Ako sutra nikad ne dođe...
Koncertno izvođenje poetske drame: Ako sutra nikad ne dođe...
02.10.2015. u 19:00 h petak
L. Klapka – D.Jelčić – H. Klapka
« Ako sutra nikad ne dođe...»
Tri žene traže odgovor na vječno pitanje o tome što je to ljubav.
Ovaj dijalog kao veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti i sanjane budućnosti ....
djetinjstvo, poetski dnevnik, studija postojanja i vječni sukob snova i stvarnosti.
Tri lica, tri tijela, jedna priča o ljubavi. Tri života...nesalomljiva energija utkana u ženskost...odsjaj tri lica koja traže istinu.
IZVODE: Laura Klapka Dijana Jelčić Hanna Klapka Zdenko Jelčić
Režija: Zdravko Odorčić... Dramaturgija Vesna Smiljanić
U suradnji s Teatrom Erato
Stiho-poetska drama započinje Dijaninim poetskim promišljanjem, cijelom sada poetskom pričom o jednom stapanju – susretu, gdje ona, poput vrhovne mudre ritualne Svećenice Ljubavi, dajući Lauri i Hanni svoju sliku voljenja, mistično pjeva o svom voljenom muškarcu gotovo panerotski stapajući ga sa svim prirodnim fenomenima koje je okružuju. Zbog njega kao da je ranije i padala kiša četrdeset dana, sve dok se nije pojavio on na obali oceana sna sa sjajem izlazećeg sunca, pa zasjala duga, a iz pijeska i pjene izletjela bijela golubica, a u njegovim očima odraz njenog lica, sve dok voljene svjetlo nije pozvalo u kristalni dvorac u kojem je jedini gospodar bijela golubica, simbol ljubavi i mira u njihovim srcima.
Kroz date kotraste dramska radnja u stiho-poetskoj drami Ako sutra nikada ne dođe razvijat će se vrlo napeto do momenta do kada kosmička Svećenica Ljubavi Dijana, gordo i pomalo ljutito, gotovo ne postroji svoje dojunakinje i ne podsjeti ih na svetu mantru ljubavi – to kosmičko volim te – koju one pristaju izgovarati i nakon čega stiho-poetska drama dobija svoj puni smisao te „čitanje” njenog naslova koji nepomirljivo sugerira na činjeničnu prolaznosti svega osim ljubavi.
Recite ,
jednostavno recite,
volim te!
Volim te bez izuzetka,
na stramputici htijenja,
na usponu želja,
u krijesu sanja
i vrtlogu zbilje.
Međutim, važno je napomenuti da će Dijana u stiho-poetskoj drami svoje dojunakinje Hannu i Lauru na taj put izgovaranja mantre – kosmičkog volim te – dovesti upravo ljubavlju, i to mudro podsjećajući ih da postoji ipak nešto što obje mnogo vole te da itekako obje još uvijek nose ljubav u sebi, a to je poezija.
Ispričati ću vam tajnu postanka,
možda,
možda otkrijete neku svoju tajnu
sakrivenu u kutku svoga svemira.
Iza sedam vrata, sedam brda i sedam dolina, osmoga dana,
u sazviježđu „lava”,rodio se pjesnik. Zvijezde tihuju,
dokazuju našu nedjeljivost od kozma.
.
Ovako posmatrane i koncipirane u dramskom tekstu, kroz generacijsko putovanje i nadasve zanimljivu dinamiku poetskih kontrasta „tradicionalnosti i modernosti” i intimnog ženskog pisma kroz poeziju, predočenih u tek naizgled različitim dramskim likovima, sve tri junakinje mogle bi predstavljati, u konačici, jednu ženu u različitim životnim fazama ili čak momentima. I Dijanu (snažnu, zaljubljenu i samouvjerenu), i Hannu (ciničnu i ironičnu) te Lauru (izgubljenu, tužnu, slomljenu) uvijek željnu samo jednog – ljubavi.
S obzirom na to da je, u svakom smislu, riječ o posve jedinstvenoj i briljantnoj stiho-poetskoj drami, s velikom radošću čekam njeno izvođenje na pozorišnim daskama, što hoće, uistinu, biti težak posao za ovako multidimenzionalan tekst koji „toplo ženski vrišti” različitim čitanjima i interpretacijama.
osvrt... mr. sc. Mirzana Pašić Kodrić
Laura Klapka, Hanna Klapka, ja i moja mama Vesna Smiljanić
|
