Zahvala sudbini...
Zadrhtalo je vrijeme, donosi sjećanje na djetinjstvo
iz crno bijelih fotografija me promatra djevojčica,
u svijesti šumi more i glas djedovih mudrosti...
Prisjećam se davnih maštarija. Bila sam podanica Mjeseca,
ljubavnica Sunca, igračka vjetra na zvjezdanim stazama.
Možda sam bila i zrno pijeska u dalekoj Sahari,
vlat trave u preriji, suza u oku eremita.
Možda, toga se ne sjećam.
između onda i sada život ispisan poezijom suza i odama snu,
bdijenjem čuvarice Lunina hrama i vizijama snovitih obzora.
vedrina i živost se pretakala u radost susreta, kroz prizmu
razlomljenih osjećanja izranjaš ti, posljednji u slijedu
privida i prvi u zrcalu zbilje…
Slavili smo rođendane, promovirali knjige,
bili sudionici sreće prijatelja, djelili našu s njima
u riznici pamćenja pregršt susreta, smijeha i zagrljaja
Prebirem kalendar godina, brojim 74 stranice
danas otvaram 75-u i zahvaljujem sudbini
bila je dobronamjerna... još sam tu.
Dijana Jelčić
|
