Kao Alisa...
Proljeće je još daleko, neka, u ovoj jesni, zalutala lastavica dotaknu tišinu,
u podnožju neba buknu plamen, probudi onu tihu vatru u sjećanju pohranjenu.
U zrcalu blješti povijest nutarnjeg svemira, vidim omatanje svilenog vela stvarnosti…
Veliko kristalno zrcalo je preživjelo stoljeća, ratove i selidbe,
danas u našoj dnevnoj sobi budi uspomene, na nonu i mamu.
Tri života u crnom okviru izrezbarenog drveta. Neprekinuiti niz
kroz cijelo stoljeće. Ostala sam sama, kraj niza u mom vremenu
U djetinjstvu kao Alisa iza zrcala lutah bajkama,
ulazih u dvorce pune tajni i ljepote, šetah šumama,
slušah pjesmu patuljaka, bojah se vuka, čekah princa
spavajući na krevetu od ruža. Kasnije sam prisustvovala
gozbi kod Agathona, slušala Aristophanesovu priču o ljubavi
i zrcaljenju harmonije i sanjala kako ljubav dodiruje sva osjetila.
Dijana Jelčić
|
