Predosjećaj...
PREDOSJEĆAJ…
“U plav ljetnji suton, krenuću na staze,
Hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,
U njenoj svježini, moje noge gaze
I da vjetar kupa moju golu glavu.
Bez misli, bez riječi, pozvan od daljina,
S dušom, od ljubavi silne opijenom,
Na put ću poći, poput ciganina,
Kroz Prirodu - sretan kao s nekom ženom.”
Arthur Rimbaud ...
Naučila sam napamet ispovjedi tuga, slijedila ptice nad oceanom sna
pitala se, kako osmisliti besmisao sučeljavanja sa samom sobom.
Živio si u zemlji iz koje krenuh ka plavim daljinama, bio si tamo,
nisu te mogle dotaknuti iskre mojih osjećanja, živio sakriven
od mojih nastojanja da na oltaru zbilje zapalimo svijeću
željenom susretu u jednom plavićastom sutonu.
Znala sam da postojiš, živio si u uspomeni kao
duga sjena koje se nisam mogla ili nisam željela
osloboditi. iskrio sjaj muške ljepote, nekad nevidljiv,
ipak vidjeh te u Rimbaudovoj pjesmi i pričinjalo mi se
u moje grudi si putujući kao ciganin ostavio svoje srce.
U vrtlogu sjena odživjeh srž vremena, moć davnog zenita,
vidjeh tvoje lice na obzoru budnosti. Izronih iz utrobe kaosa
i osjećajući sebe osjetih, čekao si godinama nad oceanom sna.
Dijana Jelčić
|
