Miš koji pije pivu
Zagreb je mjesto u kojem sam rođen, ponekad živio, dijelom išao u školu, zaljubljivao se, stjecao prijatelje, otkrivao glazbu i filmove... pa ipak, danas sam ravnodušan prema njemu. Imam nekoliko skrivenih mjesta, doduše, pogotovo na Gornjem gradu, gje sam, uostalom, i živio, a koja su ostala razmjerno neizmijenjena. No uglavnom bez suze u oku promatram kako ruše stare kuće i drveće kako bi izgradili i posadili nove/novo, još starije i još ljepše. Aparatczyk piše o planovima gradnje koječega između Cvjetnjaka i Gundulićeve, ja sliježem ramenima i mislim si, neka bude. Ravnodušan sam. Ne uvijek, u nedjelju me čak pomalo i bilo sram što ja kao rođeni Zagrepčanec ne predlažem mjesto za otići na kavu Mrkvi i Kruški, nego puštam Splićanke da me vode, pretpostavljajući da ionako bolje znaju današnji Zagreb od mene.
U svoju obranu mogu reći da je moj odnos sa Zagrebom on/off prirode. Rođen sam ondje, ali sam većim dijelom života živio van njega, prvo u Velom Lošinju, zadnjih više od dvadeset godina u Samoboru. Lošinj sam donedavno shvaćao kao pravi dom, no danas sam sve više ravnodušan i prema njemu, čarolija se izgubila, postalo je to samo još jedno mjesto u nizu, iako lijepo i ispunjenije uspomenama od drugih. Samobor nekako nikada nisam doživljavao kao pravi dom, više kao neku prolaznu stanicu, koja se, eto, odužila, no još uvijek mi se čini da se neću osvrtati kad jednom odem.
Sa Zagrebom je ipak drukčije. Možda i zato što se nisam posve odrekao ideje da se ipak jednom vratim i živjeti onamo. Iako, nova gradnja, kao i smrti ili pak nestanci iz mog života određenih ljudi temeljito su izbrisali osjećaj povezanosti s pojedinim kvartovima. Tamo gdje sam nekada sa tetom i susjedom Majdom lutao praznim uličicama i iz glomaznog otpada izvlačio boce neobičnih oblika i fascinantne stare igračke, danas vidim samo naoružane saborske čuvare i prosvjednike koji mjesecima ili godinama nisu dobili plaću. Po Knežiji i Srednjacima ne uočavam klupice u parkovima na kojima sam nekada sjedio s Vesnom, držeći se za ruke i ljubeći, nego zapišane javne garaže i bande vjerojatno nadrogiranih tinejđera koji me mrko gledaju. Čak i u idiličnoj donjoj Dubravi nema više tate ni bake, susjedi koji su običavali navraćati na kavu ili, češće, pivu, dobrim su dijelom isto pomrli, dok se pitoreskne kućice ruše jedna za drugom, a na njihovom mjestu niču ružne zgradurine drečećih boja.
Pa ipak, nekako mi se čini da mi najviše fale Dragec i Mlinovi Krke, dvije tople, intimne birtije u Medulićevoj, u kojima sam proveo lijep dio svojih dvadesetih. Preko dana, pogotovo u Dragecu, gotovo da nije bilo šanse da je među gostima netko koga ne poznajem. Bili smo najmlađi od stalnih gostiju, što je uvijek dobro, naslušali smo se priča i rasprava za deset života. Kao što bi Dinko rekao, ako smijeh produžuje život, onda ću živjeti vječno. Do Drageca, koji zapravo nije imao imena, neki su ga zvali Ina po auto-školi preko puta, a nad ulazom je pisalo samo Buffet, mogli su doći samo inicirani. Dalmatinskom do Medulićeve, pa ravno kroz velika vrata u dvorište čiju dubinu pojmiš tek kad uđeš unutra i shvatiš da je riječ o jednoj od famoznih zagrebačkih skrivenih ulica. I negdje pred kraj, tik ispred Citroenovog servisa, s desne strane, smjestio se Dragec.
Bio sam tamo kad su odvezli posve zelenog Stipu, koji je vječno stajao za šankom i dobivao gazdu u čapanezi po pivu, pa bi pive viška tako dobivene davao onima koji baš i nisu imali para, a sjedili su za nekim od stolova. Kasnije su Stipi u spomen održali turnir u beli, čak je i Jovan Hovan pisao o tome. Neki od gelera u Martićevom bombardiranju baletana završili su i u zidu birtije. Pa kud baš na Dragec? Na to najmiroljubivije od svih mjesta, gdje je jedina opasnost od frke bila ako bi uletio ludi Srećko, a zapravo za desetak godina pamtim samo jednu tučnjavu, i to iz priče. Sad u subotu se, čujem, roštiljalo ispred zatvorene birtije, godinama ne radi, bili su i susjed roletar i instruktori iz spomenute auto-škole i dio stare ekipe... Ali takav trenutak, čak i da sam došao, ne može zastrijeti nepobitnu činjenicu: od zatvaranja tog lokala, kada se i nađem u centru Zagreba, ja nemam više kamo.
Mlinovi su, nekako, uvijek bili varijanta b. Za njih su znali srednjoškolci i studentarija i navečer bi se stolovi napunili mladima. U jednoj sam takvoj večeri upoznao danas sjajnog frenda i čuo njegovu teoriju o pijetlovoj spermi, kao i plan da smisli nuklearnu fuziju, dobije Nobela i onda potom ne mora više ništa raditi u životu, samo ide po birtijama i loče (može li itko zamisliti TEŽI način za zaraditi milijun dolara?) Drugom sam prigodom prvi puta čuo termin "zapruđanska škola bluesa". Sitnice su to koje čine naša sjećanja lijepima. Kao i onaj osjećaj prisnosti kada naručiš konobarici, Ivanki, nešto za jesti iz kuhinje lokala, a ona te pogleda i kaže "dečki, odite si negdje drugdje nekaj pojesti, a ne ovo naše..." I Mlinovi su prdnuli u čabar, isto kao Dragec, nakon smrti gazde koji je, nekako, to sve držao pod kontrolom.
Zapravo nisam u stanju riječima opisati ta dva mjesta, pogotovo Dragec, u kojima je sve uvijek bilo isto, i ništa nije moglo poremetiti uobičajeni sustav vrijednosti. Upoznao sam ondje i Brazilce od A do Z (zapravo, curu po imenu Ann i frajera po imenu Ze - koji nikada nije čuo za Sennu). Partije šaha nisu završavale pobjedom niti remijem, već "nekako bezveze". A najbolje je atmosferu opisao Grga, nekada svjetski putnik, danas stari cuger s najneurednijim stanom u svemiru, kada je na Dinkovo pitanje što ima u Dragecu odgovorio "Ma ništa... Neki Španjolac svira gitaru." Da, tražili smo Miguela da nam odsvira neki španjolski blues, i nije bio loš. Ali nikoga nije naročito impresionirao. Da su Elvis, Tito, princeza Diana i Mickey Mouse zajedno ušli u tu birtiju, dobili bi svaki po naručenu pivu i nitko ih ne bi sa čuđenjem pogledao niti išta pitao. A ja bih na izlasku, već kod Medulićeve, sreo Von Smileta i na njegovo pitanje što ima u Dragecu odgovorio: "Ma ništa... Neki miš pije pivu."
|
