Tamna ljepotica
Kada sam bio klinac, u modi su bile ravne linije. Kasnije sam, dakako, stekao određenu sklonost prema oblinama, no ona zapravo nikada nije bila primarna – mislim da anegdota koju rado ponavljam (vjerojatno sam je i na blogu već spomenuo) zapravo sve govori o tome. U srednjoj sam se školi zaljubio, onako pravo, pubertetski, ostajući posve opčinjen curom koja je sjedila lijevo od mene (načelno, moje je opredijeljenje otada uvijek lijevo, ma koliko citirao Churchilla, Montanda ili kojeg već razumnog političara). Mogao sam štošta reći o njenim očima, o mašti kojom je preuveličavala detalje uređenja interijera svoje sobe, o pjesmama koje je pisala... No, neke su mi druge stvari promicale. Kada sam napokon stidljivo priznao frendu da sam zaljubljen u nju, samo je zazviždao i rekao da visoko pucam, kad sam si odabrao curu s najvećim cicama u čitavoj školi. Drugog sam jutra diskretno spustio pogled lijevo od sebe, pa ga malo prošetao uokolo, po drugim curama iz razreda. Hmmm... dođavola, izgleda da je bio u pravu, stvarno su najveće. No, morali su mi reći da bih to uočio.
Lord plava, pa još crvena iznutra...
Ono što sam zapravo želio reći jest da obline same po sebi nisu važne, iako ne mogu a da ih ne smatram za hvalevrijedni dodatak. A primjer nalazim u automobilu kojeg vidite na slikama, u kojeg sam, u ovom ili onom obliku, zaljubljen još tamo od kraja sedamdesetih. Da, tada su u modi bile ravne linije i geometrijski je dizajn bio na vrhuncu. Realno, nije to bilo najsretnije razdoblje automobilskog dizajna, ali dalo je nekoliko remek-djela, ponajprije Giugiarovu Lanciu Deltu. Taj me auto kao klinca opčinio od trenutka kada sam ga prvi puta ugledao u slovenskom Avto magazinu, pokušavao sam iks puta precrtati njegove ravne, a tako savršene linije, te sam još duboko u srednjoj školi nastavio pričati kako mi je Delta omiljeni auto.
I ja bih da sam jedan od njih...
A tada se jednog proljetnog jutra 1986. negdje u korzikanskim brdima stup crnog dima uzvio u zrak, naznačujući nevolje. Podno tog stupa dima ležao je jedan smrskani automobil, koji je također nosio ime Lancia Delta, iako nije imao mnogo dodirnih točaka sa serijskom, kao i beživotna tijela Henrija Toivonena i Sergia Cresta. U Portugalu, Joaquin Santos izgubio je kontrolu nad svojim Fordom i izletio u publiku, sijući smrt. Rally automobili grupe B postali su preopasni, niti najbolji ih vozači više nisu mogli kontrolirati. Uslijedila je zabrana, i najava da će od 1987. slabiji modeli, bliži serijskim automobilima, nastupati na relijima.
Pogled nekog od razvojnih inženjera u Lanciji zaustavio se na desetak godina starom modelu, Delti. Kako bi bilo da nju preuredimo u rally automobil? Onako za štih probu grunuli su unutra pogon na sva četiri kotača, dvjestotinjak konja i proširili blatobrane, dodajući po prvi puta obline ravnim Giugiarovim linijama. I ne, nisu ih nagrdili – otada mi, zapravo, svaka standardna Delta izgleda pomalo nedovršeno, nerealizirano. Kao kad plane ljubav s nekim koga dobro poznajete godinama, najednom se sve samo prebaci na neki viši, ljepši i potpuniji stupanj.
Naprosto nisam mogao odoljeti...
Lancia Delta HF Integrale pojavila se 1988, u vrijeme kada sam već uvelike znao da moja, tada već cura ima najveće cice u školi, no kada mi to ni dalje nije spadalo među najbitnije detalje vezane za nju. Kao i kod Integralea, bio je to samo još jedan korak na putu prema savršenstvu. Lancia će s ovim gotovo pa slučajnim modelom dobiti najuspješniji automobil u povijesti relija, a umjesto planiranih pet, prodano ih je četrdeset i pet tisuća diljem svijeta. U proizvodnji će ostati sve do 1995, dobrano nakon prekida moje veze. No simbolički, bit će to kraj i za Lanciu, nikada se više neče pojaviti sličan model, niti će se idućim modelima tvrtka uopće natjecati na relijima, a kamoli pobjeđivati. Moglo bi se reći da otada Lancia samo životari...
Ovo mi je dugo bio desktop...
Zanimljivo, kada se danas prisjetim te davnašnje veze, najtoplija mi sjećanja nisu na ono zrelo, uravnoteženo razdoblje, kada se podrazumijevalo da nam je dobro. Ne, ili se sjetim vrlo ranih dana, otkrivanja, snubljenja, držanja za ruke... ili one kasne faze, kada je sve pucalo po šavovima, a ja sam, vjerojatno u podsvjesnoj želji da zadržim čim više sjećanja, halapljivo gutao sve utiske i detalje, čak i kada su zapravo bili tužni, samorazarajući i naznaka kraja. Tako je i s Integralkama, najdraži su mi oni najkasniji modeli, kada je već bilo jasno da se kraj bliži i da Lancia samo pokušava ušićariti na staroj slavi.
U čitavom tekstu samo ovdje spominjem guzu...
Jedino za boju nemam logičnog objašnjenja. Očekivao bih da mi se najviše sviđaju crveni modeli, baš kao što od onih dana, priznavao to ili ne, najviše volim crvenokose cure. No nije tako, tamne boje su ono što me oduševljava i Integrale koju jednog dana želim nabaviti je Lord plave boje. Iako ni crna ili pak York zelena nisu loše. Po današnjim cijenama dvadesetak sam, možda i tridesetak tisuća eura udaljen od svoje tamne ljepotice, čudne, mušičave, skone ispadima, znam, no prekrasne i neodoljive. Obline bilo kojeg tipa mogu kupiti novcem, no mogu li i dušu? Da, mislim da bih u ovom slučaju mogao – ta ipak pričam samo o nekakvom automobilu, zar ne?
|
