Jedan je ujutro. Uvijek je jedan ujutro.
(Ma tko, osim Svijeta u boci, tko prvi skuži koga parafraziram ovim početkom, dobije pivu od mene u zagrebačkom ili samoborskom lokalu po izboru.)
Kraftwerk. Vrlo glasno. Zatvorena su balkonska vrata, susjedima valjda neće smetati, a ionako su navikli na kojekakve pizdarije iz ove kuće.
Alkohol - ad acta. Ima ga još, ali spužvasto tkivo, ono u glavi, je poslalo S.O.S. signal. "Dosta! Dosta! Dosta!" (za ovu referencu ne plaćam pivu)
Mjuzik.
Non stop.
Lijepo je shvatiti da, čak i kad imaš onaj svrbeći dojam da si, u nekim stvarima, radikalno sjebao život, ipak imaš isti u jedan ujutro, s pogledom na tri Alfe 8C2900B, jednu Tatru, enciklopediju klasičnih automobila, Mininu Bibliju, upaljač u obliku električne gitare, Kviska, Mucicu Macicu, ploču Autobahn, kuglu u kojoj sniježi kad je protreseš, mamin autoportret, džemper za vinograd s prizmom s Dark Sidea, mačije oči, Stevea McQueena, čudom nezabljuvan lavor, nekoliko praznih limenki Karlovačkog, dvije knjige Markiza de Sadea, povijest Fiata na češkom...
A Kraftwerk dere, glasno.
Techno Pop.
Jašta.
Život je, više-manje, lijep.
Post je objavljen 07.01.2007. u 01:17 sati.