Zdenkov kulturni kombi

A vrijeme bolno prolazi

Plač je bio ozbiljan.

Ne onaj površan, kakve povremeno sretnemo, ni dječji ni - pardonček na proglašavanju površnim, oni koji prežive kasnije se smiju - ljubavnički. Ni onaj od udarca, niti od uzbuđenja…

Baš ozbiljan. Ozbiljan i dubok.

He took his seat on the foreign train
He thought it pleasant to travel again
Mindful of the journey's end
He read again the letter from his friend

Time passed as it often does

Ne trebaju to biti strana ni duga putovanja, običan gradski autobus ili tramvaj donosi kojekakve vidike i uzbuđenja, samo ako se dostatno zagledamo. Za promjenu, umjesto ekrana - rijetko, ali postoje i takvi ljudi, ponekad svjesno, ponekad po kazni, s vremena na vrijeme nastojim biti jedan od njih.

The seat was hard, the carriage fetid
He was dressed for summer, but still he sweated
It was better than being home
Feeling the cold, and living alone

Time passed slowly

Postoje mjesta koja izbjegavam, a Institut je definitivno jedno od njih. Bezlična, siva zgrada tužnih sudbina usput mi je odnedavno, između stajališta i ureda.

No ne idem tim putem. Gotovo nikad ne idem tim putem, kako ne bih vidio ono što sam vidio danas.

Around him people spoke in French
Despite schooldays it made no sense
Occasional stares caught his eye
He was tempted to smile, but

Being shy, time passed

Postoje te neke pjesme izdvojene od glazbe, veće od nje, kad su bez nje.

Ova je od grupe Wire, zove se The Other Window i, poput mnogih drugih, za nju sam saznao mnogo prije no što sam je uistinu i čuo, preko Dragoslava Andrića i njegovih „Stereo stihova“.

Poput nemalog broja pjesama odande, i ova mi je ostala draža na papiru, ne zato što s dodanom glazbom ne bi bila sjajna, nego zato što takva više nije bila moja. Svoju sam odavno sam skladao i stvorio - i još je ovdje, u glavi.

When he looked through the window
For the thousandth time
He saw a black horse fighting for its life

In a barbed wire fence
Fatally tangled
The more it struggled
The more it strangled

Time sped up

Bili su dvoje, no ipak je bila sama. Kasne dvadesete, rane tridesete, on ju je zagrlio snažno. Mnogo veći od nje, doimalo se nekako trapavo, nezgrapno. I uzaludno.

A ona je plakala.

S istinskim bolom i užasom na licu, onim koji je ostavio grč u želucu čak i slučajnog svjedoka, prolaznika na putu od ljekarne prema Konzumu.

Zamišljam rezultate, njezine, nekog bliskog… u nekom romantičnom filmu možda čak i njegove. Neumitne i konačne nalaze, bez osobite - ako ikakve - nade u izlaz.

Možda se varam, možda je to bilo nešto posve drugo, a ja sam sve pogrešno interpretirao…

Možda, no sumnjam.

He turned away
What could he do?
The other window had a nicer view

Time passed painfully
Time passed painfully
Time passed painfully

Odšetao sam do semafora, do mjesta koje mi je godinama izazivalo sličan grč u želucu kada bih god prošao pored njega. Sada se više ni ne sjetim Zida, i nek su ga premjestili, ne trebaju nam grčevi i sjećanja nego blaženi zaborav vremena. I drukčiji vidici.

Pričekao sam zeleno, prešao preko ceste, kupio kartu za sreću u jednom pravcu, konzervu mesnog nareska, sir s vrhnjem i kornet sladoleda od vanilije.

Drugi je prozor nudio ljepše vidike.