One stvari
... ili pet stvari koje vjerojatno ne znate o meni.
Pitao sam se kada će i preko koga ova zaraza proširiti pipke i na mene. Zarazonoscem se na kraju pokazala povrtna strvina u vidu Mrtve mrkve... :) - no, imam isti problem kao i ona: lajav sam, te svi više manje znaju sve o meni. Ajde, probat ću ipak rekapitulirati nekoliko manje navođenih podataka.
1. Odnos mojih, nažalost pokojnih roditelja bio je, najblaže rečeno, neobičan - što je vjerojatno utjecalo na to da ispadnem ovako sulud. Mama mi je bila akademska slikarica sa završenom Likovnom i Pedagoškom akademijom, a tata mi je bio vozač kamiona i zapravo nisam uopće siguran je li uspio završiti i srednju školu. Uz to je bio devet godina mlađi od mame. Tek sam u pubertetu saznao da sam zapravo vanbračno dijete, do tada sam bio uvjeren da su rastavljeni. Tatu sam rijetko viđao, ali jednom mi je pričao kako je u srednjoj školi od petnaest predmeta imao trinaest jedinica, pet iz tjelesnog i pet iz likovnog. Likovni mu je predavala moja mama... Kada sam rođen odlučili su mi dati oba prezimena, Milić i Jakovlić, što se matičarki uopće nije svidjelo, pa je rekla mami da odabere jedno. Mama je odgovorila da joj je posve svejedno, neka matičarka odabere koje joj je ljepše, ali da ću, ako već imam samo jedno prezime, onda imati dva imena, Dino Adam. Bez daljnjih prigovora upisana su mi dva prezimena, te nikada nisam postao Adam. Kad sam bio mali moji su kraće vrijeme živjeli zajedno, u Retkovcu, kvartu u kojem nikada kasnije nisam bio. Ta je epizoda završila precizno minutu nakon što je mama rekla tati da ode u dućan po jogurt, a on odvratio da će otići malo poslije. Mama me uzela u naručje, pokupila stvari i odselili smo se...
2. Kada sam imao nepune četiri godine preselili smo se u Veli Lošinj. Kako smo mama, moja dva polubrata i ja živjeli od kombinacije onoga što bi mama zaradila slikajući (a to nije bilo mnogo), mršavih alimentacija i donacija ostatka obitelji, vrlo smo često bili posve švorc. U takvim nas je prilikama nerijetko spašavao najstariji brat, koji je lovio ribe i lignje, koje smo potom jeli. Dvadesetak godina nakon toga nisam volio lignje, jer sam podsvjesno imao u glavi sliku da je to ono što ljudi jedu kada nemaju novca da bi kupili makar i konzervu mesnog nareska ili juhu iz vrećice u dućanu.
3. Najneugodnija situacija u kojoj sam bio zatečen na djelu (od strane mame) bila je sa cicom svoje tadašnje cure u ustima. Najugodnija situacija u kojoj sam bio zatečen na djelu (od strane mame) bila je sa cicom svoje tadašnje cure u ustima.
4. Dvaput me hapsili. Jednom me na Lošinju susjeda optužila za krađu novčanika, kako i zašto, uistinu ne znam, najviše što sam u životu ukrao bio je paketić žvaka u dućanu u vrijeme pravljenja frajerom u školi. Išamaralo me u stanici te je završilo tako da sam ja tužio murjaka zbog toga, no zbog nedostatka dokaza je oslobođen. Drugi sam puta zajedno sa dva frenda optužen za krađu, ehm, kartonske figure JFK-a u prirodnoj veličini... Bili smo jako pijani i frend ju je uistinu popalio, želeći si je staviti u sobu. Kasnije, u stanici, dogodila se jedna od najkomičnijih scena ikada: "zli murjak" upada u sobu lupajući vratima, kao, sad će nas zašamarati i natjerati da priznamo. "Jeste li ukrali?" - razjareno je zaurlao. Mi se pogledamo, pa skrušeno: "Jesmo." "A što ste ukrali?" "Pa ovo." - pokazujući na Kennedya. Bad guy pogleda figuru, pogleda nas, prezrivo odmahne rukom i izađe van. Više ga nismo vidjeli. Ali smo se zato skompali s drugim murjacima u stanici, smijući se situaciji. Ja sam rijetko u Zagrebu, ali ove frendove su još dugo potom murjaci pozdravljali, cereći se, kada bi se negdje sreli na cesti...
5. Dakako, više-manje svatko zna da pišem kolumnu o šesnaest godina bez seksa u Kliku. Na taj se račun zezam još tamo negdje od desete obljetnice i ne prestaje me fascinirati u kolikoj su mjeri ljudi fascinirani tim podatkom, koji bih nazvao posljedicom. A koliko su malo fascinirani onim što bih nazvao uzrokom, podatkom da bi se ove godine moglo navršiti točno dvadeset godina otkako sam se zadnji puta zaljubio. Samo su dvije osobe ikada pokazale iznenađenje tom činjenicom (obje ženskog spola, dakako, među njima i ona koja mi je proslijedila ovaj zadatak), očigledno se u današnjem svijetu smatra normalnim da se ljudi nakon puberteta više ne zaljubljuju, a nenormalnim da se nekome ne da upucavati drugoj osobi samo da bi se poševio s njom, bez uplitanja emocija...
U, bog te mazo, već sam ispucao svih pet, a nisam ni došao do onoga da su mi, dok sam nosio bradu i dugu kosu, jednom rekli da sam frapantno nalik na Luku Paljetka... Mislio sam ponešto napisati i o isprobavanju droga i zaključku da su sve zakurac, s iznimkom alkohola, donekle. Ili čak obznaniti nešto vrlo ozbiljno, da sam od svega što sam objavio u medijima vjerojatno najponosniji na seriju članaka o problemima reintegracije branitelja u civilno društvo... Ništa, nekom drugom prilikom. A zadatak neću prenositi dalje nikome, pošto nikada ne prosljeđujem ovakve nizove, čak i kad odlučim sudjelovati u njima. Podsjeća me to na jednu pijanu večer u parkiću kod Meridijana, prije petnaestak godina, kada su svi u škvadri osim mene dobili suludu želju za igranjem skrivača. Ja sam se onda javio da ću prvi brojati. I počeo sam, po jedan. Kada sam došao negdje do sto i pedeset svi su se vratili i nastavili cugati jeftino vino, te se pitanje igranja skrivača više nije potezalo te večeri. Niti, koliko se sjećam, ikada poslije.
|
