Godinama ste mogli prepoznati moje kompilacijske kazete, ma kome bivale snimljene, po tome što se na njima nalazila ova pjesma. Ili Waitsova Gun Street Girl. No vratimo se na Sonic Youth, iako mogu oftopičariti koliko hoću, ni pjesma ni Karen neće pobjeći nikamo.
You aren't never going anywhere
I ain't never going anywhere
Metoda je bila standardna za to vrijeme: Čikara preporuči Batinoviću, Batinović pusti u Po vašem izboru, ja čujem i zaljubim se. Za promjenu, Goo nisam snimio s radija nego vrlo brzo naletio na originalnu kazetu po smiješnoj cijeni, u nekom od onih razdoblja hiperinflacije. I Kool Thing je srcu draga, i mnoge druge, no upravo se ovaj komad savršenstva zapiknuo za sva vremena, ne u srce, nego u stražnju stranu vrata, malo ispod linije kose, otada hladeći neumoljivo svojim ledenim šiljkom.
Keep the love lights glowing - little girl's got the blues
I can still hear momma say: "Honey don't let it go to your head"
Nije to lijepa pjesma, zapravo. Ali duboko uznemirujuća jest, i nakon svih ovih godina. Kim je pjeva svojim najhladnijim glasom u svemiru, glasom profesorice fizike koja ti upravo zaključuje četvrtu jedinicu, radi koje padaš razred. Glasom negativke koja osuđuje filmskog heroja na bolnu i polaganu smrt. Glasom koji, uostalom, i pjeva iz pozicije umrle žene, koja se nalazi na drugom svijetu. Glasom u koji sam duboko i beznadežno zaljubljen.
I'm in heaven now - I can see you Richard
Goodbye Hollywood, goodbye downey - hello Janis
Hello Dennis, Elvis - and all my brand new friends
I'm so glad you're all here with me, until the very end
Ne znam zapravo mnogo o Karen Carpenter, ženi kojoj je ova pjesma posvećena. Carpentersi mi se nikada nisu svidjeli dostatno a da bih se potrudio preslušati makar i jedan album, a i njena smrt od anoreksije nešto je s čime ne mogu razumno suosjećati niti vjerujem da bih je ikada mogao doživjeti.
Dreaming, dreaming of how it's supposed to be
But now this tunic's spinning - around my arms and knees
No, naslovu usprkos, ovo nije pjesma o Karen, ako već jest za nju. Ovo je pjesma o Umjetnici. Koju umjetnost čini velikom i lijepom. Koliko sam puta otvorenih usta gledao Edith Piaf, najljepšu ženu na svijetu, kako pjeva! Dakako, ona nije bila najljepša žena na svijetu, nije čak uopće bila lijepa - do trenutka kada bi započela pjesmu. Jer tada sve ostalo prestaje biti važno.
I feel like I'm disappearing - getting smaller every day
But when I open my mouth to sing - I'm bigger in every way
Umijeće i ambicija nerijetko se razilaze na upravo tragičan način. Jedan je moj jako dobar prijatelj žarko želio postati dj i na svim bi se tulumima gurao da pušta glazbu. Gotovo uvijek bi pogodio upravo pjesmu ili tip glazbe kakav se nikome nije slušao, prijelazi su mu bili katastrofalni, čovjek uistinu nema talenta za to i uvijek bismo pizdili na njega. No jednom, u jednom kratkom, nevjerojatnom, neočekivanom i zato toliko vrijednom trenutku čitav se sustav preokrenuo. Podivljao je i rekao da mu je dosta ugađati našim željama (što nije, ali nema veze) i da će sad pustiti jednu stvar za sebe, za svoju dušu. Počeli su teći stihovi...
Dreaming, dreaming of a girl like me
Hey what are you waiting for - feeding, feeding me
Da, ponekad su takvi detalji dovoljni da uvećaju nečiju sliku u mojim očima.
I feel like I'm disappearing - getting smaller every day
But I look in your eyes - and I'm bigger in every way
No, ovo nije njegova pjesma, ne dam mu je, i ovo je samo fusnota, usputna anegdota. Ovo je pjesma o onom osjećaju hladnoće koji se ponekad u meni javi, zimi ili u kasnu jesen, kada legnem na pod u zatamnjenoj sobi, bez glazbe, i sklupčam se oko peći, ne uspijevajući nikako odagnati taj iskonski led u kostima. Šiljak u vratu je emitira, netko je izlio punu bočicu mentola u moju kupku. I sjetim se svih onih glasova i pogleda koji spuštaju na zemlju, vežu me remenjem za stvari, mjesta i ljude s kojima ne želim biti vezan i općenito me udaljavaju od toga da se povedem za škriputavim zvukom neke ječeće, bučne gitare u mojoj glavi. I odem.
She said:
You aren't never going anywhere
You aren't never going anywhere
I ain't never going anywhere
I ain't never going anywhere
Niti nakon više od trideset i šest godina još nemam pojma je li bila u pravu. Odgovori ovise o trenutku i rakursu i svi su istovremeno točni. Toliko bar danas znam...
Post je objavljen 18.01.2007. u 00:21 sati.