Da se odmah razumijemo, to više ne postoji. I ako današnji klinci kojim slučajem i imaju neki svoj Cvjetnjak (a vjerojatno imaju, jer se uspomene ne događaju samo na lijepim mjestima), neću vam reći što me zabole za to. Ali vi ćete pretpostaviti. Današnji je Cvjetni trg antipatična betonska tuđmanizirana tvorevina s T-mobileovim dućanom i Vip Cafeom, koja mi ne predstavlja apsolutno ništa. Tek se s građanskim zadovoljstvom prolazeći onuda prisjetim da za sve ove godine nitko nije digao pravoslavnu crkvu u zrak, iako je, mislim, ipak bio jedan pokušaj tijekom rata.
Moj je Cvjetnjak pravi Cvjetnjak, mitsko mjesto na kojem se zadržavalo, a ne samo prolazilo onuda u potrazi za nekim manje bezličnim sadržajem, kao danas. Kao i čitav Zagreb ranih osamdesetih ponajprije ga pratim okupanog nekim ranojesenjim suncem, kada bi siva boja asfalta postala praktički jednaka onoj mačaka lutalica koje su se lijeno izležavale u nekom zakutku. Ulice, pločnici... zapravo tada ih se još moglo vidjeti, automobili su bili dovoljno rijetko parkirani. I reklama je bilo malo. A u izlozima se nalazilo tek po nekoliko artikala.
Od svih trgova u Zagrebu Cvjetnjak je nekako bio najpariškiji, najmontmartreovski. Ondje je živjela glazba, ondje su igrali filmovi, ondje su ulični ridikuli pričali svoje tirade, ondje su bile ponajbolje knjižare u gradu. Nije bilo Modigliania ni Utrilla, ali nije trebalo zatvarati oči da bih si dočarao njihove likove, kompozicije i boje. Nije se pilo apsint, nego Mirogojček u najopskurnijoj birtiji čitavog Centra, koja je, zanimljivo, jedina preživjela od tog starog cvjetnjaka, skupa s kliznim vratima WC-a i Trokutom koji mami nekog klinca istospolnog nagnuća u kakvu mračnu vežu. No, to su sve samo sporedni detalji, moj su Cvjetnjak ponajprije bile ploče i glazba, valjda još tamo od koncerata grupa kao što su Stop ili Ayllu početkom osamdesetih.
Danas, ondje, zatvaram oči. S jedne i druge strane Bogovićeve pojavljuju se redovi kartonskih kutija s pločama, zavijaju ulijevo prema pekari gdje smo navečer kupovali i trgali vrući kruh, prelaze ravno i okružuju spomenik Preradoviću. Opet čujem žamor, osjećam zračnu struju izazvanu krilima nekih golubova koji mi prolijeću tik iznad glave, i vidim sve one likove koji su godinama stajali iza tih kutija, i nas koji smo kao kopci oblijetali oko njih. Sjećam se inicijacije, dvije ploče Animalsa kupljene nakon prvog pravog, „službenog“ koncerta u životu, Erica Burdona u Domu Sportova. Cure koja mi je poklonila Deep Purple In Rock nakon moje klinačke spike o nedostatku love. Džegera, kod kojeg nikada nitko ništa nije kupovao jer su mu ploče bile dosta skuplje nego kod drugih, ali se s njim uvijek moglo popričati o glazbi.
Otpuhujem prašinu s kartonskih kutija u kojima su otkrivena blaga koja su mi zauvijek promijenila život. Kad sam nakon dugog traganja naišao na ploču od Uriah Heep koju sam dugo tražio i pod „petaka“ gurao prodavaču petsto, a ne pedeset dinara, ne vjerujući očima i sreći. Pa Sparkse koji su mi nakon šest mjeseci depresije vratili osmijeh na lice i očima ponovo otkrili sunce i proljeće. Kimono My House Mon Amour... S osmijehom se sjećam bradatog tipa koji je pizdio jer sam ga mjesecima za ama baš svaku ploču Styxa pitao je li gore Boat On The River. Kada je napokon nabavio pravu, pogledao sam je, rekao „a, to je, dakle, ta“, vratio u kutiju i otišao. Nikada nisam nabavio Boat On The River. Ali sam zato napamet recitirao raspored pjesama s jedne dvostruke kompilacije ranih Fleetwood Mac zapanjenom prodavaču, dok je moj bolje financijski stojeći frend kupovao originalku Kinksa.
O propuštenim prilikama da i ne pričam, tko da zaboravi ono originalno izdanje God Save The Queen singlice Sex Pistolsa ili pak Whole Lotta Love u izvođenju C.C.S? Ili dno dna, kada sam posve bez love negdje za rata odnio par ploča za koje sam znao da ih nikada neću ponovo preslušati i zamijenio ih za druge, tek malo bolje, iz one kutije s najjeftinijim pločama, tek toliko da se ipak nabavi nešto novo... Da, to je taj moj Cvjetnjak i, kažem vam, ova nakarada koja danas stoji ondje, to nekako nije to, bez obzira na lokaciju. Ponekad se čak uhvatim da izbjegavam gužvu Bogovićeve i radije svetogrdno odem Teslinom pored Stojedinice, posve preskačući prolazak tim mjestom, tim blesavim trgićem koji mi je nekako, eto, ostao kao klin zapiknut u neku klijetku ondje duboko u srcu i sumnjam da bi ga se odatle moglo izvaditi. Čak ni kirurškim putem.
Post je objavljen 21.12.2006. u 21:54 sati.