat iz nekog kratkog vremenskog intervala neobuhvatne veličine (misli) , koja možda ima ishodište u nepoznatom, a neupravljivom izvorištu.
Promišljam, da u tomu ima i logike, odnosno da je to uzrok, uopće, svega razvoja i novoga stvaralaštva, ne samo pojedinog proizvađača, nego svih stvaratelja-autora u cjelini, koji čak nisu svjesni da oni , možda, 'nečiju' raniju pomisao, koja im se pojavila u vlastitom stremljenju, neznajući otkuda i zašto ( potaknuta u relevantnom trenutku iz 'svemirske sveobuhvatnosti?) odjednom razrađuju kao svoj unikat .
Pa možda i to poimanje je ono pravo, jer svaki pojedinac, iako danas različit kakav jest, je zapravo ipak samo 'potomak' neke davnašnje zajedničke početne 'jedinstvene jednote'. Potomak u kojemu je neuništiva, nezaboravna, nukleusna mogućnost spoznavanja okolišnih datosti, koje nas okružuju dijelom u materijalnom, a dijelom u nematerijalnom svojstvu, te baš taj n e m a t e r i j a l n i dio je nedokučiv, zbunjujući, zagonetan poticaj, koji se pojavljuje, a mi ga neznamo i kažemo : ' neznam od kuda i zašto' .
Čini se logičnim , da će po tom temeljnom 'fluidu'- zajedničkoj inicijalnoj datosti- svi 'nastanci' iz život-nog razvoja, u određenim jednako raspoređenim uvjetima, koji prouzrokuju jednaku reakciju, imati embrionalno usađe-nu , odnosno oblikovanu jednaku e m o t i v n u sklonost, te je to izvor i objašnjenje sličnog-jednakog djelovanja, pa se i slično-isti posljedak ostvaruje, istodobno ili raznodobno , kod apstraktnih misli i zamisli na raznim geografskim širinama i duljinama.
Manja različitost u rezultatu reagiranja može se pripisati individualnoj različitosti autora, pod utjecajem neje-dnakih 'vanjskih' čimbenika..
Međutim baš te različitosti u rezultatima reagira-nja nam otkrivaju razvojni put i domet pojedinog individual-nog stremljenja. Svatko ima raznosnažne ambiije da bude prvi, poseban kreator i pobjednik u tumačenju postojećega i stvaralaštu nečega novoga još nepostojećega.
Svojevremeni, davnašnji kreatori (slikari, kipari, muzičari, tehničari i dr.) težili su i stremili da prikažu i protu-mače postojeće datosti (realitete) , pokušavajući ostvariti što vjerniju predodžbu (sliku. kip, glazbu …), te nakon spoznaje svoje nemoći da razumiju i dostignu u z o r , u očaju nemo-gućnosti postali svjesni neprobojnosti imaginarnoga 'zida saznavanja', zida 'graničnika' do kojega se uporni mislilac svojim umovanjem materijalnoga mozga može samo približiti, ali ne ga i probiti, dokučiti, razumjeti, savladati, jer taj 'zid' je upravo granica svih materijalističkih mogućnosti iza kojega nema ničega što bi se moglo vidjeti, opisati, vagati , materijalnim osjetilima opipati, obujmiti, slikati, analizrati.
Tu na granici svojih mogućnosti, na horizontu znanog, tek se naslućuje ogromnost, velebnost preostalog nespoznajnog neznanog, nečega ' nemoguće saznajnoga' ( čega ? - bezgranične neizvjesnosti ? – n e z n a n j a ! ), - te mislilac vapeći priznaje :' SADA ZNAM - DA NEZNAM ' - ( Descartes ) , a mnogi su ljudski oholice, u svojoj nemoći da dostignu i pređu granicu ljudski mogućega okrenuli se izrugivanju estetskih vrijednosti, te u težnji oglašenja svoje 'posebnosti' ostvaruju iskonstruirane ' nakarade', da bi pokazali originalnost u izvrtanju i izrugivanju , oblika prvotno stvorenih funkcionajno-estetskih datosti.
Čovjek –EGO, bolesno željan nadmoći i Stvoriteljeve snage i mudrosti, u svojoj bijednoj nemoći da dostigne konačno saznanje , i da nadmaši prethodnike stvaraoce, to razočaran i bijesan on općepriznate nedosegnute estetske vrijednosti, pa i svoje vlastite neosvojive ideale ismjehuje, pljuje i psuje, no ZID SAZNANJA I IDEALI ostaju nedostižni, a čovjek pred njima bijedni siromašak.
Domoljubac - Zvonimir tomac - iz neobjavljene zbirke
Post je objavljen 13.07.2014. u 17:57 sati.