dinajina sjećanja

utorak, 31.10.2023.

Nešto bezimeno...








U magli zaborava silueta nezaborava,
duh prošlosti, osmijesi minule mladosti.
Ko srcem odapet let ptica odlaze trenuci .
sreća je u neponovljivosti ni veselih ni tužnih.

Nešto slično vjetru bezimenom je u meni raslo,
bila sam pustolov na vratima lucidnog sna,
stolovala na dverima paralelnih svjetova
nisam se usudila zakoračiti ni u jedan…

jeka vjetra objavi oprost grijeha,
očutih uzburkanost krvi u kaležu sna,
vidjeh svjetlost nad oltarom prohujale noći…







šapnuo je... bila si nezavršena u mašti; kao da je
vjetar uporno brisao boje, rušio vizije željenih slika,
tako ni stranu prema kojoj je lelujao tvoj pogled nisam
mogao zamisliti. Izgledala si mi postojeća van pogleda,
u još nezamišljenim, nepostojećim djelićima željene zbilje...







"Godinama sam čekao tvoj povratak u moju zbilju!
"Dođi, zagrli me u zemlji čokolade, satova i runolista,
donesi buket ljubavi i miris uzbuđenja" pozvah ga u zagrljaj.


Dijana Jelčić

- 08:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 30.10.2023.

Turbulentna je bila 1968 godina…







Bila je to godina atentata na Martina Luthera Kinga i Bobbya Kennedya, pobune na nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke u Chicagu, Praškog proljeća i studentskih prosvjeda u čitavoj Europi, avangardnog kazališta, Budila se svijest, budio se svijet, kotrljali se naši zadnji gimnazijski dani. Dobili smo posljednje ocjene, položili mature i krenuli ka novim pobjedama. Okupljajući se, obično u smiraju dana u nekom od stanova naših roditelja, slavili brucošijade i maštali nove svjetove.





Često smo na cvjetnom placu dočekivali zoru, zbog svježeg peciva i lude mladosti koja nas je vukla u avanturu. Jednog takvog jutra smo, uz miris svježeg kruha i dolazećeg cvijeća, zaokružili noć punu sretnih misli o postanku svijeta.







Susretali smo društvo iz "Blata". Njihove poetične noći su isto završavale na trgu cvijeća. Pored nas su prolazili Darko. Mladen, Branko i jedan, tada za mene, bezimeni glumac očiju boje sna. Njegove oči su mi, pri svakom susretu, govorile više od riječi kojima smo se služili. Ludilo njihovih misli se jutrima spajalo sa zanosom naših. Bili smo buntovnici bez razloga pred kojima je stajala sretna budućnost, tako su nam govorili, a mi smo ipak htjeli više i činilo nam se da možemo više.

A onda smo se razišli, prošlo je 28 godina do sudbonosnog sutona
na trgu cvijeća. Planula je iskra iz pepela sjećanja.

Uz tebe postadoh čuvarica pjesama samo za tebe pisanih,
tebe bezimenog glumca... rekoh
Za tebe oprostih sebi počinjene grijehe, za tebe doplivah
željom do sanjanih sunčanih oaza... šapnu on
Odakle dolazi voda?... upitah
Iz žemlje... odgovori on

Jedna zvijezda padom zatitra iznad nas.

Što si poželjela ?
Ako kažem neće se ispuniti.
Šapni mi u uho.
Ono što stalno želim, otkriti istinu početka.
Čijeg?
Našeg.

Na cvjetnom placu smo dočekali svitanje mladog dana i počeli živjeti život.





Dijana Jelčić... .

- 08:58 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.10.2023.

Odgovor na pitanje...









Jednog dana zavoljet ću čovjeka kojeg nikada prije ne vidjeh.
On će postati moja misao i ruke starjet će nam uporedo.
Tko zna gdje ću ga susresti?
Da mi je bar znati nešto o njemu!
Je li hrabar?
ili možda oklijeva?
I ročište nepoznato je li nam daleko?
Tko god je on,
i ma gdje je sada?
Tamo drveća, čuvaj ga!
Noći, zaštiti kas njegova konja!
Ceste, budite mu prijatelji.

Vesna Parun.








Bile su to noći drugovanja s boginjom lova i mjeseca, mog
lutanja plavim beskrajem, vremena u kojem noćnog postolova
Vesninom pjesmom pitah, hoću li ga susresti?








i njegovati uspomene, sjećanja na pješčane plaže,
trg cvijeća, nedjelje u kojima ne radimo ništa,
ponedeljke koje ne želimo, osjećanje
osjećaja zajedničkog vremena,
sjaj odlazećrg sunca i
odgovor na pitanje.




Ljubav dolazi iznutra i moja je skoro jedina tema i bit će do kraja našeg vremena.


Dijana Jelčić… darovala mi Jasna Marcelić

- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 28.10.2023.

Poetika materije...








Gaston Bachelard je pisao o poetici vatre, vode, zemlje i zraka. Čitajući osjetih,
poetika materije je bit izmišljaja, pretakanje doživljaja u stih u kojem oživi i
nježnošću riječi dodiruje osjetila. čujem romor kapi, tišinu kamena,
titraj lista u vjetru, šapat vatre i muk zemlje... tvar osjeća, pamti,
u njoj žive nježni čuvari vječnosti, u njenim kristalima stoluje
spomenik povijesti čovječanstva, izdržljiviji od mjedi.


Maštanje to je vrijeme u kojem mogu biti
u svijetu krhke tvari tlapnje i britke zbilje,
u vidokrugu dohvatljive sreće,

tada pokušavam razumjeti govor oblaka,
slobodna preletjeti u beskraj, ubrzati vrijeme,
zaustaviti odlaganje, uroniti ui svijet vječne sreće
u tragovima izmišljaja slaviti radost srca, u galeriji
mašte vidjeti utjelovljenu poetiku tvari, širinu travnjaka
i tragove naših koraka po već utabanim stazama ka zbilji.







Dijana Jelčić

- 09:59 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 27.10.2023.

Pjesnik njoj, ja tebi...







Antun Branko Šimić... Povratak

Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu
U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:
ne koraca mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu
Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala
I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koracam uspravan i svečan
kao pored tebe









kada ti se u besanim noćima pričini da čuješ šum mjesečine,
ne korača Luna lazurnim sagom ka tebi, ja lutam i tražim
onaj dio sebe koji tebe voli u tebi...
kada koračajući cestom kroz mrtvo, svijetlo podne zastaneš,
zaustavljen krikom nevidljive ptice, to nije ptica koja umire pjevajući,
to je uzvik mog srca s obale noći, to je šapat naslućujuće sreće, to sam ja...

osluhni moj glas, tu sam, moji tragovi su srcem željena blizina,
ne lutaj nebeskim stazama, tamo nema tragova mojih stopa,
tu sam u tajnovitom velu budnosti, u jutrima kao što je ovo,
u na jastuku prepunom naših šapata…

ponekad se skrivam u mnogoriječju zbilje, u kapima
neizrecivih osjećanja, u krhotini neke uspomene,
u suzi zaostaloj iz vremena bolnog tugovanja,
u titraju nemira otrgnutog iz dugog čekanja
na tvoj povratak sa vrata tvog vremena

u trianglu tebe, mene i života živi ljubav, tu sam uz tebe
Ona koju ti voliš u meni... Ona koja tebe voli u tebi...







Dijana Jelcic... prva slika Jasna Marcelić

- 08:18 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.10.2023.

Vrijeme romantike...






Govorio si...

Godinama si govorio
jezikom drugih,
gledao tuđim očima,
volio zatvorenim srcem,
grlio rukama kupljenim
na sajmu poniženja,
a ja sam molila pomolivanje,
tražila oproštaj u sumraku tvog pogleda
preživjela bićevanja ponosa
i danas siđoh sa stupa srama
išarana tragovima tvoje ljubavi
ali mirna.

„Odakle dolazi ljepota“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987








Na prstima djeteta koraci zrelosti,
drhturi bojažljiva mladica
na maestralu vremena,
sjeća se minulih
dana.

Prkosno sam odustajala od ljepote,
ostajala u raspuknuću želja,
u bolnoj uspomeni.

U sjaju svitanja šapat istine,
vatra sudbine sagorjeva
sama u sebi, iz sebe
stvara dolazeće
vrijeme.

U rasplinuću vjerovanja, trenucima koji kradu tajne zbilji
odrasla se ritmom srca vraćam uživanju u uspomeni,
u slavlju godišmjica braka, u pjesmi Moj lipi anđele,
u vremenu romantike sa pokrićem.






Dijana Jelčić


- 07:27 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 25.10.2023.

Moj život na sceni vremena…





život na sceni vremena, buket jesenjih plodova, misli i osjećanja,
dana i noći, godišnjih doba, predstava, premijera bez reprize.
Nad nama nebo puno legendi, sazviježđima ispisani mitovi,
nedjeljivost beskraja i konačnosti, a kovitlanje vječnosti
zaziva radoznalost, čežnju za otkrivanjem tajni,
uron u prošle živote, vjerovanje u starost
duša i njihove seobe...






Elegantno odlazi noć, crna pantera, svjetlost uranja u san,
ucrtava put ka svitanju… zlaćani muk iskri nježno tkanje,
veo nad koljevkom rađanja, pričinja mi se, bila sam
podanica Mjeseca, ljubavnica Sunca, igračka
vjetra u oluji ruža, zrno pijeska u Sahari,
vlat trave u preriji, kap vode na
Jeriihonskoj ruži, pustolovka
putevima svile…

nad spoznajom bdije pamćenje, odbijam uspoređivanje,
izašla iz tkanice sna zlatna nit se uvija oko budnosti
i umrežava sječanja u percepciju svakodnevice,
vodi me do ateljea slikara i slikom dokazuje
lutalica sam panoramom vremena…






Dijana Jelčić ... zadnja slika Lovro Artuković

- 08:18 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 24.10.2023.

Bog je u očima onih koje volimo...








U suzvučju nas i vremena ushit jutrenja.
Iza otoka izranja mladi dan, na obzoru
ljepota carpaccio nebeskog svoda.

Sunce oslijepljuje tminu, Mjesec odlaskom
odnosi more, u pijesku umiruća školjka,
iz sedefa se rađa ljubav, ostvaruje
dimenziju zbilje doline suza.







Neisplakane suze u osjećajnom suzniku
skrivenom iza svijesti u viru osjećanja,
gledam srcem i dušom udišem
čaroliju novog svitanja.

Sanjala sam na obali sonatu pijeska i pjene,
plavetnilo mora, zagrljaj nad oceanom sna
i prvu istinu, bogojavljanje u tvojim očima






Bog je u očima onih koje volimo




Dijana Jelčić... prva slika darovala mi Jasna Marcelić

- 09:09 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.10.2023.

Kako živjeti bez života?...









'Budi uvijek sa mnom, uzmi bilo koji oblik, izludi me! Samo me nemoj ostaviti u bezdanu, gdje te ne mogu pronaći! O Bože! To je neizrecivo! Ne mogu živjeti bez mog života, moje duše'
Emily Brontë. Orkanski visovi








Nebo je plakalo kada sam odlazila, oblaci su govorili poeziju suza,
iz ptice metalnih krila promatralh olujno nebo nad gradom mladosti,
prve ljubavi, buntovništva životu u celofanu i tihoj pedagogiji roditelja.
Odlazeći u davno željene plave daljine, lebdeći nad nutarnjim paklom,
gušeći se u navali boli tražih spasenje u čistilištu želja i raju snovitosti.

Brojala sam godine, redala ogrlicu od crnih bisera,
u svijesti oluja ruža i tragovi koji nikamo ne vode.
Trinaest crnih bisera prisjeća da su godine
kojih nije ni bilo zauvijek prošle.

Ljetni solsticij davne 1987- e godine,
promocija zbirke „Odakle dolazi ljepota“
Suncostaj i oproštaj s odlazećim i susret
s dolazećim djelićem život u stvarnom životu.





Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.10.2023.

Vihor vremena...










"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)








U vihoru vremena čekah skitnicu,
ludu trenutka, kralja bez krune.
Tebe usjećenog u pamćenje,
uklesanog u sjećanje.
Susret i rastanak
pod suncem.

U plavim daljinama nagnuće
sudbine, u vremenu ritam
vjerovanja. U tvojim
očima obećanje.

Zbrajah godine. U vjetru
osluškivah glas Salomona,
odgovarah srcem zaručnice
i zavoljeh miris smirne i oazu
Judejske pustinje i grozdove
njene.

Sanjah kuću od cedra i svodovlje
od čempresa. Razgovarah sa
srnama i košutama, zaklinjah
mjesečinu za blagost tvoga sna.

Bio si strast, bila sam žudnja
dosanjane budućnosti.







Dijana Jelčić...

- 07:17 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 21.10.2023.

Oda zagrljaju...









Ne pitaj više zašto te ljubim.
Pitaj zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
I bijelom lađom snova tko kormilari
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.

Vesna Parun






Iz srca pete esencije, iz ombulusa svijeta
izranja radost, čarolija svetkovine čula,
ples osjećaja, iz plavih daljina
dolutao zov minule ljepote.
a vjetar skuplja snove
i sve prošle godine
u kalež ljubavi.







Umilnost nagiba tvoga torza nad mojim
i dlanovi kao san, kao sjena nježnosti
na mom tijelu. Lahor tvojih usana,
kao muk svjetlosti doseže moje.

Dotiče me nijemost, zanos obvija
nastambu duše, ište ognjište,
zapretenu vatru htijenja.

U tjesnacu zbilje šum cjelova,
nadilazi sluh, isprepliće se,
nestaje u žudnji.

To ljubav pjeva
blistavu odu
zagrljaju.






Dijana Jelčić ...

- 08:48 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 20.10.2023.

Što je duša?








Profesor Wolf Singer, poznati njemački istraživač djelovanja mozga, je na pitanje, da li je na svom putovanju kroz mozak pronašao sjedište duše odgovorio:
"Ne, pojam duša još uvijek spada u područje metafizike. To je ono čudesno vrelo koje se od pamtivijeka traži, vrelo koje se krije u još nedohvatnim dubinama naše svijesti."







Da, znanje je tek sjećanje, a osvajanjem novog
zaborav nevažnog, a kad pokušam sažeti minulo
obuzme me ludilo, želim utjeloviti osjećanje osjećja,
znatiželjom ogrnutu misao i budnost čuđenja u sebi,
zaviriti u labirint zrcala, u krstionicu imena bezimenom,
tom nečem čudesnom, a neopozivom što u nama raste.








Ruke, poludjele od žurbe, nemirne od čežnje
oduzimale su jedna drugoj dodir, sluh se
samo do ušiju zapošljavao glasovima
iz daljine, oči su vidjele dalje od
horizonta i vraćale pogled
na sjenku koja me je
neumorna pratila.

Upitah se jesam li progledala očima duše,
zašto ne osjećam granicu između zbilje i sna.
ili je to ipak djelo mašte što ljubav pretvara u sliku
predivnog pejsaža nekog davno odsanjanog svijeta.

Da li duša odlučuje ili tek snagu uma slijedi, zna li što je
smisao života, što je srž bitka, a što su tek srca sanje?
Postajem ronioc izmaštanim oceanom snova, čitam
pjesme ispisane u vodi, u zemlji, u kamenu, u zori
pod sjajem ljetnog sunca i rujom jesenjih krošnji
i osjećam srcem moja duša je vječno drhtavi




Dijana Jelčić


- 09:29 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.10.2023.

Sjetih se svog imena...







Znakovi kraj puta...

Dođe vrijeme kad se čovjek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvjesno, sam sebi kopao.
Naprijed ne može, natrag nema kud.
Riječi nestalo, suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove?
Ne sjeća se pravo ni svoga imena.
Ivo Andrić







I dogode se tako trenuci nespokoja, vrtoženje orkanskih visova svijesti,
postajemo ljudi vjetra, izgubljeni u oluji osjećaja, dogodi se trenutak
u kojem lebdimo nad bezdanom ništavila, kada se rađaju strahovi
od nevidljive, nepostojeće nemani, a onda nam sudbina ponudi
čašu istine, kristalni pehar u kojem se zrcali minula ljepota,
osmjesi sretnog rodoslovlja, genetika zgusnuta u slike,
glas praroditelja i poruka, ostani uvijek djete veselja
i sreće jer što više rasteš i brige su veče.









Na rodnou zbilje bljesnu putokaz ka zaboravljenom, nedosanjanom
svijetu lijepih izmišljaja, upitah se smijem li koraknuti putem bez znakova,
bez ucrtanih ciljeva, bez izračunatih daljina, bez sigurnosti dokazanih istina?
Ljubav je vodilja tihuje sudba, sreća je to šapuće srce… život je to govori svijest.







Krenuh putem bez znakova, stazom ka ukazanju nečega bezimenog i sjetih se svog imena.



Dijana Jelčić... prva slika Jasna Marcelić

- 09:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 18.10.2023.

igra za sanjare...




Chagallova replika kupljena u Saint-Paul De Vence, u Provansi



Često razgovarajući bježimo iz svakodnevice,
odlazimo u gradove nepostojeće na ovozemaljskim stazama,
u vrijeme metuzalemskih razmjera, a moć nutarnjeg neba postaje
kalendar neprolaznih trenutaka, sakupljačica metafora koje nastaju
u dijalozima i ostaju pohranjene u pamćenju, kada ih pokušam pretočiti
u štivo dobijaju drugačije značenje, postaju svjedočanstva neprenosivosti
osjećanja osjećaja u svima razumljiv tekst…

Čitam davno napisano…

potrošili smo sve žetone koje smo krili u džepovima sanja,
hazardirali do posljednjeg okretaja svijeta, zakoračili
na staze razgranatog vremena, krenuli kroz
velove neznanja, osjetili nepotrebnost
odbrojavanja satova, nevažnost
mjerenja vremena se ogleda
u stalnim mjenama.

često u pretakanju ničega u ništa,
ali svjetlost je bila sveprisutna
njena moć kao šifra kojom
blažimo lelek sebra i
oslobađamo zov
sretnog ushita.

Znam… ovo zvuči kao utopija nastala igrom sanjara,
ali mi stolujemo pod raspelom na kojem ljubav
umire i rađa se nova, a uvijek ista…






Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 17.10.2023.

Svjetlost u tmini...







Lux in Tenebris, na latinskom znači "Svjetlo u tami". Fraza pripada latinskom prijevodu Evanđelja po Ivanu: "et lux in tenebris lucet et tenebrae eam non comprehenderunt", što znači "Svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze"
Bertolt Brecht u svojoj drami Lux in Tenebris








Pitah se kojim riječima opisati trenutak u kojem osjetih
lux in tenebris, momenat bljeska nutarnje svjetlosti.
tren u kojem spoznah smisao postojanja.
Jutros prolistah zbirku „Osamnaest crvenih ruža“
pjesme ispisane tugom za minulim vremenom,
sjetih se izreke, sudbine sretnih su slićne,
a svaka je nesretna na svoj način…






Poklonio si mi osamnaest crvenih ruža,
i budućnost u celofanu. Rastanak je bio
bolan, i nebo je plakalo kad sam otišla.
Danas živim ljubav uskrslu iz celofana
nepostojanja. Umirle su ruže, znamenje
onome što je nekad bilo.






Došao je s trideset i sedam šarenih ruža, kao znamen sumi godina
poželjeh u našoj prisnosti ovjekovječiti njihovu prisutnost, uspjela sam.
na laticama osušenih ruža ispisah samo za njega pjesmu svjetlost u tmini.
Darivao mi je bukete ruža s brojem godina do pedesetog, a onda su postali
preveliki za vaze koje imamo, ipak simbolika s buketom šarenih ruža je ostala...






Ruže su bile i ostale znakovlje mojih sudbinskih puteva... neizgovorlva, tek osjećajna, simbolika moga vremena...

Dijana Jelčić

prva fotografija... Jasna Marcelić

- 09:09 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.10.2023.

Predosjećaj...






PREDOSJEĆAJ…
“U plav ljetnji suton, krenuću na staze,
Hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,
U njenoj svježini, moje noge gaze
I da vjetar kupa moju golu glavu.
Bez misli, bez riječi, pozvan od daljina,
S dušom, od ljubavi silne opijenom,
Na put ću poći, poput ciganina,
Kroz Prirodu - sretan kao s nekom ženom.”
Arthur Rimbaud ...







Naučila sam napamet ispovjedi tuga, slijedila ptice nad oceanom sna
pitala se, kako osmisliti besmisao sučeljavanja sa samom sobom.
Živio si u zemlji iz koje krenuh ka plavim daljinama, bio si tamo,
nisu te mogle dotaknuti iskre mojih osjećanja, živio sakriven
od mojih nastojanja da na oltaru zbilje zapalimo svijeću
željenom susretu u jednom plavićastom sutonu.

Znala sam da postojiš, živio si u uspomeni kao
duga sjena koje se nisam mogla ili nisam željela
osloboditi. iskrio sjaj muške ljepote, nekad nevidljiv,
ipak vidjeh te u Rimbaudovoj pjesmi i pričinjalo mi se
u moje grudi si putujući kao ciganin ostavio svoje srce.

U vrtlogu sjena odživjeh srž vremena, moć davnog zenita,
vidjeh tvoje lice na obzoru budnosti. Izronih iz utrobe kaosa
i osjećajući sebe osjetih, čekao si godinama nad oceanom sna.






Dijana Jelčić

- 09:09 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.10.2023.

Sjene uma…






Čitajući na njemačkom jeziku knjigu Rogera Penrosea " Shadows of the Mind" saznah da postoje sjene uma, naučih da su one pratilje naših misli i osjećaja. Ta knjiga je revolucionarnim uranjanjem u djelovanje mozga ucrtala nove puteve ka spoznaji. Fizičar Penrose je matematičkom etikom uronio u mikrokozmos, prolutao skeletom neurona, nazvao ih poetično leptirićima svijesti i sjedinio Platonove ideje sa fizikalnim procesima u djelovanju mozga. Insinuacije sjenki svjesti ponekad pokušavaju promjeniti temu tražeći uzroke svog ne postojanja na sceni svjesnosti. Čitajući knjigu spoznah opasnost, oćutih podlost kojom se služe da bi dobile moć nad spoznajom. Devedeseto godišnji Penrose je prije dvije godine dobio Nobelovu nagradu iz područja fizike...





Život to smo mi sužnji sebe samih,
kao crno vino mi sumom godina
suzama, snovima i ljubavlju
ispisujemo antologiju
življenog života…

Podne je, tišina usnulog prostora i
samo sunce u nepokretnom vremenu
i romoru fontane. Voda dolazi iz zemlje,
pjeva odu zenitu, obnavlja ljepotu sjećanja.

Razlijeva se ljepota, miriše plodovima ljeta,
rasplinje pjesmu o onim davnim danima.
U poeziji kapi moj san. Pjesnik u odori
vodonoše, nasmijan priča o izvoru.

Vedrina zvuka širi toplinu. U pogledu davno
ljetno podne, sjećanje vode, moć njena jezika,
uspomena na neugasivu žeđ i aleju bijelih breza.

Sjene uma bude uspavano pamćenje, u kamenjaru
uklesana iluzija, u zraku miris jeseni, dašak prisnosti i .








Dijana Jelčić ...

- 09:39 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 14.10.2023.

Tiho mi govori jesen...







U krošnji starog kestena tihuje jesenji vjetar
Sanjala sam čar miholjskih dana i bdjenje
čuvara sunca nad jutarnjim maglama.

svjetlost se prelama u prizmi sna
fotoni plešu ples jesenjih boja.
osjetih miris dunja i maruna.
u snu su padale zvijezde,
šapnuh psalm ljubavi…







poželjeh progovoriti jezikom sanjajuće trave,
razumjeti cvrkut ptica, šapat neba i šum vjetra,
šuštanje tepiha od lišća, govor jesenjih cvjetova...







da, jesen je moje godišnje doba...

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 13.10.2023.

Čovječe...






Promatram zvjezdano nebo, zvijezde tihuju,
dokazuju našu nedjeljivost od svemira,
ćutim bezgraničje postojanja u zbilji,
dohvatljivost tajanstvenih svjetova
u kojima smo možda ipak bili.

Zvijezde titraju tišinom svemira.
Nisu to suze svetoga Lovre,
to su iskre naše životne
svijeće, želje slivene
u san pun snova,


Volim promatrati zvijezde iz karusela zbilje,
to su šapati, milovanja, zagarljaji i poljupci
znamenja ovozemaljske ljubavi i svijest
o našem povratku među zvijezde...







Dijana Jelčić
/font>

- 08:38 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.10.2023.

Željeno čudesno...






Život doživljavam lirski, melodično – moji osjećaji su jači od razloga i principa. Čeznem za čudesnim, a ta je želja jedino što me može obuzeti. Sve što ne mogu pretvoriti u nešto čudesno, jednostavno pustim. Stvarnost me ne uzbuđuje. Vjerujem u ekstazu, slobodu, a kad me život prodrma, bježim - bilo gdje. nema više zidova.”

Anais Nin








Godinama sam bila raspršena na vjetrometrini života, rastrgana u komadiće nepostojeće sebe.
Život je postajao nepodnošljiv, dijelovi mene su umirali, bila sam neosjetljiva, nemoćna,
nesvjesna sebe same. Gušila sam se u nutarnjoj palanki, u mulju samosažaljenja.
Sloboda je tamo gdje nema zidovs, osjetih moć te misli.

Počela sam skupljati krhotine sjećanja, odbacivati razmrvljene tuge, zbrajati život,
čeznuti za čudesnim, budna sanjati i pisati pjesme. Bila sam ubrizgana u neko
drugo vrijeme. Savladavala sam misaone, osjećajne, nadajuće puteve ka
nečemu tada bezimenom. Zavoljela sam sutone, radovala se
Venerinom izlasku na nebo trenutka. Noći su bile svijet snovitosti.
Lazurni veo se, kao baldahin, nadvijao nad postelju od maslinova drveta.
Bdijenje u prividu dalekog otoka i čekanje na dolazak njegove galije
u zaton sna. Stišavalo se vrijeme oluje ruža. Kovitlle latice.
Na svakoj neisplakana suza. U suzi neostvarena želja.
Oči pamte najdulje, u njima se kobalt beskraja
pretakao u sjaj zlatnog svitanja.

Gledala sam rađanje mladog sunca i na žalu buđenja,
u izmaglici svitanja, nazirala konture galije.
Dogodilo se željeno čudesno.






Dijana Jelčić,,, fotografije, Jasna Marcelić

- 07:57 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 11.10.2023.

Oni i mi...






Kad imamo samo ljubav
za pregovore s topovima
i ništa osim pjesme
da nadglasamo bubanj

Tada ćemo iako nemamo ništa
osim snage da volimo
steći prijateljstvo
cijeloga svijeta

Jacques Brel









Davna Brelova pjesma osnazi voljenja budi uspomene. Putovala sam svijetom,
upoznavala zemlje i gradove. Na trgovima cvijeća, ptica i knjiga susretah ljude u
sjećanju su ostali tragovi na te suputnike tišinom velikih gradova, i tako prolaziše
dani, mjeseci, godine, susreti na obodu životnog ostadoše nezaboravni u svjesti...

Vratih se u gnjezdo iz kojeg poletjeh u daleki plavi svijet,
susreti sa starim prijateljima, utapanje u poznatim dubinama
otkrivanje sjaja ljubavi koja nas sjedinjuje u kolopletu sudbine...

Sjećanje na vjenćanje i kumove vrti film unazad.
Susret u kumovom Čapljinskom stanu, magični krug u kojem stoluje harmonija i ljubav.
Ugradu mojih praotaca susret s mojom kumom. Osmjesima pozdravljamo sunce i.
prohujale godine slijevamo u cjelinu, u ritam nsrca bez pukotina.
Osam srdaca zgusnuto u srce naših životia naše bliskosti
u tugama i radostima, bili smo vodiči kroz krugove
podivljalih sumnji i pratioci na stazama uspona
ka ostvarenju želja…






daljina nije izbrisala tragove naših zajedničkih koraka, divno je očutiti snagu neuništive prisnosti...

Dijana Jelčić

- 11:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 10.10.2023.

Kao Alisa...








Proljeće je još daleko, neka, u ovoj jesni, zalutala lastavica dotaknu tišinu,
u podnožju neba buknu plamen, probudi onu tihu vatru u sjećanju pohranjenu.
U zrcalu blješti povijest nutarnjeg svemira, vidim omatanje svilenog vela stvarnosti…







Veliko kristalno zrcalo je preživjelo stoljeća, ratove i selidbe,
danas u našoj dnevnoj sobi budi uspomene, na nonu i mamu.
Tri života u crnom okviru izrezbarenog drveta. Neprekinuiti niz
kroz cijelo stoljeće. Ostala sam sama, kraj niza u mom vremenu







U djetinjstvu kao Alisa iza zrcala lutah bajkama,
ulazih u dvorce pune tajni i ljepote, šetah šumama,
slušah pjesmu patuljaka, bojah se vuka, čekah princa
spavajući na krevetu od ruža. Kasnije sam prisustvovala
gozbi kod Agathona, slušala Aristophanesovu priču o ljubavi
i zrcaljenju harmonije i sanjala kako ljubav dodiruje sva osjetila.







Dijana Jelčić



- 09:19 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.10.2023.

Igraonica njihova vremena...





Dolazak ljubavi u njenu Švcarsku svakodnevicu je bio na njen rođendan
Visok i taman On s torbom punom snova na ramenu i osmjehom
na licu zaustavi vrijeme, probudi uspomenu i dijete u njima.
"Odakle dolazi voda?" upita Ona
"Iz zemlje" odgovori On
Idemo u rođendaonicu neka bude gozba veselja i sreće, pozvao ju je.
Budimo radosna djeca, ne kao nekad, nego kao sad, odgovorila je

Glumac u njemu i njeno sanjarenje o životu se zrcalilo u osmijesima.
Njenim žilama je potekao šampanjac, Dvanaest otkucaja s tornja
katedrale prepolovi dan. osjetila je sjedinjavanje suprotnosti
u sintropiju istinskog postojanja, u srž života, mjesto
na kojem će misaonost biti podrška, a osjećanje
osjećaja bajkovito ostvarenje želja.
Tada na sceni života misli misle nove misli, sidrište ideala raste,
osjećanja plimom bujaju u nepregledno more novih doživljaja
i beskrajno nebo titrajućih ideja.



- 07:37 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.10.2023.

Imala sam...








Osluškujem u vjetru smijeh neba. Bijelo more ispred prozora,
miris umirućeg ljeta se slijeva u plamene jezike jeseni.
Vidim osmijeh neba, oslobađa srce iz okova straha i
vjetrom održava plamićak života u pepelu sna.
Vječno sunce iskri iskru na ognjištu ljubavi i
neda svijeći života da izgori do kraja.
Život se smiješi, na žalu dalekog
otoka lahor budi usnule školjke
i nježnim dodirima miluje
tek rođene perle u
kolajni sreće.

Sandburgova poezija je titrala u zraku...

Imala sam škrinju s bezbroj šalova za njega,
Davala sam mu jedan po jedan žaleći
što ih nemam dovoljno do kraja
vremena. Sanjajući o putu
do puteva što se križaju
na nebu, stresla sam
se u snu i šapnula
Imam riječi na usnama,
doline i sunčane brežuljke i
sjećanja u lahorastim maglama.






Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 07.10.2023.

Legenda je živjela u meni...









Moga tijela prašina, dušu mi prekriva, o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me – pticu lijepa glasa, odoh ja u raj cvijetni, tome kraju pripadam.
Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije, i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.
Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta, kad’ sam svojim tijelom, ko’ u kućici, zatočen.
Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus, ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.

mama mi je često kazivala Hafizovu gazelu








Putevi, staze, drumovi, koraci odbrojavani ritmom srca,
ljepota davne iluzije otrgnuta iz prastarih pjesama,
miris jelena mošutnjaka, Diana je ubila Aktaiona,
legenda slivena u stih drevnog pjesnika i želja
za odbacivanjem vela tajanstvenosti…

legenda je živjela u meni, darovaše mi ime i boginju,
lutah izmišljenim svijetom, bijah u krletci nedosanjanog,
a onda osjetih krađu vatre i naslutih moć ognja vremena.
U iskazivosti pamćenja sve što se zbilo još uvijek se zbiva.
U nama sumnja, znatiželja i čuđenje, triptih uzdrhtalih duša.

U srcima poezija uspomena, želja, žudnja, htijenje, uron
u nedotaknute dubine, uzlet u nedohvatne plave visine.
Nadanuće je vrisak srca, šapat duše, klesar prostora,
skulptor vremena, kazivanje probuđenog uma.

Poezija dolazećeg vremena su još uvijek
nenapisane pjesme, nenacrtane slike,
nepostojeće boje, nečujnost tišine,
vrtlog vretenice univerzuma,
tek naslućujući život.



- 09:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 06.10.2023.

Zahvala sudbini...





Zadrhtalo je vrijeme, donosi sjećanje na djetinjstvo
iz crno bijelih fotografija me promatra djevojčica,
u svijesti šumi more i glas djedovih mudrosti...

Prisjećam se davnih maštarija. Bila sam podanica Mjeseca,
ljubavnica Sunca, igračka vjetra na zvjezdanim stazama.
Možda sam bila i zrno pijeska u dalekoj Sahari,
vlat trave u preriji, suza u oku eremita.
Možda, toga se ne sjećam.

između onda i sada život ispisan poezijom suza i odama snu,
bdijenjem čuvarice Lunina hrama i vizijama snovitih obzora.
vedrina i živost se pretakala u radost susreta, kroz prizmu
razlomljenih osjećanja izranjaš ti, posljednji u slijedu
privida i prvi u zrcalu zbilje…

Slavili smo rođendane, promovirali knjige,
bili sudionici sreće prijatelja, djelili našu s njima
u riznici pamćenja pregršt susreta, smijeha i zagrljaja







Prebirem kalendar godina, brojim 74 stranice
danas otvaram 75-u i zahvaljujem sudbini
bila je dobronamjerna... još sam tu.

Dijana Jelčić

- 08:28 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.10.2023.

Ženska sudbina...






Sada već davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća na Stradunu kupih ovu sliku kao suvenir. Prelijepa i tajanstvena Cvijeta Zuzorić, žena koja bezglasna prodire kroz stoljeća, čudesna i znana, žena pjesnikinja koja nije iza sebe ostavila niti jedan jedini stih.
Još uvijek je neraskrinkana tajna otkud joj onda ova silna moć koja je data samo najvećim piscima, taj neobičan dar prirode kojima ona u nama još uvijek oživljava vrijeme u kojem je živjela.
Otkud dolazi taj romantični zanos s kojim krećemo u potragu za njenim pjesmama, tim "rijetkim biserima od kojih nema ljepših na cijelome svijetu" , kako je o njenoj poeziji pisao Torquato Tasso.
Ona je prije svega žena, blještava zvijezda koja se uvijek iznova rađa, žena koja plijeni ljepotom koja ne prestaje biti stvaralačka snaga umjetnika koji žive gotovo pet stoljeća kasnije.

šute šume i rijeke,
more bez vala sniva,
vjetar u spilji smiren otpočiva,
a tamna noć je puna
tišine, koju stvara bijela luna:
svu Ijuvenu milinu
mi sakrijmo u tminu:
nek ljubav naša večeras ne diše
i neka se ne glasi,
nek su nijemi poljupci i moji uzdasi.


Čitam Tassov madrigal, Paljetkov roman, gledam Sršenovu poetsku dramu i pričinja mi se... ovog trena su je susreli na Stradunu ili prošetali s njom perivojem u Trstenom, ručavali s njom u Ankoni. I to ne samo oni nego i drugi poznati i nadareni pisci koji još uvijek pišu o njoj i traže izvor njene besmrtnosti.

Čudesna muza mnogih pjesnika, ljepotica renesansnog sna, zanosna i nedohvatna, skrivena u sjetnom romoru lišća starih platana, jedinih živućih svjedoka njenih stihova kojih više nema.
Čempresi svojom tišinom kriju tajnu njene poezije, a šum valova se sjedinjuje sa zvonima Grada u koji se ona uvijek ponovo vraćala i ostavljala trag svog postojanja.

Vratimo se u vrijeme slavilja ljepote, u moć najljepših soneta ljubavi. Možda ćemo uspjeti, šetajući perivojima njenih i naših snova, ljepotom krajolika, spoznati te uzvišene osjećaje i znati ih pretvoriti u nenapisani stih. Pokušajmo, kao što su kineski arhivisti osjetili Nushu, misteriozno drevno pismo žena, izmišljeno od žena, stvoreno samo za žene, osjetiti ljepotu žene u svemu što je o Cvijeti pisano. Ona je prije svega bila žena. Možda je uistinu pisala pismom i jezikom za žene i ostavila ljepotu ženske duše u srcima onih koji su je poznavali i o njoj pisali sonete i madrigale.







Dijana Jelčić... @Luki me svojom objavom prisjetila na ovo davno napisano...


Prije svega žena

- 07:47 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 04.10.2023.

Naslućujem...







Na sceni vremena odjeci komedije i tragedije
Aristotelov osmijeh protiv suza, bez drame,
u prizmi uma odsjaj bjeline ovog jutrenja

Sjećam se, govorio si mi, vjeruj u istinu.
Istina je kći vremena. Vjerovala sam.
Istina se ogleda u tvojim očima.
zasljepljuje kao bjelina breze,
u mjesecima naglog ljeta
opija mirisom jasmina,
u jesenjim danima
smiruje bojama.






Naslućujem dolazeća zima će biti blaga.


Dijana Jelčić

- 09:09 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 03.10.2023.

Čuvar zdravlja...









Profesor medicinske sociologije Aaron Antonovsky je u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća razvio koncept Salutogenese. Po tom konceptu u svakom čovjeku postoji i "Zdravlje" i "Bolest", dva granična stanja organizma, nešto kao antičko dvostruko biće iz kojeg se po želji bogova razvio čovjek.








Anđeo i demon dvije suprotnsti postoje u nama dok plovimo rijekom vremena.
Prepustimo li kormilo Anđelu, on tada bdije nad našim sudbinama.
Aaron Antonovsky upotrebljava metaforu rijeke kada misli
na dinamiku nastajanja i održanja zdravlja.

Ako je Svemir božji san, a anđeoski glasovi glazba univerzuma
što će se dogoditi s anđelima i nama ako se Bog probudi?
Što učiniti sa pitanjima na koje nemamo odgovore.
što sa značenjima u koja samo vjerujemo?

Beskraj kozma krije u sebi tajnu, pokušavaš me izvući
iz žrvnja nepoznanica i odvesti u zavjetrinu zbilje…
ne dozvoli neznanju da ti uzvrati pogled,
odgovori se kriju u govoru srca…

u njemosti tišine čujem otkucaje srca, mijenja ritam,
iz podsvjesti izranja njegova tajnovita memorija,
budi se, u zaborav zgusnuta, emocija,
Osjetih moć čuvara zdravlja i
uskrsnuće svitanja....






Na prozoru Anđeo...


Dijana Jelčić


- 09:00 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.10.2023.

Ako sutra nikad ne dođe...






Koncertno izvođenje poetske drame: Ako sutra nikad ne dođe...
02.10.2015. u 19:00 h petak
L. Klapka – D.Jelčić – H. Klapka

« Ako sutra nikad ne dođe...»

Tri žene traže odgovor na vječno pitanje o tome što je to ljubav.
Ovaj dijalog kao veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti i sanjane budućnosti ....
djetinjstvo, poetski dnevnik, studija postojanja i vječni sukob snova i stvarnosti.
Tri lica, tri tijela, jedna priča o ljubavi. Tri života...nesalomljiva energija utkana u ženskost...odsjaj tri lica koja traže istinu.

IZVODE: Laura Klapka Dijana Jelčić Hanna Klapka Zdenko Jelčić

Režija: Zdravko Odorčić... Dramaturgija Vesna Smiljanić
U suradnji s Teatrom Erato







Stiho-poetska drama započinje Dijaninim poetskim promišljanjem, cijelom sada poetskom pričom o jednom stapanju – susretu, gdje ona, poput vrhovne mudre ritualne Svećenice Ljubavi, dajući Lauri i Hanni svoju sliku voljenja, mistično pjeva o svom voljenom muškarcu gotovo panerotski stapajući ga sa svim prirodnim fenomenima koje je okružuju. Zbog njega kao da je ranije i padala kiša četrdeset dana, sve dok se nije pojavio on na obali oceana sna sa sjajem izlazećeg sunca, pa zasjala duga, a iz pijeska i pjene izletjela bijela golubica, a u njegovim očima odraz njenog lica, sve dok voljene svjetlo nije pozvalo u kristalni dvorac u kojem je jedini gospodar bijela golubica, simbol ljubavi i mira u njihovim srcima.

Kroz date kotraste dramska radnja u stiho-poetskoj drami Ako sutra nikada ne dođe razvijat će se vrlo napeto do momenta do kada kosmička Svećenica Ljubavi Dijana, gordo i pomalo ljutito, gotovo ne postroji svoje dojunakinje i ne podsjeti ih na svetu mantru ljubavi – to kosmičko volim te – koju one pristaju izgovarati i nakon čega stiho-poetska drama dobija svoj puni smisao te „čitanje” njenog naslova koji nepomirljivo sugerira na činjeničnu prolaznosti svega osim ljubavi.


Recite ,
jednostavno recite,
volim te!
Volim te bez izuzetka,
na stramputici htijenja,
na usponu želja,
u krijesu sanja
i vrtlogu zbilje.


Međutim, važno je napomenuti da će Dijana u stiho-poetskoj drami svoje dojunakinje Hannu i Lauru na taj put izgovaranja mantre – kosmičkog volim te – dovesti upravo ljubavlju, i to mudro podsjećajući ih da postoji ipak nešto što obje mnogo vole te da itekako obje još uvijek nose ljubav u sebi, a to je poezija.

Ispričati ću vam tajnu postanka,
možda,
možda otkrijete neku svoju tajnu
sakrivenu u kutku svoga svemira.

Iza sedam vrata, sedam brda i sedam dolina, osmoga dana,
u sazviježđu „lava”,rodio se pjesnik. Zvijezde tihuju,
dokazuju našu nedjeljivost od kozma.
.

Ovako posmatrane i koncipirane u dramskom tekstu, kroz generacijsko putovanje i nadasve zanimljivu dinamiku poetskih kontrasta „tradicionalnosti i modernosti” i intimnog ženskog pisma kroz poeziju, predočenih u tek naizgled različitim dramskim likovima, sve tri junakinje mogle bi predstavljati, u konačici, jednu ženu u različitim životnim fazama ili čak momentima. I Dijanu (snažnu, zaljubljenu i samouvjerenu), i Hannu (ciničnu i ironičnu) te Lauru (izgubljenu, tužnu, slomljenu) uvijek željnu samo jednog – ljubavi.

S obzirom na to da je, u svakom smislu, riječ o posve jedinstvenoj i briljantnoj stiho-poetskoj drami, s velikom radošću čekam njeno izvođenje na pozorišnim daskama, što hoće, uistinu, biti težak posao za ovako multidimenzionalan tekst koji „toplo ženski vrišti” različitim čitanjima i interpretacijama.


osvrt... mr. sc. Mirzana Pašić Kodrić



Laura Klapka, Hanna Klapka, ja i moja mama Vesna Smiljanić

- 08:08 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.10.2023.

Jesen je drugo proljeće...







Osvanuo je prvi dan Camusovog proljeća, ispred mog prozora
titraju njegovi cvjetovi. Poželjeh razumjeti cvrkut ptica, šum
vjetra i govor lišća, te tihane titraje u krošnji bijele breze.

Iza čela titra misao. zavoli dan u kojem se budiš, davni stih priziva
na spoznaju ove miholjske ljepote, na obzoru sjaj zlatne hostije,
jutro mi daruje plodove odsanjanih jeseni, pregršt mirišljavih
rascvjetanih i raspjevanih uspomena u sumi desetljeća.







Kroz okno dnevne sobe uranja danja svijetlost, anđeo lebdi u njenoj ljepoti,
a porcelanske jabuke u secesiskom peharu bude sjećanja na dane
kada smo ih kupovali kao znakovlje Evina i Parisova grijeha…






Sjećanje na spiralne stepenice vrtloži leptire u osjećajnom režnju.
kazuje davnu poruku, dozvoli srcu da diše, a jesenja pjesma
objavljuje spokoj, mir i tišinu dolazećeg vremena…







Jesen je drugo proljeće, da, jesen je moje godišnje doba...

Dijana Jelčić

- 10:20 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>