Jesen je drugo proljeće...
Osvanuo je prvi dan Camusovog proljeća, ispred mog prozora
titraju njegovi cvjetovi. Poželjeh razumjeti cvrkut ptica, šum
vjetra i govor lišća, te tihane titraje u krošnji bijele breze.
Iza čela titra misao. zavoli dan u kojem se budiš, davni stih priziva
na spoznaju ove miholjske ljepote, na obzoru sjaj zlatne hostije,
jutro mi daruje plodove odsanjanih jeseni, pregršt mirišljavih
rascvjetanih i raspjevanih uspomena u sumi desetljeća.
Kroz okno dnevne sobe uranja danja svijetlost, anđeo lebdi u njenoj ljepoti,
a porcelanske jabuke u secesiskom peharu bude sjećanja na dane
kada smo ih kupovali kao znakovlje Evina i Parisova grijeha…
Sjećanje na spiralne stepenice vrtloži leptire u osjećajnom režnju.
kazuje davnu poruku, dozvoli srcu da diše, a jesenja pjesma
objavljuje spokoj, mir i tišinu dolazećeg vremena…
Jesen je drugo proljeće, da, jesen je moje godišnje doba...
Dijana Jelčić
|
