Will To Love
Najprije je... Najprije je bila kazeta. Netko tko baš nije volio brže i žešće pjesme snimio mi je šezdeset minuta uvoda u Neil Younga. Bio je to zicer, dakako. Znao sam Heart Of Gold i Helpless i imao osrednje profiliranu sliku o još jednom dosadnjikavom kantautoru. A dobio sam sve, i to još tako parcijalno da sam kasnije, godinama, mogao otkrivati nove dimenzije. Zapravo, mogu još uvijek.
It has often been my dream
To live with one
who wasn't there
Like an ocean fish
who swam upstream
Through nets,
by hooks, and hungry bears.
Život bez raznolikosti glazbe bio bi sakat, ne bi to zapravo ni bio život. Ali, da baš moram, da me se postavi na vrh litice s mačetom koja mi dodiruje leđa, gledajući olupine gusarskih brodova, daleko dolje razbijenih o stijenje, dok mi sjeverozapadni vjetar i osjećaj gubitka svega što sam volio mame slanu kapljicu iz oka, da, tada i ondje, ako bih morao svesti svu glazbu ovog svijeta na jedno ime, tako duboko u srcu dileme nema.
Neil.
Got the will to love,
the will to love.
I'll never lose it,
never lose the will to love,
Never lose the will.
It's like
something from up above.
Jedne noći, u teškoj 1976, došla mu je u san. Srećom, dok je bio budan. Naručio je rent-a-instrument firmu, čega li sve u Kaliforniji nema, da mu donesu ono što nije imao, improvizirao mali studio i tijekom noći, instrument po instrument odsvirao ovu pjesmu. Tada i nikada više u životu. Legenda kaže, a meni je dovoljna, i nemam je namjeru provjeravati. Iako, komadić tuge je u srcu – nikada je neću čuti uživo, na nekom koncertu.
I can be like
a fire in the night
Always warm
and giving off light
But there comes a time
when I shine too bright
Oh, I'm just a fire in the night.
Ima i drugih, dakako. Samo sam jednom vidio Neila, u Salzburgu 1995. I bilo je jako dobro, do trenutka kada se poklopilo i prešlo u izmijenjeno stanje svijesti. Nekoliko godina kasnije probao sam LSD, morao sam, zanimalo me je li trip ono što je moj mozak spontano, pod utjecajem samo glazbe, stvorio na Cortez The Killer, Powderfinger i RITFW tada u Mozartovom gradu. Jest.
And now my fins are in the air
And my belly's
scraping on the rocks
I still think
someone really cares
And I'll keep swimming
till I stop.
Pjesma o lososu koji pliva uzvodno, umrijeti, mijenjajući se i raspadajući, a sve u cilju ispunjenja jedine životne misije – ljubavi. Mogu zamisliti da brdo slika putuje svemirom, ali malo koju jaču od ove.
Got the will to love,
the will to love.
I'll never lose it,
never lose the will to love,
Never lose the will.
It's like
something from up above.
Mnogo godina kasnije, promijenjen i poluraspadnut, davno sam izgubio onu kazetu i nabavio neke druge, a ipak iste Will To Love, ponajprije na ploči, American Stars'n'Bars, kolekciji otpadaka koji nisu stali na druge albume. Pjesma do, jednako tako prvi puta objavljena ondje, zove se Like A Hurricane...
Sometimes I ramble on and on
And I repeat myself
till all my friends are gone
And get lost in snow
and drown in rain
And never feel the same again.
U dva-tri navrata naletio bih na vatrene Neilove obožavatelje s kojima bih, nekako, onako stidljivo poput pristanka da u petom osnovne nakon dva dana nagovaranja frendu priznaš kako simpatiziraš stanovitu Ines (a on čim mu to kažeš ode do nje i glasno, da čitav razred čuje, kaže „Ines, reko ti je Dino da je zaljubljen u tebe!“), došao do ove pjesme. I da, svi bismo si skrušeno priznali da nam je, eto, upravo ona vjerojatno nekako najdraža.
I remember the ocean
from where I came
Just one of millions all the same
But somewhere
someone calls my name
I'm a harpoon dodger,
and I can't, won't be tamed.
Raspadanje nije samo metafora, pokretačka slika ove pjesme. Ona je i stanje moje omiljene glazbe – bendovi koji se raspadaju smjenjuju se u mom Panteonu s osobama koje se raspadaju. I tada stvaraju najbolju, najpotresniju glazbu. Na bizarne načine, ponekad, ovo je jedan od slabijih Neilovih albuma, pa ipak, gore su dvije od desetak najljepših pjesama koje je ikada snimio.
Ali i ja sam joj dopustio da se još jednom raspadne i, ma koliko ih mnogo bilo, dajem vam samo dio stihova. Ostali su moji, promrmljani pod vodom dok i opet očajnički pokušavam uhvatiti zrak i isplivati na površinu...
Sva se najljepša glazba događa pod vodom.
Got the will to love,
the will to love.
I'll never lose it,
never lose the will to love,
Never lose the will.
It's like
something from up above.
Refren? Mantra? Ne, tek razlika između ljudi koji žive i onih koji samo borave ovdje.
If we meet along the way
Please sway beside me,
let us sway together
Our tails together
and our fins and mind
We'll leave this water
and let our scales shine
In the sun above
and the sky below
So all the water
and earth will know
Tko zna, možda...
It has often been my dream
To live with one
who wasn't there.
|
