Oda zagrljaju...
Ne pitaj više zašto te ljubim.
Pitaj zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
I bijelom lađom snova tko kormilari
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.
Vesna Parun
Iz srca pete esencije, iz ombulusa svijeta
izranja radost, čarolija svetkovine čula,
ples osjećaja, iz plavih daljina
dolutao zov minule ljepote.
a vjetar skuplja snove
i sve prošle godine
u kalež ljubavi.
Umilnost nagiba tvoga torza nad mojim
i dlanovi kao san, kao sjena nježnosti
na mom tijelu. Lahor tvojih usana,
kao muk svjetlosti doseže moje.
Dotiče me nijemost, zanos obvija
nastambu duše, ište ognjište,
zapretenu vatru htijenja.
U tjesnacu zbilje šum cjelova,
nadilazi sluh, isprepliće se,
nestaje u žudnji.
To ljubav pjeva
blistavu odu
zagrljaju.
Dijana Jelčić ...
|
