Nešto bezimeno...
U magli zaborava silueta nezaborava,
duh prošlosti, osmijesi minule mladosti.
Ko srcem odapet let ptica odlaze trenuci .
sreća je u neponovljivosti ni veselih ni tužnih.
Nešto slično vjetru bezimenom je u meni raslo,
bila sam pustolov na vratima lucidnog sna,
stolovala na dverima paralelnih svjetova
nisam se usudila zakoračiti ni u jedan…
jeka vjetra objavi oprost grijeha,
očutih uzburkanost krvi u kaležu sna,
vidjeh svjetlost nad oltarom prohujale noći…
šapnuo je... bila si nezavršena u mašti; kao da je
vjetar uporno brisao boje, rušio vizije željenih slika,
tako ni stranu prema kojoj je lelujao tvoj pogled nisam
mogao zamisliti. Izgledala si mi postojeća van pogleda,
u još nezamišljenim, nepostojećim djelićima željene zbilje...
"Godinama sam čekao tvoj povratak u moju zbilju!
"Dođi, zagrli me u zemlji čokolade, satova i runolista,
donesi buket ljubavi i miris uzbuđenja" pozvah ga u zagrljaj.
Dijana Jelčić
|
