"Ne, pojam duša još uvijek spada u područje metafizike. To je ono čudesno vrelo koje se od pamtivijeka traži, vrelo koje se krije u još nedohvatnim dubinama naše svijesti."
Da, znanje je tek sjećanje, a osvajanjem novog
zaborav nevažnog, a kad pokušam sažeti minulo
obuzme me ludilo, želim utjeloviti osjećanje osjećja,
znatiželjom ogrnutu misao i budnost čuđenja u sebi,
zaviriti u labirint zrcala, u krstionicu imena bezimenom,
tom nečem čudesnom, a neopozivom što u nama raste.
Ruke, poludjele od žurbe, nemirne od čežnje
oduzimale su jedna drugoj dodir, sluh se
samo do ušiju zapošljavao glasovima
iz daljine, oči su vidjele dalje od
horizonta i vraćale pogled
na sjenku koja me je
neumorna pratila.
Upitah se jesam li progledala očima duše,
zašto ne osjećam granicu između zbilje i sna.
ili je to ipak djelo mašte što ljubav pretvara u sliku
predivnog pejsaža nekog davno odsanjanog svijeta.
Da li duša odlučuje ili tek snagu uma slijedi, zna li što je
smisao života, što je srž bitka, a što su tek srca sanje?
Postajem ronioc izmaštanim oceanom snova, čitam
pjesme ispisane u vodi, u zemlji, u kamenu, u zori
pod sjajem ljetnog sunca i rujom jesenjih krošnji
i osjećam srcem moja duša je vječno drhtavi
Dijana Jelčić
Post je objavljen 20.10.2023. u 09:29 sati.