Zdenkov kulturni kombi

utorak, 30.01.2007.

Will To Love Najprije je... Najprije je bila kazeta. Netko tko baš nije volio brže i žešće pjesme snimio mi je šezdeset minuta uvoda u Neil Younga. Bio je to zicer, dakako. Znao sam Heart Of Gold i Helpless i imao osrednje profiliranu sliku o još jednom dosadnjikavom kantautoru. A dobio sam sve, i to još tako parcijalno da sam kasnije, godinama, mogao otkrivati nove dimenzije. Zapravo, mogu još uvijek. It has often been my dream To live with one who wasn't there Like an ocean fish who swam upstream Through nets, by hooks, and hungry bears. Život bez raznolikosti glazbe bio bi sakat, ne bi to zapravo ni bio život. Ali, da baš moram, da me se postavi na vrh litice s mačetom koja mi dodiruje leđa, gledajući olupine gusarskih brodova, daleko dolje razbijenih o stijenje, dok mi sjeverozapadni vjetar i osjećaj gubitka svega što sam volio mame slanu kapljicu iz oka, da, tada i ondje, ako bih morao svesti svu glazbu ovog svijeta na jedno ime, tako duboko u srcu dileme nema. Neil. Got the will to love, the will to love. I'll never lose it, never lose the will to love, Never lose the will. It's like something from up above. Jedne noći, u teškoj 1976, došla mu je u san. Srećom, dok je bio budan. Naručio je rent-a-instrument firmu, čega li sve u Kaliforniji nema, da mu donesu ono što nije imao, improvizirao mali studio i tijekom noći, instrument po instrument odsvirao ovu pjesmu. Tada i nikada više u životu. Legenda kaže, a meni je dovoljna, i nemam je namjeru provjeravati. Iako, komadić tuge je u srcu – nikada je neću čuti uživo, na nekom koncertu. I can be like a fire in the night Always warm and giving off light But there comes a time when I shine too bright Oh, I'm just a fire in the night. Ima i drugih, dakako. Samo sam jednom vidio Neila, u Salzburgu 1995. I bilo je jako dobro, do trenutka kada se poklopilo i prešlo u izmijenjeno stanje svijesti. Nekoliko godina kasnije probao sam LSD, morao sam, zanimalo me je li trip ono što je moj mozak spontano, pod utjecajem samo glazbe, stvorio na Cortez The Killer, Powderfinger i RITFW tada u Mozartovom gradu. Jest. And now my fins are in the air And my belly's scraping on the rocks I still think someone really cares And I'll keep swimming till I stop. Pjesma o lososu koji pliva uzvodno, umrijeti, mijenjajući se i raspadajući, a sve u cilju ispunjenja jedine životne misije – ljubavi. Mogu zamisliti da brdo slika putuje svemirom, ali malo koju jaču od ove. Got the will to love, the will to love. I'll never lose it, never lose the will to love, Never lose the will. It's like something from up above. Mnogo godina kasnije, promijenjen i poluraspadnut, davno sam izgubio onu kazetu i nabavio neke druge, a ipak iste Will To Love, ponajprije na ploči, American Stars'n'Bars, kolekciji otpadaka koji nisu stali na druge albume. Pjesma do, jednako tako prvi puta objavljena ondje, zove se Like A Hurricane... Sometimes I ramble on and on And I repeat myself till all my friends are gone And get lost in snow and drown in rain And never feel the same again. U dva-tri navrata naletio bih na vatrene Neilove obožavatelje s kojima bih, nekako, onako stidljivo poput pristanka da u petom osnovne nakon dva dana nagovaranja frendu priznaš kako simpatiziraš stanovitu Ines (a on čim mu to kažeš ode do nje i glasno, da čitav razred čuje, kaže „Ines, reko ti je Dino da je zaljubljen u tebe!“), došao do ove pjesme. I da, svi bismo si skrušeno priznali da nam je, eto, upravo ona vjerojatno nekako najdraža. I remember the ocean from where I came Just one of millions all the same But somewhere someone calls my name I'm a harpoon dodger, and I can't, won't be tamed. Raspadanje nije samo metafora, pokretačka slika ove pjesme. Ona je i stanje moje omiljene glazbe – bendovi koji se raspadaju smjenjuju se u mom Panteonu s osobama koje se raspadaju. I tada stvaraju najbolju, najpotresniju glazbu. Na bizarne načine, ponekad, ovo je jedan od slabijih Neilovih albuma, pa ipak, gore su dvije od desetak najljepših pjesama koje je ikada snimio. Ali i ja sam joj dopustio da se još jednom raspadne i, ma koliko ih mnogo bilo, dajem vam samo dio stihova. Ostali su moji, promrmljani pod vodom dok i opet očajnički pokušavam uhvatiti zrak i isplivati na površinu... Sva se najljepša glazba događa pod vodom. Got the will to love, the will to love. I'll never lose it, never lose the will to love, Never lose the will. It's like something from up above. Refren? Mantra? Ne, tek razlika između ljudi koji žive i onih koji samo borave ovdje. If we meet along the way Please sway beside me, let us sway together Our tails together and our fins and mind We'll leave this water and let our scales shine In the sun above and the sky below So all the water and earth will know Tko zna, možda... It has often been my dream To live with one who wasn't there.

ponedjeljak, 29.01.2007.

Vlakom prema istoku Dakle, opet me počela pucati ideja o Transsibirskoj. Pričali smo o tome prije nekoliko tjedana i eliminirali ideju kao prenerazumnu, jer što da čovjek radi tjedan dana u vlaku? Da bih u međuvremenu zaključio da me zapravo Bajkal i Mongolija zanimaju više od Kine i da bih ipak mogao na svakom od tih mjesta sići s vlaka i provesti po dva dana u Irkutsku i Ulan Batoru. Pa vlakom do Pekinga, razgledati grad dan ili dva, opet vlakom do Wuhana, ondje isto, u nadi da ima kakav pank koncert u Voxu, potrošiti dva-tri dana, te otići vlakom do Šangaja ili Hong Konga, pa na avion za Europu. Predmnijevam da bi sve skupa moglo biti zgurano u tri tjedna, doduše sa preko 50% vremena u vlakovima. I da bi se sve moglo skrpati s otprilike dva soma eura po lubanji, uključujući karte, hotele, klopu, cugu, vize i lijekove protiv gljivica i trbušnog tifusa. E sad, ostaje ključno pitanje: društvo. Iks ljudi su rekli da bi išli, ali tko si može uistinu priuštiti takvo što, bilo financijski bilo vremenski? Vremenski, išlo bi se potkraj devetog ili početkom desetog mjeseca ove godine - hiperborealni vjetropire, kada ćeš znati dolaziš li na odmor ovamo i kada? Pa da idemo tom rutom kada se ti vraćaš prema Wuhanu? Ili da se zaletiš vlakom do Ulan Batora ili Irkutska ako si u Kini kad mi dolazimo? Ili ćeš me spustiti na zemlju i reći da prestanem maštati o budalaštinama, da je posve dovoljna avantura ići i avionom? Ne znam, sanjao sam nedavno da bauljam predgrađem Novosibirska, a sklon sam vjerovati snovima.

četvrtak, 25.01.2007.

Balada o rogačima Ne volim rogače. Ne paše mi njihov okus, ne volim miris, a najmanje ih volim brati. Radio sam to jednom u životu i dosta mi je zasvagda. Ne gadim se kukaca i muha, ali ne gade se ni oni rogača, naprotiv, a što je previše, previše je. Nadam se da znate o čemu govorim – jedan Ribin frend iz, ako se ne varam, Makarske (ili možda Trogira? Ne ide mi s tom Makarskom...), recimo, nije znao. Pa ga je na Korčuli pitao kakve to velike smeđe mahune vise sa stabla. Da je kontinentalac, ne bih ništa rekao... I moj se najstariji brat jednom nabrao rogača. S namjerom da ih proda i tako zaradi neku pinku. Pokazalo se to još jednim pravim trotterovskim potezom, što nikoga nije začudilo – povijest njegovih neuspjelih poslovnih pothvata gotovo da je dostatna za domaću inačicu Mućki. No, glavno je da ih je nabrao na Lošinju i dovezao u Zagreb. Autobusom. Na kojem sam ga trebao dočekati, kako bih mu pomogao da odnesemo kutije u Samobor. Plan je, naizgled, imao samo jednu manu: bila je nedjelja, na kraju ljeta, i morao sam ranije prekinuti gledanje utrke formule 1 kako bih stigao pred bus. A ja JAKO ne volim kada me se prekida u gledanju formule 1. Raspižđen zbog toga, ali ne želeći izigrati dogovor, ipak sam krenuo u Zagreb, a tada se pojavila i druga, nepredviđena mana, počela je padati kiša. Jako. Vrlo jako. Uistinu nije pretjerano reći da je to bio najjači pljusak koji sam ikada doživio. Kiša nije pljuštala okomito, nego je nošena nekim govnjivim vjetrom šibala posve vodoravno. Na Remizi sam, pokisao do gole kože, nekako uhvatio tramvaj, koji je milio skroz polako, bjesomučno šamaran kišom, samo da bismo u Savskoj saznali da tramvaji ne voze preko Glavnog niti Autobusnog zbog previše vode na tračnicama. Raznim pretubancijama uspio sam nekako doći do Džamije, najbliže Autobusnom dokle se ZET-om u tom trenutku uopće moglo. Pa dalje pješke, po pljusku koji nije jenjavao. Jasno, na kolodvor sam došao sat vremena prekasno. Taman kada je buraz zaključio da sam ga zajebao, odustao od čekanja, platio garderobu i ondje utrpao pet ili šest velikih kartonskih kutija s rogačima. Bilo je to 1987, točno znam, te dakako nije bilo mobitela ni ma kakve druge mogućnosti komunikacije. Ipak smo se sreli i dogovorili da ćemo dići te jebene rogače s garderobe i otpelati ih u Samobor. Samo kako? Tramvaji ne voze, a monsunski pljusak ne jenjava. Proveo sam to ljeto radeći kao čuvar parkinga, kako bih si podebljao džeparac i zaradio za neke stvari koje su mi trebale. Promočen, nikakav, bijesan, odlučio sam platiti taksi do Remize, svega mi je bilo dosta. Taksi je danas u Zagrebu preskup, no osamdesetih je bio još mnogo skuplji. Gledao sam kako taksimetar za tu jednu kratku vožnju odnosi pozamašan dio moje ušteđevine. No ipak smo, nekako, dopremili kutije s rogačima u Samobor. Narednih je mjeseci buraz pokušavao prodati rogače, nazivao je otkupne stanice, čak platio i oglas u novinama. Zasmrdili su cijelu kuću, te ih je na kraju odnio frendu u Zapruđe, pokušali su ih malo-malo prošvercati na Dolac na neki štand, no nitko se nije želio baktati s time. Otprilike godinu dana kasnije, njih su dvojica vozili šest velikih kartonskih kutija punih rogača na smetlište, gdje će još morati i platiti da ih ostave. Išli su tramvajem. Nedaleko od njih stajale su dvije gospođe u najboljim godinama, damski utegnute i iz Graza prošvercanom kozmetikom našminkane. Jedna se od njih najednom okrenula prema drugoj: - Nećeš vjerovati čega sam se sada sjetila! - Ne. Čega? - Rogača!

utorak, 23.01.2007.

Miš koji pije pivu Zagreb je mjesto u kojem sam rođen, ponekad živio, dijelom išao u školu, zaljubljivao se, stjecao prijatelje, otkrivao glazbu i filmove... pa ipak, danas sam ravnodušan prema njemu. Imam nekoliko skrivenih mjesta, doduše, pogotovo na Gornjem gradu, gje sam, uostalom, i živio, a koja su ostala razmjerno neizmijenjena. No uglavnom bez suze u oku promatram kako ruše stare kuće i drveće kako bi izgradili i posadili nove/novo, još starije i još ljepše. Aparatczyk piše o planovima gradnje koječega između Cvjetnjaka i Gundulićeve, ja sliježem ramenima i mislim si, neka bude. Ravnodušan sam. Ne uvijek, u nedjelju me čak pomalo i bilo sram što ja kao rođeni Zagrepčanec ne predlažem mjesto za otići na kavu Mrkvi i Kruški, nego puštam Splićanke da me vode, pretpostavljajući da ionako bolje znaju današnji Zagreb od mene. U svoju obranu mogu reći da je moj odnos sa Zagrebom on/off prirode. Rođen sam ondje, ali sam većim dijelom života živio van njega, prvo u Velom Lošinju, zadnjih više od dvadeset godina u Samoboru. Lošinj sam donedavno shvaćao kao pravi dom, no danas sam sve više ravnodušan i prema njemu, čarolija se izgubila, postalo je to samo još jedno mjesto u nizu, iako lijepo i ispunjenije uspomenama od drugih. Samobor nekako nikada nisam doživljavao kao pravi dom, više kao neku prolaznu stanicu, koja se, eto, odužila, no još uvijek mi se čini da se neću osvrtati kad jednom odem. Sa Zagrebom je ipak drukčije. Možda i zato što se nisam posve odrekao ideje da se ipak jednom vratim i živjeti onamo. Iako, nova gradnja, kao i smrti ili pak nestanci iz mog života određenih ljudi temeljito su izbrisali osjećaj povezanosti s pojedinim kvartovima. Tamo gdje sam nekada sa tetom i susjedom Majdom lutao praznim uličicama i iz glomaznog otpada izvlačio boce neobičnih oblika i fascinantne stare igračke, danas vidim samo naoružane saborske čuvare i prosvjednike koji mjesecima ili godinama nisu dobili plaću. Po Knežiji i Srednjacima ne uočavam klupice u parkovima na kojima sam nekada sjedio s Vesnom, držeći se za ruke i ljubeći, nego zapišane javne garaže i bande vjerojatno nadrogiranih tinejđera koji me mrko gledaju. Čak i u idiličnoj donjoj Dubravi nema više tate ni bake, susjedi koji su običavali navraćati na kavu ili, češće, pivu, dobrim su dijelom isto pomrli, dok se pitoreskne kućice ruše jedna za drugom, a na njihovom mjestu niču ružne zgradurine drečećih boja. Pa ipak, nekako mi se čini da mi najviše fale Dragec i Mlinovi Krke, dvije tople, intimne birtije u Medulićevoj, u kojima sam proveo lijep dio svojih dvadesetih. Preko dana, pogotovo u Dragecu, gotovo da nije bilo šanse da je među gostima netko koga ne poznajem. Bili smo najmlađi od stalnih gostiju, što je uvijek dobro, naslušali smo se priča i rasprava za deset života. Kao što bi Dinko rekao, ako smijeh produžuje život, onda ću živjeti vječno. Do Drageca, koji zapravo nije imao imena, neki su ga zvali Ina po auto-školi preko puta, a nad ulazom je pisalo samo Buffet, mogli su doći samo inicirani. Dalmatinskom do Medulićeve, pa ravno kroz velika vrata u dvorište čiju dubinu pojmiš tek kad uđeš unutra i shvatiš da je riječ o jednoj od famoznih zagrebačkih skrivenih ulica. I negdje pred kraj, tik ispred Citroenovog servisa, s desne strane, smjestio se Dragec. Bio sam tamo kad su odvezli posve zelenog Stipu, koji je vječno stajao za šankom i dobivao gazdu u čapanezi po pivu, pa bi pive viška tako dobivene davao onima koji baš i nisu imali para, a sjedili su za nekim od stolova. Kasnije su Stipi u spomen održali turnir u beli, čak je i Jovan Hovan pisao o tome. Neki od gelera u Martićevom bombardiranju baletana završili su i u zidu birtije. Pa kud baš na Dragec? Na to najmiroljubivije od svih mjesta, gdje je jedina opasnost od frke bila ako bi uletio ludi Srećko, a zapravo za desetak godina pamtim samo jednu tučnjavu, i to iz priče. Sad u subotu se, čujem, roštiljalo ispred zatvorene birtije, godinama ne radi, bili su i susjed roletar i instruktori iz spomenute auto-škole i dio stare ekipe... Ali takav trenutak, čak i da sam došao, ne može zastrijeti nepobitnu činjenicu: od zatvaranja tog lokala, kada se i nađem u centru Zagreba, ja nemam više kamo. Mlinovi su, nekako, uvijek bili varijanta b. Za njih su znali srednjoškolci i studentarija i navečer bi se stolovi napunili mladima. U jednoj sam takvoj večeri upoznao danas sjajnog frenda i čuo njegovu teoriju o pijetlovoj spermi, kao i plan da smisli nuklearnu fuziju, dobije Nobela i onda potom ne mora više ništa raditi u životu, samo ide po birtijama i loče (može li itko zamisliti TEŽI način za zaraditi milijun dolara?) Drugom sam prigodom prvi puta čuo termin "zapruđanska škola bluesa". Sitnice su to koje čine naša sjećanja lijepima. Kao i onaj osjećaj prisnosti kada naručiš konobarici, Ivanki, nešto za jesti iz kuhinje lokala, a ona te pogleda i kaže "dečki, odite si negdje drugdje nekaj pojesti, a ne ovo naše..." I Mlinovi su prdnuli u čabar, isto kao Dragec, nakon smrti gazde koji je, nekako, to sve držao pod kontrolom. Zapravo nisam u stanju riječima opisati ta dva mjesta, pogotovo Dragec, u kojima je sve uvijek bilo isto, i ništa nije moglo poremetiti uobičajeni sustav vrijednosti. Upoznao sam ondje i Brazilce od A do Z (zapravo, curu po imenu Ann i frajera po imenu Ze - koji nikada nije čuo za Sennu). Partije šaha nisu završavale pobjedom niti remijem, već "nekako bezveze". A najbolje je atmosferu opisao Grga, nekada svjetski putnik, danas stari cuger s najneurednijim stanom u svemiru, kada je na Dinkovo pitanje što ima u Dragecu odgovorio "Ma ništa... Neki Španjolac svira gitaru." Da, tražili smo Miguela da nam odsvira neki španjolski blues, i nije bio loš. Ali nikoga nije naročito impresionirao. Da su Elvis, Tito, princeza Diana i Mickey Mouse zajedno ušli u tu birtiju, dobili bi svaki po naručenu pivu i nitko ih ne bi sa čuđenjem pogledao niti išta pitao. A ja bih na izlasku, već kod Medulićeve, sreo Von Smileta i na njegovo pitanje što ima u Dragecu odgovorio: "Ma ništa... Neki miš pije pivu."

četvrtak, 18.01.2007.

Tunic (Song For Karen) Godinama ste mogli prepoznati moje kompilacijske kazete, ma kome bivale snimljene, po tome što se na njima nalazila ova pjesma. Ili Waitsova Gun Street Girl. No vratimo se na Sonic Youth, iako mogu oftopičariti koliko hoću, ni pjesma ni Karen neće pobjeći nikamo. You aren't never going anywhere I ain't never going anywhere Metoda je bila standardna za to vrijeme: Čikara preporuči Batinoviću, Batinović pusti u Po vašem izboru, ja čujem i zaljubim se. Za promjenu, Goo nisam snimio s radija nego vrlo brzo naletio na originalnu kazetu po smiješnoj cijeni, u nekom od onih razdoblja hiperinflacije. I Kool Thing je srcu draga, i mnoge druge, no upravo se ovaj komad savršenstva zapiknuo za sva vremena, ne u srce, nego u stražnju stranu vrata, malo ispod linije kose, otada hladeći neumoljivo svojim ledenim šiljkom. Keep the love lights glowing - little girl's got the blues I can still hear momma say: "Honey don't let it go to your head" Nije to lijepa pjesma, zapravo. Ali duboko uznemirujuća jest, i nakon svih ovih godina. Kim je pjeva svojim najhladnijim glasom u svemiru, glasom profesorice fizike koja ti upravo zaključuje četvrtu jedinicu, radi koje padaš razred. Glasom negativke koja osuđuje filmskog heroja na bolnu i polaganu smrt. Glasom koji, uostalom, i pjeva iz pozicije umrle žene, koja se nalazi na drugom svijetu. Glasom u koji sam duboko i beznadežno zaljubljen. I'm in heaven now - I can see you Richard Goodbye Hollywood, goodbye downey - hello Janis Hello Dennis, Elvis - and all my brand new friends I'm so glad you're all here with me, until the very end Ne znam zapravo mnogo o Karen Carpenter, ženi kojoj je ova pjesma posvećena. Carpentersi mi se nikada nisu svidjeli dostatno a da bih se potrudio preslušati makar i jedan album, a i njena smrt od anoreksije nešto je s čime ne mogu razumno suosjećati niti vjerujem da bih je ikada mogao doživjeti. Dreaming, dreaming of how it's supposed to be But now this tunic's spinning - around my arms and knees No, naslovu usprkos, ovo nije pjesma o Karen, ako već jest za nju. Ovo je pjesma o Umjetnici. Koju umjetnost čini velikom i lijepom. Koliko sam puta otvorenih usta gledao Edith Piaf, najljepšu ženu na svijetu, kako pjeva! Dakako, ona nije bila najljepša žena na svijetu, nije čak uopće bila lijepa - do trenutka kada bi započela pjesmu. Jer tada sve ostalo prestaje biti važno. I feel like I'm disappearing - getting smaller every day But when I open my mouth to sing - I'm bigger in every way Umijeće i ambicija nerijetko se razilaze na upravo tragičan način. Jedan je moj jako dobar prijatelj žarko želio postati dj i na svim bi se tulumima gurao da pušta glazbu. Gotovo uvijek bi pogodio upravo pjesmu ili tip glazbe kakav se nikome nije slušao, prijelazi su mu bili katastrofalni, čovjek uistinu nema talenta za to i uvijek bismo pizdili na njega. No jednom, u jednom kratkom, nevjerojatnom, neočekivanom i zato toliko vrijednom trenutku čitav se sustav preokrenuo. Podivljao je i rekao da mu je dosta ugađati našim željama (što nije, ali nema veze) i da će sad pustiti jednu stvar za sebe, za svoju dušu. Počeli su teći stihovi... Dreaming, dreaming of a girl like me Hey what are you waiting for - feeding, feeding me Da, ponekad su takvi detalji dovoljni da uvećaju nečiju sliku u mojim očima. I feel like I'm disappearing - getting smaller every day But I look in your eyes - and I'm bigger in every way No, ovo nije njegova pjesma, ne dam mu je, i ovo je samo fusnota, usputna anegdota. Ovo je pjesma o onom osjećaju hladnoće koji se ponekad u meni javi, zimi ili u kasnu jesen, kada legnem na pod u zatamnjenoj sobi, bez glazbe, i sklupčam se oko peći, ne uspijevajući nikako odagnati taj iskonski led u kostima. Šiljak u vratu je emitira, netko je izlio punu bočicu mentola u moju kupku. I sjetim se svih onih glasova i pogleda koji spuštaju na zemlju, vežu me remenjem za stvari, mjesta i ljude s kojima ne želim biti vezan i općenito me udaljavaju od toga da se povedem za škriputavim zvukom neke ječeće, bučne gitare u mojoj glavi. I odem. She said: You aren't never going anywhere You aren't never going anywhere I ain't never going anywhere I ain't never going anywhere Niti nakon više od trideset i šest godina još nemam pojma je li bila u pravu. Odgovori ovise o trenutku i rakursu i svi su istovremeno točni. Toliko bar danas znam...

ponedjeljak, 15.01.2007.

One stvari ... ili pet stvari koje vjerojatno ne znate o meni. Pitao sam se kada će i preko koga ova zaraza proširiti pipke i na mene. Zarazonoscem se na kraju pokazala povrtna strvina u vidu Mrtve mrkve... :) - no, imam isti problem kao i ona: lajav sam, te svi više manje znaju sve o meni. Ajde, probat ću ipak rekapitulirati nekoliko manje navođenih podataka. 1. Odnos mojih, nažalost pokojnih roditelja bio je, najblaže rečeno, neobičan - što je vjerojatno utjecalo na to da ispadnem ovako sulud. Mama mi je bila akademska slikarica sa završenom Likovnom i Pedagoškom akademijom, a tata mi je bio vozač kamiona i zapravo nisam uopće siguran je li uspio završiti i srednju školu. Uz to je bio devet godina mlađi od mame. Tek sam u pubertetu saznao da sam zapravo vanbračno dijete, do tada sam bio uvjeren da su rastavljeni. Tatu sam rijetko viđao, ali jednom mi je pričao kako je u srednjoj školi od petnaest predmeta imao trinaest jedinica, pet iz tjelesnog i pet iz likovnog. Likovni mu je predavala moja mama... Kada sam rođen odlučili su mi dati oba prezimena, Milić i Jakovlić, što se matičarki uopće nije svidjelo, pa je rekla mami da odabere jedno. Mama je odgovorila da joj je posve svejedno, neka matičarka odabere koje joj je ljepše, ali da ću, ako već imam samo jedno prezime, onda imati dva imena, Dino Adam. Bez daljnjih prigovora upisana su mi dva prezimena, te nikada nisam postao Adam. Kad sam bio mali moji su kraće vrijeme živjeli zajedno, u Retkovcu, kvartu u kojem nikada kasnije nisam bio. Ta je epizoda završila precizno minutu nakon što je mama rekla tati da ode u dućan po jogurt, a on odvratio da će otići malo poslije. Mama me uzela u naručje, pokupila stvari i odselili smo se... 2. Kada sam imao nepune četiri godine preselili smo se u Veli Lošinj. Kako smo mama, moja dva polubrata i ja živjeli od kombinacije onoga što bi mama zaradila slikajući (a to nije bilo mnogo), mršavih alimentacija i donacija ostatka obitelji, vrlo smo često bili posve švorc. U takvim nas je prilikama nerijetko spašavao najstariji brat, koji je lovio ribe i lignje, koje smo potom jeli. Dvadesetak godina nakon toga nisam volio lignje, jer sam podsvjesno imao u glavi sliku da je to ono što ljudi jedu kada nemaju novca da bi kupili makar i konzervu mesnog nareska ili juhu iz vrećice u dućanu. 3. Najneugodnija situacija u kojoj sam bio zatečen na djelu (od strane mame) bila je sa cicom svoje tadašnje cure u ustima. Najugodnija situacija u kojoj sam bio zatečen na djelu (od strane mame) bila je sa cicom svoje tadašnje cure u ustima. 4. Dvaput me hapsili. Jednom me na Lošinju susjeda optužila za krađu novčanika, kako i zašto, uistinu ne znam, najviše što sam u životu ukrao bio je paketić žvaka u dućanu u vrijeme pravljenja frajerom u školi. Išamaralo me u stanici te je završilo tako da sam ja tužio murjaka zbog toga, no zbog nedostatka dokaza je oslobođen. Drugi sam puta zajedno sa dva frenda optužen za krađu, ehm, kartonske figure JFK-a u prirodnoj veličini... Bili smo jako pijani i frend ju je uistinu popalio, želeći si je staviti u sobu. Kasnije, u stanici, dogodila se jedna od najkomičnijih scena ikada: "zli murjak" upada u sobu lupajući vratima, kao, sad će nas zašamarati i natjerati da priznamo. "Jeste li ukrali?" - razjareno je zaurlao. Mi se pogledamo, pa skrušeno: "Jesmo." "A što ste ukrali?" "Pa ovo." - pokazujući na Kennedya. Bad guy pogleda figuru, pogleda nas, prezrivo odmahne rukom i izađe van. Više ga nismo vidjeli. Ali smo se zato skompali s drugim murjacima u stanici, smijući se situaciji. Ja sam rijetko u Zagrebu, ali ove frendove su još dugo potom murjaci pozdravljali, cereći se, kada bi se negdje sreli na cesti... 5. Dakako, više-manje svatko zna da pišem kolumnu o šesnaest godina bez seksa u Kliku. Na taj se račun zezam još tamo negdje od desete obljetnice i ne prestaje me fascinirati u kolikoj su mjeri ljudi fascinirani tim podatkom, koji bih nazvao posljedicom. A koliko su malo fascinirani onim što bih nazvao uzrokom, podatkom da bi se ove godine moglo navršiti točno dvadeset godina otkako sam se zadnji puta zaljubio. Samo su dvije osobe ikada pokazale iznenađenje tom činjenicom (obje ženskog spola, dakako, među njima i ona koja mi je proslijedila ovaj zadatak), očigledno se u današnjem svijetu smatra normalnim da se ljudi nakon puberteta više ne zaljubljuju, a nenormalnim da se nekome ne da upucavati drugoj osobi samo da bi se poševio s njom, bez uplitanja emocija... U, bog te mazo, već sam ispucao svih pet, a nisam ni došao do onoga da su mi, dok sam nosio bradu i dugu kosu, jednom rekli da sam frapantno nalik na Luku Paljetka... Mislio sam ponešto napisati i o isprobavanju droga i zaključku da su sve zakurac, s iznimkom alkohola, donekle. Ili čak obznaniti nešto vrlo ozbiljno, da sam od svega što sam objavio u medijima vjerojatno najponosniji na seriju članaka o problemima reintegracije branitelja u civilno društvo... Ništa, nekom drugom prilikom. A zadatak neću prenositi dalje nikome, pošto nikada ne prosljeđujem ovakve nizove, čak i kad odlučim sudjelovati u njima. Podsjeća me to na jednu pijanu večer u parkiću kod Meridijana, prije petnaestak godina, kada su svi u škvadri osim mene dobili suludu želju za igranjem skrivača. Ja sam se onda javio da ću prvi brojati. I počeo sam, po jedan. Kada sam došao negdje do sto i pedeset svi su se vratili i nastavili cugati jeftino vino, te se pitanje igranja skrivača više nije potezalo te večeri. Niti, koliko se sjećam, ikada poslije.

petak, 12.01.2007.

Tišinu se moglo rezati čak i samo osrednje, ne baš naročito stručno naoštrenim nožem... ...a onda je uletio Jurica, pogledao nas velikim, okruglim očima koje bih mogao nazvati gomoljastima, samo da su rasle u zemlji i da je iz njih na površinu klijalo nekakvo lišće, te mudro prozborio: - Tika taka, ide baka. Osupnusmo se, a što drugo. Francek se tak razmazao po podu od iznenađenja da su ga još dugo poslije čak i ne naročito zlonamjerni ljudi znali zamijeniti za linoleum. Jožeku je od iznenađenja potiho implodirala slezena, a Miki su od šoka poispadale sve dlake s tijela, osim brkova, koji su simultano narasli, te mu je čitav izgled dobio pomalo mongolski štih. Stvar je spasio Nikica, perjanica marofske škole aritmičnog bluesa, na brzinu improviziravši najbolji rif sezone, kojem se spontano priključilo naše višeglasno pjevanje: - Hej, hej, Jurica, baka nije vurica! Na što je Jurica pokunjen, postiđen i zbunjen napustio prostoriju kroz na prvi pogled prilično čvrst i od strane vještih, tek možda mrvicu potplaćenih zidarskih pomoćnika postavljen pregradni zid. Mislim da bi od srama i u zemlju propao, ali nije bilo zemlje, samo rupa u kojoj je živio mali zli, bijesni hobit krvavih očiju i žutih zuba s kojih se cijedila slina, nadasve neuljudan prema uljezima. Kako bilo da bilo, više nismo vidjeli tog imbecila, iako me ne bi iznenadilo da se osmog kolovoza 2014. pojavi s nekom priglupom pjesmicom o poluujakovom šurjaku. Bit ćemo spremni, čak i spremniji no što smo sada bili. Ne damo se mi samo tako zajebavati, o ne.

utorak, 09.01.2007.

A da nije... ...onaj omot odabran, nego ovaj: ...bi li o njoj bio objavljen tekst u Rocku? ...bi li zato Branimir uzeo razgledati tu ploču? ...bih li je ja kupio? ...bih li se počeo cerekati u busu, čitajući tekstove? ...bih li je preslušao nekoliko puta te iste večeri? ...bih li se probudio idućeg, sunčanog jutra, nasmiješen i pun volje za životom, odagnavši najgoru depresiju ikada, nakon što se šest mjeseci nisam niti nasmijao? I naposlijetku, kvragu, koju bih si pjesmu puštao za Božić, eto već šesnaestu godinu u nizu?

ponedjeljak, 08.01.2007.

Cirkusi, lavovi, zvukovi, šumovi Nikada nisam bio u cirkusu. Pa ipak, toliko se sjećanja odvija ondje. Mirisi su to, boje, slike, zvukovi. Pjesme. Messers K. and H. assure the public their production will be second to none And of course Henry the Horse dances the waltz I da, čudni zvukovi. Namjerno potrgane vrpce, slučajno slijepljene, puštene unatrag. Šumovi, fragmenti drugih djela. Kao da uroniš glavu pod vodu i slušaš. Djed priča djevojčici o svemirskom brodu. Sirena cvili iz magle. The mangy cats growling in their cages The bird-girl flapping and squarking around The whole valley reeking of wet beast Wet beast and rotten sodden hay Zvijeri, zvijeri koje straše. Princeze se pretvaraju u žene mačke. Psi laju na ispražnjeni kavez. Skitnica? Koliko njih? Bih li se tako uistinu osjećao da se nađem na mjestu koje pamti zločine? Jedna lošinjska obala, navodno, govori da. Tanith climbed the lion tree. The lion tree was very pleased. She gave the lions candy She handed out the straws... Tanith je došla, kao što je Carny otišao. Nisam gledao, ali tinejđerka bi se trebala zvati tako. Njeni halteri i podvezice zauvijek mame požudu nježnog perverta. Priklopil, jašta. Počeli smo se šamarati imenima. Kavezi, svuda. Polagani klavirski tonovi. Opet. Čudni zvukovi. Uvijek. Stripping naked in the Circus Maximus With a martyr-eating lioness Bartering with flesh for a little pain Scenes like this give sadomasochism a bad name O, da, škotski ciniče, zavodniče maloljetnih Azijatkinja... Otkrit ću ti jednu tajnu. Proljetno poslijepodne, potkrovlje, hladan parket pod leđima. Koješta iza zavjese. Oh da, ovo su sve scene iz filmova. A filmovi su život. Maybe I’m a leo but I ain’t a lion I’m hurting oh so bad, I want her now Oh da, ovo su sve stihovi iz pjesama. A i pjesme su život. Nemojte me pitati za objašnjenje. Nema ga. Nisam želio reći ništa. Nisam čak ni slušao te pjesme. Osim jedne. U ovom kratkom igrokazu zvanom život nastupali su, neabecednim redom: Franc in Liza The Beatles Michelangelo Antonioni, dvaput Nick Cave and the Bad Seeds Simone Simon Nastassia Kinski Jedan ubijeni mornar. Motociklist koji je pao u trnje, možda. Edward Ka-Spel Jodie Foster Natascha Kampusch Kirsty i Fiona, tek da budu ovdje. Momus Nick Currie, odvojeno. Neil Jordan, mada ni on to ne zna. Claudie M. Deep Purple A ni vi se više ne možete izvući.

nedjelja, 07.01.2007.

Ponekad se vrate Kako Von Smile reče, a bogami i Steven King ponešto prije njega, ponekad se vrate. Ma koliko ujutro bilo. Evo kako su se meni vratili, prije petnaestak godina. A možda mi se upravo sada ponovo vraćaju, dok nekoliko puta uzastopce slušam Edwarda Ka-Spela i prekrasnu Tanith And The Lion Tree, razmišljajući da napišem i treći post na blogu danas, o toj pjesmi... Ponekad se vrate Iz ruševina uma Izranja taj bljesak Modra vatra smrti Iznebuha stiže Čuješ samo tresak I već te kolo vrti Kao da kresne kremen Kao da pukne stremen I popuste uzde Kao da prasne balon Kao da vrisne zid Krv na tvome licu Indicira stid Kao da kresne kremen___Kao da kresne kremen__Kao da kresne kremen Kao da prasne stremen__Kao da prasne stremen_Kao da prasne stremen Ponekad u ponoć_______Sumrakom ujutro _____Odlazi odavde! Kao da kresne kremen Kao da pukne stremen Kao da kresne kremen Kao da prasne stremen Ponekad se vrate Ponekad ih čuješ S vremena na vrijeme Počneš da se truješ Kao da trava liježe Kao u sparne sate Kao da ceste bježe Ponekad se vrate Ponekad se vrate Ponekad se skrivaš Ponekad to ne ide Nikud ne otplivaš Ponekad se vrate Ponekad te stignu Kao da kresne kremen Kao da prasne stremen Kada stigne neman__Kada stigne neman__Kada stigne neman Ništa više nemaš____Ništa više nemaš____Ništa više nemaš Ponekad u ponoć____Sumrakom ujutro__Odlazi odavde! Kada stigne neman Ništa više nemaš Kada stigne neman Ništa više nemaš

Jedan ujutro Jedan je ujutro. Uvijek je jedan ujutro. (Ma tko, osim Svijeta u boci, tko prvi skuži koga parafraziram ovim početkom, dobije pivu od mene u zagrebačkom ili samoborskom lokalu po izboru.) Kraftwerk. Vrlo glasno. Zatvorena su balkonska vrata, susjedima valjda neće smetati, a ionako su navikli na kojekakve pizdarije iz ove kuće. Alkohol - ad acta. Ima ga još, ali spužvasto tkivo, ono u glavi, je poslalo S.O.S. signal. "Dosta! Dosta! Dosta!" (za ovu referencu ne plaćam pivu) Mjuzik. Non stop. Lijepo je shvatiti da, čak i kad imaš onaj svrbeći dojam da si, u nekim stvarima, radikalno sjebao život, ipak imaš isti u jedan ujutro, s pogledom na tri Alfe 8C2900B, jednu Tatru, enciklopediju klasičnih automobila, Mininu Bibliju, upaljač u obliku električne gitare, Kviska, Mucicu Macicu, ploču Autobahn, kuglu u kojoj sniježi kad je protreseš, mamin autoportret, džemper za vinograd s prizmom s Dark Sidea, mačije oči, Stevea McQueena, čudom nezabljuvan lavor, nekoliko praznih limenki Karlovačkog, dvije knjige Markiza de Sadea, povijest Fiata na češkom... A Kraftwerk dere, glasno. Techno Pop. Jašta. Život je, više-manje, lijep.

četvrtak, 04.01.2007.

Tamna ljepotica Kada sam bio klinac, u modi su bile ravne linije. Kasnije sam, dakako, stekao određenu sklonost prema oblinama, no ona zapravo nikada nije bila primarna – mislim da anegdota koju rado ponavljam (vjerojatno sam je i na blogu već spomenuo) zapravo sve govori o tome. U srednjoj sam se školi zaljubio, onako pravo, pubertetski, ostajući posve opčinjen curom koja je sjedila lijevo od mene (načelno, moje je opredijeljenje otada uvijek lijevo, ma koliko citirao Churchilla, Montanda ili kojeg već razumnog političara). Mogao sam štošta reći o njenim očima, o mašti kojom je preuveličavala detalje uređenja interijera svoje sobe, o pjesmama koje je pisala... No, neke su mi druge stvari promicale. Kada sam napokon stidljivo priznao frendu da sam zaljubljen u nju, samo je zazviždao i rekao da visoko pucam, kad sam si odabrao curu s najvećim cicama u čitavoj školi. Drugog sam jutra diskretno spustio pogled lijevo od sebe, pa ga malo prošetao uokolo, po drugim curama iz razreda. Hmmm... dođavola, izgleda da je bio u pravu, stvarno su najveće. No, morali su mi reći da bih to uočio. Lord plava, pa još crvena iznutra... Ono što sam zapravo želio reći jest da obline same po sebi nisu važne, iako ne mogu a da ih ne smatram za hvalevrijedni dodatak. A primjer nalazim u automobilu kojeg vidite na slikama, u kojeg sam, u ovom ili onom obliku, zaljubljen još tamo od kraja sedamdesetih. Da, tada su u modi bile ravne linije i geometrijski je dizajn bio na vrhuncu. Realno, nije to bilo najsretnije razdoblje automobilskog dizajna, ali dalo je nekoliko remek-djela, ponajprije Giugiarovu Lanciu Deltu. Taj me auto kao klinca opčinio od trenutka kada sam ga prvi puta ugledao u slovenskom Avto magazinu, pokušavao sam iks puta precrtati njegove ravne, a tako savršene linije, te sam još duboko u srednjoj školi nastavio pričati kako mi je Delta omiljeni auto. I ja bih da sam jedan od njih... A tada se jednog proljetnog jutra 1986. negdje u korzikanskim brdima stup crnog dima uzvio u zrak, naznačujući nevolje. Podno tog stupa dima ležao je jedan smrskani automobil, koji je također nosio ime Lancia Delta, iako nije imao mnogo dodirnih točaka sa serijskom, kao i beživotna tijela Henrija Toivonena i Sergia Cresta. U Portugalu, Joaquin Santos izgubio je kontrolu nad svojim Fordom i izletio u publiku, sijući smrt. Rally automobili grupe B postali su preopasni, niti najbolji ih vozači više nisu mogli kontrolirati. Uslijedila je zabrana, i najava da će od 1987. slabiji modeli, bliži serijskim automobilima, nastupati na relijima. Pogled nekog od razvojnih inženjera u Lanciji zaustavio se na desetak godina starom modelu, Delti. Kako bi bilo da nju preuredimo u rally automobil? Onako za štih probu grunuli su unutra pogon na sva četiri kotača, dvjestotinjak konja i proširili blatobrane, dodajući po prvi puta obline ravnim Giugiarovim linijama. I ne, nisu ih nagrdili – otada mi, zapravo, svaka standardna Delta izgleda pomalo nedovršeno, nerealizirano. Kao kad plane ljubav s nekim koga dobro poznajete godinama, najednom se sve samo prebaci na neki viši, ljepši i potpuniji stupanj. Naprosto nisam mogao odoljeti... Lancia Delta HF Integrale pojavila se 1988, u vrijeme kada sam već uvelike znao da moja, tada već cura ima najveće cice u školi, no kada mi to ni dalje nije spadalo među najbitnije detalje vezane za nju. Kao i kod Integralea, bio je to samo još jedan korak na putu prema savršenstvu. Lancia će s ovim gotovo pa slučajnim modelom dobiti najuspješniji automobil u povijesti relija, a umjesto planiranih pet, prodano ih je četrdeset i pet tisuća diljem svijeta. U proizvodnji će ostati sve do 1995, dobrano nakon prekida moje veze. No simbolički, bit će to kraj i za Lanciu, nikada se više neče pojaviti sličan model, niti će se idućim modelima tvrtka uopće natjecati na relijima, a kamoli pobjeđivati. Moglo bi se reći da otada Lancia samo životari... Ovo mi je dugo bio desktop... Zanimljivo, kada se danas prisjetim te davnašnje veze, najtoplija mi sjećanja nisu na ono zrelo, uravnoteženo razdoblje, kada se podrazumijevalo da nam je dobro. Ne, ili se sjetim vrlo ranih dana, otkrivanja, snubljenja, držanja za ruke... ili one kasne faze, kada je sve pucalo po šavovima, a ja sam, vjerojatno u podsvjesnoj želji da zadržim čim više sjećanja, halapljivo gutao sve utiske i detalje, čak i kada su zapravo bili tužni, samorazarajući i naznaka kraja. Tako je i s Integralkama, najdraži su mi oni najkasniji modeli, kada je već bilo jasno da se kraj bliži i da Lancia samo pokušava ušićariti na staroj slavi. U čitavom tekstu samo ovdje spominjem guzu... Jedino za boju nemam logičnog objašnjenja. Očekivao bih da mi se najviše sviđaju crveni modeli, baš kao što od onih dana, priznavao to ili ne, najviše volim crvenokose cure. No nije tako, tamne boje su ono što me oduševljava i Integrale koju jednog dana želim nabaviti je Lord plave boje. Iako ni crna ili pak York zelena nisu loše. Po današnjim cijenama dvadesetak sam, možda i tridesetak tisuća eura udaljen od svoje tamne ljepotice, čudne, mušičave, skone ispadima, znam, no prekrasne i neodoljive. Obline bilo kojeg tipa mogu kupiti novcem, no mogu li i dušu? Da, mislim da bih u ovom slučaju mogao – ta ipak pričam samo o nekakvom automobilu, zar ne?

srijeda, 03.01.2007.

Riblja čorba Jedna od najvećih moralnih dvojbi vezanih za glazbu pojavila mi se početkom rata, a nastavila produbljivati više-manje svakim javnim nastupom Bore Đorđevića otada. Smijem li, i još bitnije, mogu li nastaviti slušati Riblju čorbu? Nije to bezazlena dvojba, malo mi je koji bend u životu značio toliko kao oni osamdesetih, u to sam im doba triput bio i na koncertima. A i među kasnije nastalim stvarima se može, iako uz više truda, pronaći ponešto onih koje smatram uistinu dobrima. Ostavimo politiku na trenutak sa strane. Objektivno, Čorba je pošten hard rock bend, glazbeno neinventivan, ali svoj. Kada su radili obrade, potpisivali su ih, nisu plagirali nikoga. U tom pogledu neusporedivo ih više cijenim nego, recimo, Bijelo dugme, Parni valjak ili Prljavo kazalište, jer Bora i ekipa, ako su već četnici (zapravo ne znam za ostatak benda), posve sigurno u glazbenom smislu nisu lopovi. Za razliku od navedenih (uz razliku da je Hus intenzivno krao tuđe pjesme samo u ranoj fazi karijere, dok su Brega i Houra to u velikoj mjeri nastavili raditi i kasnije). Subjektivno, Bora i ekipa su carevi svemira, uz Idole najdraži mi ex-yu bend uopće. Maknemo li glazbu na stranu, neću pustiti suzu ako Bori sutra eksplodira jetra ili mu u kafani netko zabode vadičep u sljepoočnicu. Jebe mi se za njega, ali poštujem umjetnost koju je stvorio. U vremenu najžešćih moralnih previranja, tijekom rata, dobio sam odgovor, na najeočekivaniji način. Jedne noći u sobu mi je upao buraz, dragovoljac, s još dva frenda koji su zajedno došli na kratak dopust iz Privlake kod Vinkovaca. Potekla je koja litrica, uzela se gitara i zapjevalo... Balaševića i Čorbu. Ako su oni, koji su svakodnevno držali glavu u torbi i kojima su četnici uistinu poubijali suborce i prijatelje, radili jasnu razliku između samih pjesama i njihovog podrijetla, otkud meni pravo da je pokušavam zatrti? Bora je napisao te pjesme, no od trenutka kada sam ih čuo, one više nisu njegove, nego moje. Uz njih sam otkrivao svijet, zaljubljivao se, tugovao... I svatko tko mi prodikuje zbog toga što ih i danas volim nije ništa drugo nego idiot. Dakako, postoje određene granice, i to je definitivno neophodno naglasiti i poštovati. Ja po tom pitanju imam nekoliko konkretnih stavova, koji su možda licemjerni, možda glupi, ali mi pomažu u svladavanju određenih moralnih problema, proizašlih iz Borinih političkih stavova i mojeg sad već četvrtstoljetnog obožavanja Čorbe: - nikada ne bih dao novce za original (osim ploča koje imam odranije), imam striktno piratska izdanja, jer ne želim da i dinar od mene dođe do Borinih džepova - iz istog razloga ne bih otišao na koncert, čak ni ako se nađem u prilici - smatram da se izdanja Čorbe iz pijeteta prema žrtvama politike koju Bora zastupa ne smiju redovno prodavati u RH, puštati u medijima ili, ne daj bože, organizirati im neki nastup - u slučaju da netko svira obrade i da od toga neka para treba ići autoru, ZAMP bi to trebao dekretom uputiti u neki fond za žrtve rata, razminiravanje ili štogod slično - u svim situacijama kada sam javno puštao glazbu, bilo je naglašeno da neću, niti na zahtjev, puštati Čorbu - u privatnim društvima, na tulumima, pustit ću Čorbu samo ako to nikoga od prisutnih ne vrijeđa - razumijem i poštujem sve one koji ne žele i ne mogu slušati Čorbu, ali očekujem da mi se neki od takvih skinu s kurca sa svojim prodikama i puste me da ih ja slušam, pod gore navedenim uvjetima Hvala na razumijevanju.

<	siječanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv