Zdenkov kulturni kombi

Tišinu se moglo rezati čak i samo osrednje, ne baš naročito stručno naoštrenim nožem...

...a onda je uletio Jurica, pogledao nas velikim, okruglim očima koje bih mogao nazvati gomoljastima, samo da su rasle u zemlji i da je iz njih na površinu klijalo nekakvo lišće, te mudro prozborio:
- Tika taka, ide baka.
Osupnusmo se, a što drugo. Francek se tak razmazao po podu od iznenađenja da su ga još dugo poslije čak i ne naročito zlonamjerni ljudi znali zamijeniti za linoleum. Jožeku je od iznenađenja potiho implodirala slezena, a Miki su od šoka poispadale sve dlake s tijela, osim brkova, koji su simultano narasli, te mu je čitav izgled dobio pomalo mongolski štih.
Stvar je spasio Nikica, perjanica marofske škole aritmičnog bluesa, na brzinu improviziravši najbolji rif sezone, kojem se spontano priključilo naše višeglasno pjevanje:
- Hej, hej, Jurica, baka nije vurica!
Na što je Jurica pokunjen, postiđen i zbunjen napustio prostoriju kroz na prvi pogled prilično čvrst i od strane vještih, tek možda mrvicu potplaćenih zidarskih pomoćnika postavljen pregradni zid. Mislim da bi od srama i u zemlju propao, ali nije bilo zemlje, samo rupa u kojoj je živio mali zli, bijesni hobit krvavih očiju i žutih zuba s kojih se cijedila slina, nadasve neuljudan prema uljezima. Kako bilo da bilo, više nismo vidjeli tog imbecila, iako me ne bi iznenadilo da se osmog kolovoza 2014. pojavi s nekom priglupom pjesmicom o poluujakovom šurjaku.
Bit ćemo spremni, čak i spremniji no što smo sada bili.
Ne damo se mi samo tako zajebavati, o ne.