47
Neki od nas su stigli onamo, drugi nisu. U malo drukčijoj konstelaciji, mogli su i oni, pa je red da se prisjetimo poneke od tih moguće-nemogućih priča…
1. 47., Judeja
Isus je podigao glavu i zamišljeno nekoliko minuta zurio u maglom zastrte obrise Maslinske gore, ondje u daljini. Izvana, nije se imao na mnogo što požaliti. Imao je dobro zaposlenje, u državnoj službi, kao dobavljač sapuna i higijenskih potrepština za ured rimskog namjesnika - a tip je bio naprosto opsjednut čestim i temeljitim pranjem ruku. Supruga, Marija Magdalena, još se i više nego dobro držala za svoje godine, a i sinovi Petar i Šimun bili su razmjerno dobra djeca, stariji će, eto, nagodinu i u srednju krenuti. Znao je da ljudi iza leđa pričaju kako je malo pretjerano sklon vinu, no nije ga se ticalo. Već godinama nije bilo suše, pa je vode bilo u izobilju. Ipak, osjećao je neku čudnu prazninu u sebi, prijatelj Lazar mu je govorio kako je riječ samo o krizi srednjih godina i da bi si trebao kupiti kakva lagana sportska kolica s jednom osovinom, poput onih kakva je vozio njihov znanac Ben Hur. No Isus je znao da nije riječ samo o tome, pogotovo kada bi ovako zastao i pogledao prema Golgoti - nekako je osjećao kao da je propustio nešto veliko u životu, samo nije znao što. Slegnuo je ramenima, uzeo bokal i zagrabio izvorske vode. Baš poput svih smrtnika, nije vidio razloga zašto se ne napiti za svoj rođendan.
2. 1803., Austrija
U carskim tamnicama nisu osobito brinuli o grijanju, pa se zatvorenik broj 14857, Wolfgang Amadeus Mozart, u popriličnoj mjeri smrzavao, a zima je bila jedna od hladnijih. Baš kao prethodnih nekoliko, dočekao ih je u tamnici, srećom mirnije nego kada je s njim u ćeliji bio onaj grozni Ludwig, oglušio dabogda, koji se samo sprdao s njegovim pričama i uspomenama o slavi i lijepim danima. Duboko je potisnuo u sebi sjećanje na noći kada bi ga pozvao „Kompozitor! Dođi vamo odsvirati malu noćnu muziku na mojoj frulici…“, sretan što je to sada bila prošlost. Bio je posve svjestan da će i ostatak života provesti kao uznik, ipak je počinio strašan zločin, u napadu ljubomore i bijesa otrovavši onog svima omiljenog Digića, dvorskog kompozitora. Zapravo je bilo čudo da ga nisu i pogubili, šteta što nisu, pomislio je, okrenuvši se na tvrdoj drvenoj postelji s tek malo smrdljive slame, kakav mu je nakon svega ispao život, poželio bi da napokon dođe vrijeme za rekvijem.
3. 1900., Provansa
Mediteranski začini sve su intenzivnije mirisali, počinjalo je proljeće i vrijeme je bilo ugodno, daleko ugodnije nego gore na Sjeveru, kojeg je prezirao iz dna duše, makar se rodio - greškom, doduše, bio je sve uvjereniji, kako je vrijeme odmicalo - ondje, u toj ravnoj i sivoj pripizdini. Sivoj, ma koliko je umjetno kolorizirali nasadima cvijeća, ništa se od tih protuprirodnih boja nije moglo mjeriti s intenzitetom stvarnih, istinskih doživljaja ovdje u okolici Arlesa. Kako bi se u potpunosti koncentrirao samo na te boje, Vincent van Gogh namjerno si je pokušao uništiti sva ostala osjetila: odrezao si je prvo jedno, a nekoliko godina kasnije i drugo uho; nalijevao si je kipući grog u usta da sprži okusne pupoljke na jeziku; a što je sve pošmrkao u uzaludnom pokušaju da uništi i osjet njuha, previše je i za nabrojati - bio je mnogo puta u iskušenju da si otfikari i surlu, ali ipak je bio preponosan, zamislio je kako bi to izgledalo i njegova mu vizualna tankoćutnost nije dozvolila, naprosto mu bradica, koju nije bio spreman žrtvovati, ne bi tako dobro stajala da nije bilo vizualnog kontrapunkta njegove nizozemske kljuke. Kako god, provansalskoj mješavini mirisa nije mogao uteći, mada ju je pokušavao ignorirati, pogleda uzdignutog u nebo i očiju zatravljenih nevjerojatno prekrasnim prizorom kovitlaca zvijezda. Hodao je cestom, malen ispod njih i uživao, posve nesvjestan buke koju je stvarao smrtonosni čelični stroj koji se približavao iza njegovih leđa…
4. 1936., Austrija
Mercédes von Weigl, rođena Jellinek, zadigla je suknju i prekoračila preko pljuvačke, koja je prizemljila ispred nje nekoliko sekunda ranije. Beč nije bio Njemačka, ne još zasad, pomislila je, ali ni ovdje nisu voljeli Židove. U mladosti bi se možda ražestila zbog toga i ušla u neku argumentiranu raspravu s prijateljima prvog supruga, onog idiotskog baruna bez umjetničke vizije, no sada joj je bilo svejedno. Znala je da umire, rak kostiju, koji se čudom povukao prije sedam godina, kada su joj preporučili one čudne, smiješne cigarete koje je otada nimalo damski tamanila, ipak se vratio i sve jasnije joj davao do znanja da neće uzaludno živa dočekati Anschluss. I neki se dan samo ironično osmjehnula kada je vidjela na kino žurnalu kako onog pizdeka sa smiješnim brčićima pompozno voze u crnom automobilu nazvanom po njoj, Židovki. Automobila kojeg je toliko puta proklinjala i smatrala odgovornim za sve ružno što joj se izdogađalo u toj mizeriji od života, još od one davne proljetne večeri kada joj je otac, prokleta neodgovorna budala, kao jedanaestogodišnjoj curici dao da se okuša za upravljačem, ondje u blizini Arlesa. Moć austrougarskog konzula u Nici bila je dostatna da zataška skandal, nitko nikada nije potegao pitanje oko tog ludog Nizozemca, no Mercédes se godinama znala buditi oznojena i prestravljena, znajući da je još kao djevojčica ubila čovjeka. Pitala se nije li baš zato kažnjavala samu sebe i napustila imućnog baruna zbog siromašne niškoristi od umjetnika, s kojim je sada živjela, no ionako je već bilo svejedno, rak joj je proždirao kosti. Zatvorila je oči i tada joj se, najednom, nakon toliko godina, u glavu vratila slika onog prekrasnog, nikada zvijezdama napučenijeg neba u koje se kao djevojčica zagledala, umjesto u cestu, za upravljačem očevog automobila.
5. 1944., Pacifik
„Danas mi je možda čak i rođendan.“ - pomislila je gledajući u ocean. I inače je dosta gledala u ocean. Otočić na kojem je provela zadnjih sedam godina bio je uistinu malen, nije bio upisan ni na kartama koje je imala kada je letjela prema Howlandu. A imala je najbolje dostupne karte, ona, Amelia Earhart, ljubimica Amerike i svijeta. Sumnjala je da se u svijetu kartografije išta promijenilo otada, nije vidjela ni žive duše u sedam godina, ovo je mjesto bilo toliko izvan svih ruta plovidbe i leta da se do njega moglo doći samo čistom slučajnošću, zajebanim spletom okolnosti kakav je nju doveo ovamo, na mjesto na kojem je moguće preživjeti, ali ne i živjeti. A tada se dogodilo nemoguće. Nepogrešivo je prepoznala zvuk, mada je dopirao iz velike daljine. Avionski motor! Uistinu, nekoliko minuta kasnije metalna se ptica pojavila, najljepše što je ikada vidjela. Avion je, prepoznala je, frenetično mašući i skačući po sprudu imao japanske oznake. „Sjajno! Civilizirana, prijateljska zemlja.“ - pomislila je. Morao ju je vidjeti, mada je samo produžio, ne pokazujući to ni sa čime. Pomoć je, bila je čvrsto uvjerena, sada napokon na putu.
6. 1944., Pacifik
Kapetan Noriaki Mishima bio je bolno svjestan toga da je najstariji među japanskim pilotima, i da se mladost neće vratiti. Danas mu je, uostalom, bio već četrdeset i sedmi rođendan, ujedno, znao je to, i posljednji. Nije se imao čemu vratiti, u Tokiju je, doduše, ostavio nekoga koga je volio, ali mu vojnička čast nikada nije dozvolila da to i iskaže. Prema tom se mladiću ponašao zaštitnički, podržavao je njegove interese i talente, pokušao ga okuražiti u izučavanju borilačkih vještina i realizaciji Noriakiju očiglednog, iznimnog spisateljskog talenta, ali ga nikada nije ni na koji način pokušao navesti ni na kakav čin fizičke bliskosti, ma koliko žudio za time. Smatrao je, pogrešno, da ni njegovi kolege piloti ne znaju ništa o njegovim sklonostima i žudnjama, ne pitajući se zašto je samo on digao ruku za ovaj novi, suludi zadatak. Znao je, nije bio glup, da Japan, gotovo nepojmljivo, gubi rat i nije želio saznati kako će dom izgledati kada sva ta sranja završe. Sada se našao ovdje, u pacifičkoj zabiti, tražeći američki brod ka kojem će se strmopizditi i uništiti ga, ginući i sam pritom. Gotovo da je tek krajičkom oka registrirao da se ispod njega nalazi neki otok - otkuda ovdje, bio je prilično siguran da ga nema na kartama - i da neka bijela žena skače po plaži, mašući prema njemu. Prekasno, sestro, prekasno, sve je gotovo, sve je odavno gotovo. Nadao se samo da će malom Yukiu biti bolje u životu nego što je bilo njemu i da neće nikada doći do toga da mora podići ruku na sebe od razočaranja, bilo s tuđom japanskom sabljom, bilo sa svojim malim privatnim američkim brodom, poput onoga čiji se obris počeo pomaljati ispred njega.
7. 2017, Hrvatska
Neke priče ipak valja zadržati za sebe.
|
