Balkan Ekspres
Uh, ispast će ovo poduži post, vjerojatno najduži do sada, ali ne da mi ga se razlamati na nekoliko dijelova. Već sam dobrom dijelu redovnih čitatelja sve ovo, ili barem dijelove, ispričao osobno – ta gotovo je dva tjedna kako sam se vratio, a tek sada sam uspio uhvatiti vrijeme da napišem dojmove. Neka, kome se da neka čita, kome ne neka slobodno preskoči, bit će i kraćih postova ubuduće.
Desetak dana lutanja po dubinama Balkana... Zvuči romantično, u stvarnosti bio je to zapravo niz dosadnih poslovnih sastanaka, žderačina s poslovnim partnerima, hotelskih soba i beskonačnih vožnji iz grada u grad, nerijetko noću, kada se ništa nije dalo vidjeti. Slika nemam, tj. imam ih nekoliko, ali nisu reprezentativne, pa mi ih se ne da stavljati. Kad sam bio mlađi volio sam zamišljati kako ću jednog dana pisati scenarije za strip, balkanski pandan Cortu Malteseu, u kojem će se glavni lik početkom dvadesetog stoljeća smucati tim stjecištem mitova, doživljavati čudnovate zgode i upoznavati ljude koji će jednog dana presudno utjecati na sudbinu svijeta. E, pa ovo uopće nije bilo nalik na dogodovštine mog izmaštanog Corta Balcanesea.
Najbizarniji je detalj prvog dana puta bila čudnovata igra prirode – vozili smo se kroz više ili manje gustu maglu autocestom sve do Bajakova. Čim smo ušli u Srbiju zasjalo je sunce. I lijepo nas je vrijeme pratilo čitavim putem, da bi se navečer, iste sekunde kada smo ušli u Makedoniju, ponovo spustila magla. Bože? Imaš li kakvo objašnjenje? Hajde, da čujem.
Beograd sam uistinu sporadično vidio, no detalj koji je impresionirao, a pokazat će se karakterističnim za sve ostale gradove koje ću posjetiti tijekom puta, osim donekle Sarajeva, jest: za razliku od Zagreba, nigdje ne možeš čuti narodnjake. Kafići, taksiji, auti koji prolaze cestama... Nigdje. Pretežno hrvatsku glazbu s neke srpske radio stanice slušali smo do južnije od Niša. Gdje smo napravili i najveću glupost putovanja. U Beogradu su nas uputili da stanemo u motelu Predejane, prije makedonske granice, jer da se ondje najbolje jede. Nismo bili gladni, nakon davljenja Karađorđevićevom šniclom u Beogradu, pa smo produžili za Skopje. U kojem su nam sljedeća dva dana svi trljali na nos kakve smo budale što nismo skrenuli u Predejane jesti.
Što se može, na hranu se inače ne mogu požaliti, bila je dobra i obilna tijekom čitavog puta, a i lokalne su pive gotovo svugdje korektne. U Skopju smo se na nekadašnji Dan Republike slikali u ulici 29. Noembri i slušali priče o Strumici, mitskom mjestu gdje navodno na svakog muškarca dolazi šest žena, mahom zgodnih i slobodoumnih. Doduše, i u Skopju ih navečer, čini se, ima više po kafićima nego muških. Makedonski običaj da se polako mezi uz cugu nismo uspjeli pratiti, pa bi se prvo nakrkali kao krkani, a onda još tri sata pijuckali mastike i Skopsko, usput tu i tamo, čisto iz očaja još žderući. Dakako da sam stalno gutao Rupurute da suzbijem žgaravicu. Sam me grad nije oduševio nekom ljepotom, ali su ljudi, očekivano, kao i većina Makedonaca koje sam ranije upoznao, zakon.
Problem je što neki od žitelja te zemlje žive od skupljanja metala. A prometni su znakovi vrlo dostupni i, pretpostavljam, mogu se dobro unovčiti. Što je nezgodno, pogotovo kada ukradu znak skretanja za Ohrid pa se neplanirano nađete na granici s Kosovom. Iz drugog pokušaja uspjeli smo pronaći put za Ohrid, koji nas je proveo kroz divlji i prekrasan, nenastanjen kraj, gdje se svakih trideset kilometara naiđe na skretanje za (iz ma kojeg pravca još pedesetak kilometara udaljeni) Debar. Mjesto u kojem je moj djed nekada, između dva rata, službovao u vojsci i imao tri kućna ljubimca: vuka, orla i divljeg vepra. Priču o njegovom odnosu prema životinjama i povjerenju koje su, čak i divlje, imale u njega, možda ispričam nekom drugom zgodom, a sad bih samo rekao da je taj pusti, samotni dio Makedonije nešto najljepše što sam od prirode vidio na čitavom putu. Jednom, otići ću u taj Debar...
Ohrid je lijep i pitoreskan gradić, ali u njegovoj okolici fascinira samo jedno, ogromna litica, planinski lanac koji zatvara ravnicu i strši u nebo, doimajući se prijeteće čak i iz daljine: Albanija. S knedlom u grlu, krenuli smo onamo, samo da nas zamalo ne puste zbog nekih problema s papirima. Nakon podužeg čekanja, ušli smo u carstvo bunkera: na stotine, tisuće ih se natiskalo posvuda u blizini granice. Nezamislivo, neopisivo. Cesta je nova i dobra (iako albansko poimanje prometa ima dosta specifičnosti), vodi riječnim kanjonom, jedinim mogućim putem među svim tim gorjem, sve do Drača na obali, odakle se potom vraća za Tiranu.
Što, dakako, znači, da je nismo pratili, nego se u Elbasanu odvojili i krenuli starom, planinskom cestom. Koja nije baš tako dobra. Ali nikada neću zažaliti: u trenutku kada smo se počeli serpentinama penjati uzbrdo kroz maslinike, okruženi štandovima s prodavačima voća i kolonama starih Ford Transita, osjećao sam se najljepše i najugodnije na čitavom putu. Kao da sam se vratio u djetinjstvo, predio jako podsjeća na Cres, na ondašnju cestu sedamdesetih, mediteranski ugođaj spojen s planinama. Obožavam takav krajolik i uživao sam čitavim putem preko planine, sve do spuštanja u Tiranu, grad lijepih žena, brzorastućih poslovnih zgrada i kaotičnog prometa.
Naš dojam o nekom gradu nerijetko jako ovisi o dvije stvari: vremenskim prilikama i prethodnim predrasudama. U Tirani je bilo prekrasno, sunčani i topli jesenski dani, opipljiv osjećaj hrupljenja naprijed u svakom pogledu. I grad kojeg sam zamišljao sivog i ružnog dočekao me šarenilom i, ne klasičnom ljepotom, nipošto, ali svime prije no ružnoćom. Te mi se jako, jako svidio. Ono što mi se nije svidjelo jest prenaseljenost: na čitavoj središnjoj ravnici, od Tirane do Skadra, nije bilo trenutka u kojem u vidokrugu nije bilo kuće, pumpe, salona namještaja... Nikakve prirode, niti jednog šumarka. Tek one iste planine u daljini, nešto manje prijetećeg izgleda s ove, mediteranske strane.
U Skadru sam zato napokon doživio pravu, staru Albaniju. Ne uočivši kako, skrenuli smo s glavne ceste. I našli se u prljavštini, u bijedi. U dvadeset i kusur godina gljivarenja vozikao sam se raznoraznim šumskim stazicama i kozjim putevima, no nikada nisam vidio tako neopisivo loše ceste poput onih u sporednim albanskim ulicama. I dakako, u tom siromašnom i zabitom dijelu pojavile su se dvije stvari kojih uopće nije bilo na vidiku drugdje u Albaniji: minareti i zvonici. Enver Hoxha je temeljito satro opijum za narod, ali ovdje je religija procvala odmah čim je uzmogla – razumijem, ta kome na takvom mjestu ne bi bila potrebna utjeha?
Crnu Goru smo prošli po noći, uz zvukove mog cedea s Miladinom Šobićem, pa mi je teško išta pametno reći o njoj. Skoro smo se sudarili sa stadom crnih krava u mraku, i njihovim bijesnim pastirom. Zaustavili su nas specijalci – nisu gnjavili, ali to je bila jedina situacija te vrste na čitavom putu, pa je spominjem. Podgoricu uistinu nisam imao priliku vidjeti, ali sam zato sa zadovoljstvom upoznao nadaleko čuveni restoran Konak kod Cetinja. Kuhana jagnjetina bila je izvrsna, no nažalost nekada čuveno Nikšićko pivo danas čak ni u samoj Crnoj Gori, ni točeno, ne opravdava legendu – to je bilo ubjedljivo najgore pivo koje smo probali tijekom čitavog puta. Da mi je netko rekao da ću se na ovoj turi voziti i trajektom, ne bih mu vjerovao, no Boku Kotorsku smo upravo tako prešli.
Kratak intermezzo u domaji počeo je pivom u Ćilipima s Tonijem, izdavačem Kulta (link na njegov, danas nažalost neaktivan blog, možete naći lijevo) – svaka čast, majstore, dobar ti je časopis! Nastavio se razgledavanjem Dubrovnika ujutro, te prvo kavom, a potom, dakako, i pivom na Stradunu u ugodnom društvu. Nastavak puta donio nam je i dva bliska susreta s drugim vozilima – na čitavom putu samo smo u Hrvatskoj bili u realnoj opasnosti da se sudarimo s nekim, i to dvaput, uz preslušavanje radijskog programa o problemima uzgajivača ovaca na Braču i predstavljanje novog albuma Đanija Stipaničeva.
Dubrovnik je prekrasan grad, ali Mostar... To je uistinu nešto posebno, mislim da u životu nisam vidio ništa ljepše od tog središnjeg dijela, oko Starog mosta. Nažalost, put kojim smo hodali onamo pokazao je posve drukčiju sliku: pola grada su i danas, više od desetljeća nakon rata, ruševine. I napetost se osjeća na svakom koraku. Ne bih želio biti zloguki prorok, i iskreno se nadam da sam u krivu, ali Mostar miriše na rat. I to ne samo na prošli, nego i na budući. Nadam se da će Muslimani i Hrvati i ondje naučiti živjeti u miru, ali daleko sam od optimizma. Međutim, želio bih se vratiti onamo najmanje iz dva razloga: jedan je već navedena ljepota grada, a drugi plata miješanog mesa koju smo slistili u nekom Karting centru, a koja mi je u žestokoj konkurenciji ipak bila vjerojatni gastronomski vrhunac putovanja.
Uslijedilo je Sarajevo. Mitsko mjesto kamo sam odmalena želio otići, grad spontanih i duhovitih ljudi, koji se znaju dobro zabavljati. Ovdje se vraćamo na onaj dio o vremenu i očekivanjima. Neispunjenima. U moje se sjećanje Sarajevo sada upisalo kao grad stalne magluštine, hladnoće od koje bole uši, tmurnog vremena, iritantno dosadnih prosjaka na Baš Čaršiji... Da ne znam sve ono što znam od ranije, od svih bi gradova koje sam vidio na putu ovo bio onaj u kojeg se najmanje želim vratiti. I da, za one koji se pitaju: pojeo sam ćevape, morao sam odabrati jedno mjesto od nekoliko legendarnih, pa sam se odlučio za Hodžića. I bili su dobri. Samo dobri.
U Sarajevu nam se dogodila i najzabavnija anegdota putovanja. Kasnili smo na sastanak s jednim predstavništvom Europske zajednice, s kojim bismo trebali početi nešto raditi. Kasnili smo jer taksist nije mogao pronaći minijaturnu Dubrovačku ulicu. Napokon stigavši, ispipani smo i testirani na metal, nakon iks strogih provjera jedva pripušteni unutra. Rekli smo portiru s kim se trebamo naći, a on nas je protupitao jesmo li za sastanak u 9. Bili smo, pa nas je odveo u neku sobu gdje je dvadesetak ljudi sjedilo oko ovalnog stola, neki je čiča na engleskom držao prezentaciju, a prevoditeljica pojašnjavala njegove riječi drugima.
Nakon nekoliko minuta kolega se oglasio:
- Dino, mislim da smo na pogrešnom sastanku.
- I ja sam tog dojma.
Izašli smo, s dvije minute razmaka, i otišli na pravi sastanak, psujući u sebi portira. Šteta. Baš me zanima, da smo kojim slučajem ostali, bi li došlo do glasovanja, o čemu god da se pričalo. I, ako bi, kako bi naši glasovi odredili budućnost Bosne i Hercegovine.
Kasnije te večeri, u brdima između Teslića i Kotor Varoši, pomislio sam kako ne bi bilo lijepo da nam se auto pokvari ondje i tako odredi našu ne baš lijepu budućnost. Velik je to komad planine, prekriven mračnim šumama i nekako sam imao dojam da domoroci ondje možda i ne znaju da je rat završio. Ili da ih, ako i znaju, nije briga. Znam da imam bar jednog čitatelja ovog bloga iz Republike Srpske i nadam se da se neće uvrijediti, ali tada i ondje sam se uistinu osjećao kao da se šuljam kroz srce Mordora, i odahnuo sam tek kada su se pred nama ponovo počela pojavljivati svjetla i kuće.
Banja Luka je jedini od svih na ovom putovanju posjećenih gradova u kojem sam bio razmjerno nedavno. I, nekako, grad je to s kojim sam se odmah srodio. Dijelom zbog prošli puta pojedene punjene vješalice, koja je jak favorit za titulu najbolje ikada probane klope. Dijelom zbog Nektara, piva koje mi uistinu fino paše i uvijek mu se vraćam sa zadovoljstvom. A dijelom i zbog prekrasnih Banjalučanki, utegnutih u iznimno uske tajice ili hlačice – ovaj se grad s Tiranom bori za titulu mjesta u kojem su žene i najzgodnije i najzrihtanije, od svih ovog puta posjećenih. Nažalost, plata za dvije osobe u restoranu Vrbas nije bila na nivou one vješalice, iako jest bila jako dobra. I, iako nas je bilo trojica, kada smo odlazili iz restorana, i dalje se doimala punom. Viđao sam velike porcije u restoranima. Viđao sam i jako velike porcije. A viđao sam i banjalučke porcije – u ovoj domeni, upravo je to ispravan superlativ.
Po povratku doma otišli smo, dakako, zaliti sretan i uspješan završetak puta. Što se zbivalo u jednoj breganskoj birtiji. A ondje smo saznali najnoviji lokalni trač, po kojem je murija u jednom haustoru u Bregani zatekla skupinu maloljetnica (preciznije, curica od 13-14 godina) koje su za lovu (preciznije za 20-30 kuna) pušile starijim frajerima. Što je bila točka na i. Nismo stali jesti u motelu Predejane. Nismo otišli u Strumicu. Profulali smo sve ono što se nije smjelo fulati... Pa ipak, bilo je dobro, i volio bih ponoviti ovakav put. Ali turistički.
|
