dinajina sjećanja

četvrtak, 30.06.2022.

Lotovo more...




17. veljače 1600. godine Giordano Bruno je na Campo di Fiori, rimskom Cvjetnom trgu, živ spaljen na lomači.

"Da sam plugom orao polja, stado vodio na pašu, njegovao voćnjak ili krojio halje, danas nitko ne bi znao da sam postojao. No ja sam prirodi razotkrivoa tajne da bih hranio ljudsku dušu, da bi je uzdigao na pijedestal vječnosti, ja sam njegovao svoju i tuđe svijesti, podržavao umjetnike u talentu, filozofe u razmišljanju, ja sam mislio i vjerovao u snagu ljudskog uma, ja sam otvorio vrata znanosti koju su neki poslije mene odbacili, zanemarili, potčinili."
Giordano Bruno





Nemir izronjen sa dna,
iz privida mirnoće, početka beskraja.
Obavija nas svjetlost, utjelovljenje čežnji,
na obodu plave ljepotice
rađanje ljubavi.

Tek naćeto stoljeće, plam brezovine, smrt heretika,
umorstvo sna. Diana je bila njegov san...
proglašena vješticom... spaljena je s njim...





Sa one strane duge nestaje neznanje,
uzaludne ljutnje, rasplinjuju bjesovi,
utiha nesklada i surovosti vremena.

Elegija suza, Lotovo more,
spas od potonuća u strahovima.
Besmrtnost, bezgraničje, bezuvjetnost,
sol na usnama, u srcu dašak sna
i poezija zbilje.

Dijana Jelčić

- 11:11 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 29.06.2022.

Mjesec, boginja i ja…






Darovali su mi ime i boginju,
čuvaricu Lunina hrama,
mjesečevih lovišta
i nebeskih šuma.

Odakle dolaziš noćni pustolove?
Kamo odlaziš kada te nema?
Ucrtavaš li ti sudbinske staze
na dlanu moga vremena?
Nosim li zrno tvoga kamena u srcu?





Lucidan san u noći punog mjeseca
boginja i ja, nedjeljivost sudbine i života,
nečujnost mijena, eho tišine,
i njegov glas.

Tvoja blizina je
veliko nebesko more
po kojem
sve moje zvijezde
tvojim tragovima plove...

a mjesec se zrcalio u njegovim očima.

Osjetih plimu i oseku uzbuđenja,
ljubav u zvuku tišine,
u izračunjivosti dana i noći,
u pepeljastoj svjetlosti,
u istini.

Nema je, ne postoji
tamna strana
mjeseca.

Dijana Jelčić

- 17:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 28.06.2022.

Soba puna uspomena...





Obično u trenucima potpune sreće, vidimo najljepše misaone slike u životu i one traju, postaju bajke, djeluju kao pročišćenje, potpuno predavanje intuitivnom. U tom izobilju ljepote zvuci dodiruju kožu, boje mirišu ružama i jasminom, a okusi iskre zvijezde u vidnom polju... da tada uistinu vidim, čujem mirišem i kušam tu čudesnu dimenziju postojanja i živim u njoj, živim gozbu na kolažu osjetila i osjećanja...






Lipanjaska noć je ušetala u sobu punu uspomena, kroz otvoren prozor, dopiru zvuci povečerja... sjedim za radnim stolom... osluškujem otkucaje zidne ure... vrijeme prolazi... doživljavam njegovu neuhvatljivost... njegovu neumornu jurnjavu... nemilosrdno gutanje ovoga sada... prostor naizgled miruje... ovdje je postojano... mjerljivo kvadratima... osmišljeno detaljima... čini se apsolutnim... začudna iluzija stvarnosti... dohvatljiva vizija uma...

Promatram nebo... zamišljam vrtnju zemlje i njenu putanju oko Sunca... misaona slika blješti u prošlom sada... spoznajem nedohvatljivost te vizije... to je tek preslika ljepote viđene kroz oči planetarija... nezaboravna iluzija utkana u sjećanja... pričinjalo nam se, dohvatili smo Svemir... prisjećam se uzbuđenja koje doživjesmo putujući odsanjanim zvjezdanim stazama... doživjeli smo zaobljenost prostor- vremena... osjetili otkucaje njegova bila... razumjeli teoriju relativiteta... istinu da u beskraju nema apsolutnog prostora ni vremena... vječnost nam je postala bliska... sada pokušavam to osjećanje pretočiti u riječi...

Pitam se, kakvo mjesto mi zauzimamo u toj poetičnoj slici nebeskog svodovlja...
je li čovjek uistinu središte Univerzuma?... uzvišena tvrdnja koja godi...
bez čovjeka ne bi bilo ni Svemira... čovjek ga je osmislio svojim traganjem za istinom...
čovjek je izračunao i postavio konstantu brzine svjetlosti... čovjek je zrcalo ljubavi...

Zidna ura otkucava potrošene trenutke... narušava nijemost ove noći prepune zvijezda i sjaja mjesečine... brojim te titraje vječnosti u koje se slijeva život i odlazi...
kamo?...
gdje nestaju otkucaji bila vremena?...
jesmo li svakim treptajem oka bliže potonuću u beskonačnost naše ovozemaljske konačnosti?...
Jesmo li samo nakupina fotona u Svemiru?
Ili u svakom fotonu počiva Ljubav...

U ovom prostoru ćutim bdijenje ljubavi... osjećanje bliskosti me opija... oplemenjuje kozmogoniju... nebo prepuštam pticama... vraćam se u dohvatljivost ovoga ovdje... u nježnu idilićnost ove sobe prepune uspomena.

Dijana Jelčić


- 10:10 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.06.2022.

Mostovi...






Sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim, podnaslov 1987 promovirane zbirke "Odakle dolazi ljepota"... mostovi su poveznica obala, premosnica među srcima, veza između nas i vječnosti... Dugin most, Mostarski most, Avignon most... Mirabou most... mostovi jednostavno utkani u moje tekstove... i spoznaja, ne mogu sagraditi most dok nestignem na obalu moga vremena... a ona je tu na dohvat ruke... to je put ka sebi... Slike ožive čudoriječjem sna, postaju rijeka, virovita bujica uzbuđenja, vodopadi nemira, poezija kapi...







Pitali smo se odakle dolazi ljepota, a život se događao
u poeziji oceana, u mirisu školjki i zavjetrini sna.
Bježali smo od stvarnosti. Željeli smo dohvatiti Mjesec,
otkriti tajne Siriusa, uroniti u sjaj Oriona, plesati sa Plejadama.
Koračali smo obalom snovitosti, ispijali mlijeko palmi,
hranili se suzama kamenica, voljeli svitanja u tišini modrih laguna
i sutone na hridi s koje smo promatrali nestajanje jedrilice u zagrljaju neba i mora.
Zemlja je uistinu okrugla. U prirodi ne postoje ravnine.
Sunčana svjetlost zaobljuje prostor. Osjetismo dohvatnost nerazumne teorije.
Stajali smo na rubu znanosti.
Nad pučinom tajanstvenih zakona oćutjesmo nepostojanje krutosti u živućoj materiji.
Naslutismo bestjelesnost u prividu istine.
Priroda je očima vidljiva samo u njenoj trodimenzionalnosti.
Vjetar je donio šapat svakodnevice. U nutarnjem sluhu zatitra zov.
Zakoračismo u sanjanu vidljivost, u iluziju sanjara.
Odsanjasmo vrtloženje globusa. Ona se kreće, a mi se, u vihoru vječnosti, kovitlamo s njom.
Mi rođeni u najnježnijoj od četiri temeljne sile, u sili zemljine teže hodamo obodom kugle,
uspinjemo se ka sjevernoj polarnici i spuštamo ka južnoj,
živimo u zaobljenosti prostor- vremena, u mističnoj nedjeljivosti kozmičkih zakona.
Sjećam se ljepote mahnitanja na rubu svijeta.
Stavljao si mi cvijeće u kosu, usnama vraćao u stvarnost.
Odraz sna se, vizijom anđela sreće, slijevao u budnost…

Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“1987- 2007.


- 10:10 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.06.2022.

Zagreb na dlanu...






Zajednička zbirka međunarodnog pjesničkog festivala ZAGREB NA DLANU sadrži 130 autora iz
Indije, Brazila, Turske, Kolumbije, Egipta, Italije, S. Makedonije, Crne Gore, Njemačke, Srbije, BiH, Luksemburga, Nizozemske, Kosova, Švicarske, Cipra i Hrvatska.






Na dlanu...

Mjesečina i san na praznoj cesti i ona sama...
Ne zaustavljaj se... vozi dalje cestom sna, stazom novoga života...

Sloboda pod mjesečinomi,
a život posuđen, nametnut, pobijeđen svakim novim kilometrom.
Osjećala je, san je tamo u daljini dohvatljiv...
treba stići prije svitanja da joj ne ukradu sunce...

Na mjesečevoj cesti tužnijoj od pokošenih polja, noć izgubljena u daljini koju je pobjeđivala,
iznenađena samom sobom, ubrzala je da uistinu stigne prije sunca.

Grad joj se smješio jutrenjem, sunce osuši suze na umornom licu.
Sretne li žene, šaputali su perači ulica promatrajući je u jutarnjem svijetlu,
a ona osjeti prvi put pobjedu nad samom sobom
ogledajući se u prvim sunčanim zracima.
Na snenoj stazi njenoga života,
bjela golubica poletje ka nebu,
ona pruži ruke i
na dlan joj se spusti ptica čudesnih boja, a
muzika suncem probuđenog dana
objavi i njeno buđenje.

Dijana Jelčić


- 09:19 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 25.06.2022.

Svetkovina perli...





U iskazivosti pamćenja sve što se zbilo
još uvijek se događa.
Zgusnuće davnina u ovo ovdje i ovo sad.

Romor zelene rijeke, na delti poezija kapi,
u fanfarama tek načetog ljeta ushit sunca,
u srcu ljubav,

Čin bogoslužja, molitva Erato prividu,
imaginaciji ikone, iluziji poezije.
Poezija je ritam misli, još
nenapisane pjesme,
nenacrtane slike,
nečujni zvuci,
čujni muk,
život.





U dimenziji sna dijalog s anđelom,
na zaslonu svijesti očaravajući nemir.
Povečerje se razlijeva zlaćanom tišinom…
na oltaru poezije jeka tvojih šapata…
na dlanu sutona ognjilo želje
i moć sjećanja…





Iz vremena mladosti izranjaju slike,
ona i ja u gimnazijskoj klupi,
u titrajima prijateljstva
proslave matura,
rođendana,
promocija.

budi se noć… tišina puca,
ruše se planine… rađaju oceani,
na žalu suza umiruće školjke
daruje ime bezimenoj priči…

svetkovina perli…

Dijana Jelčić





- 08:08 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.06.2022.

Volite li Brahmsa?...



Volim i Brahmsa, volim sve one tonove i melodije, sve puteve poetične glazbe, koje su nam darovali veliki majstori. Oni, koji su znali i umjeli osjetiti tu svemirsku silu, tu energiju, koja je utkana u svaki djelić postojanja kamena, vode, biljke, zraka, pa i čovjeka. Oni, koji su uništili mnogo svog rada, onog, gdje baš taj osjećaj nadljudskosti, sveprisutnosti svemira, nije bi dobro izražen. Osjetili su taj nedostatak i pocjepali partiture, spalili ih.
Lijepo je čitati tvoje tekstove, Dijana, jer su i oni isto takvo titranje, kao što je, naprimjer mađarski ples, isto tako kovitlaju nebom, njegove note i tvoje riječi.

Milan Novak

lutam neistraženim dijelom sebe nebi li razotkrila nebitnost vremena u zadanom trenutku trajanja..

Ljubica Ribić... 23. 06. 2018







počitala sam knjigu davno... tada nisam razumjevala dubinu napisanog... nisam pokušavala uroniti u poruku skrivenu među redovima autoričina divnog izričaja... sjećam se i filma i tonova Brahmsove simfonije i neravnoteže u ljubavnim susretima Paule i Philipa i nesklada u ljubavi između Paule i Rogera. Tada sam se pitala što je poanta tog djelića vječnosti, zar je uistinu ljubav uzburkani ocean na kojem se brodolomci hvataju za slamku osmijeha neba i pokušavaju spasiti krhotine svoje životne olupine.

Francoise Sagan nam je izričajem tuge darovala osjećanje ljubavi. Mnogi to osjećanje povezuju samo sa osjećajem prema jednoj osobi i kada se ta iskra ugasi ne spoznavaju uzaludnost svojih pokušaja oživljavanja ugašene vatre na ognjištu snova.
Ljubav je kozmos u kojem se isprepliću titraji paralelnih svemira i stvaraju vječnost. Taj čarobni eliksir života dobijamo u nasljedstvo, upisan je pri začeću u šifru našeg genoma i nosimo ga u sebi zauvijek kao najdragocijeniji dragulj pohranjen u riznici svjesnosti.
Volite li Brahmsa?
Pitam samu sebe… voliš li…?... ljubav je nemjerljiva ljepota nutrine… Zaustavljam se na vratima svijeta oslobođenog sićušnih zloba, podvala i prevara… u zrcalnim neuronima vidim odraz čovjeka kojeg volim... i zrcaljenje lica prijateljica… iako su prohujala desetljeća osmijesi na njihovim licima su isti kao i onda… osmijeh ne stari… u osmijehu se zrcali nestareća duša… osluškujem simfoniju koja rađa slike davno gledanog filma i razumijem poantu koju nam je Francoise Sagan ostavila u naslijeđe...





Da, danas znam, osjećam Poco Allegreto i nisam spremna na sajmištu taština okaljati vrhunski osjećaj koji posjedujemo… osjećaj ljubavi!

Dijana Jelčić




- 17:27 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 22.06.2022.

Krugovi...



Život svakog čovjeka je put ka samome sebi, pokušaj jednog puta, nagovještaj jedne staze. Nijedan čovjek nikada nije on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako umije. Svako nosi do konca ostatke svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasvijeta. Poneko ne postane čovjek nikada, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovjek, a dole riba. Ali svaki je hitac prirode uperen ka čovjeku. Svima nam je zajedinčko porijeklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrijela, ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži vlastitoj svrsi. Mi možemo razumijeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog.

Herman Hesse, „Demijan“





Smjelost je odvažiti se na iskorak iz prošlosti, ponijeti sa sobom bremenita sjećanja i zakoračiti u nepostojano sutra.

Je li to čvrsta odluka ili tek znatiželja uzburkanog uma?
Čuđenje ubrizgano traganjem za privezištem u zavjetrini snova?
Čežnja za smirajem poludjele lađe na pučini života?
Pitala sam se stojeći na lukobranu dana, nesigurna u korak na koji se odlučih, na odlazak ka željenoj točki smirenja.

Skitnica u meni se bunila, nabrajala razloge, šaputala opomene, govorila o prozi ljubavi koja me čeka u mirnoj luci svakodnevice. Nesigurna krenuh nepoznatom stazom ka bezimenom osjećaju za kojim tragah u poeziji, ka ukupnosti osjećanja koju neosjećah zbrajajući doživljaje.

U muzeju voštanih figura se cijeli svijet zgusnuo u Rimbaud- ovu pijanu lađu. Jedri. Osluškivah glas vjetra, začuh jauk vječito progonjenog ljudskog rebra i zvon tužnog zvona.




Nad morem tri sunca, trodimenzionalnost sudbine. Iza tamnog horizonta izranja četvrta svjetlost, svijetlost etičkog postojanja, svijetlo nad svijetlima. Izrasta u kuglu, ispunja prostor sjedinjuje sve svjetlosti u sunčevu ekliptiku, u život.
Ta mala drama svijesti, proživljena srcem, ta svjesno doživljena bol spašava od utapanja u bezdanu neživljenja.
Život je mnogokružje, samoorganizirajuća istina, samoodržavajuća, vječno eksplodirajuća sila u jezgri stanićja…
tolerancija, solidarnost, kompromis…

Iako daleko sve je blizu, sunce je uvijek tu i sve se vrti u krug…

Dijana Jelčić




- 17:57 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 21.06.2022.

U noći ljetnog suncostaja…



Pred noć ljetnog solsticija dobih oproštajno pismo...

"Ništa do suza nije bio moj ljek i ništa do boli moj život. Ovo tiho umiranje traje predugo da bih mogla preživjeti ovaj dan smrti. Kada sunce krene na počinak zagrlit ću njegov zadnji sjaj i poletjeti s njim u vječni san. Danas čujem simfoniju neba, dok jahači apokalipse oplakuju svoj grijeh. Pozaune trube moj mrtvački ples. Vidjela sam u svitanju u sunčanoj kugli Rolandov lik, prepoznala njegovo tijelo neovisno od ustrojstava svijeta. Cijeli me je dan opijao mirisom prve i jedine ljubavne noći. Kada se večeras budu palile oči neba, kada krijesnice zasvjetle u tvom vrtu ti nećeš znati da da smo Roland i ja držeći se za ruke preskočili vatru i da ćemo od sada, zajedno bdjeti nad tvojim snom. Kada sljedeće godine zasja sunce u prvom danu ljeta pogledaj u blješteću kuglu, prepoznat ćeš naš zagrljaj. Oprosti mi što odlazim bez pozdrava, oprosti što cvijeće koje ti šaljem nije jasmin, ali neka te ove žute ruže potsjete da sam to ipak ja."





1997 godine, u noći ljetnog solsticija počinila je samoubojstvo ... tada šapnuh

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
Tin Ujević

i napisah...

anatomija jednog samoubistva





Iz sutonskog beskraja uranjamo u najkraću noć…
na licu svemira blješti osmijeh velikog sunca...
varka?... iluzija vjerovanja u naš odraz u paralelnim svjetovima?...
Oćutih istovremenost, naslutih nas i ovdje i tamo...
beskonačnost u konačnosti trenutka...

Susreli smo se na obali ocana… nad nama je, kao znak slobode, kružio galeb....
na žalu odplesasmo ponoćni tango.
Tvoje usne dio mene, nečujni govor svjetlosti, molitva svitanju,
pitanje zaustavljeno u pomaku vremena, bez odgovora…

u osvitu mladog dana blješti vizija istine…
noć ljetnog solsticija je bila noć sjećanja...

Dijana Jelčić




- 10:50 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.06.2022.

Na obali sna...





Praznina na sjevernom nebu. Plejade u Ivanjskoj noći otvoraju vilinski bal,
pozivaju na ples sa Oberonom i Titanijom.
Na dlanu pamćenja vilinski san,
privid donešen vjetrom prohujalog vremena,
poetično sidro u prozi zbilje,
suncostaj u očima,
budnost u noći
prekratkoj
za san...

Mjesec izranja iz kobaltnog bezdana, osmijehom prevaranta omamljuje snovitost, poziva u varljivu budnost. Tkalje noći kukičaju mrežu iluzija. Uranjam u viziju. Koračam pejsažem nepostojećim na zemaljskim kartama... umirem i rađam se.
Osjećam sučeljavanje dvije dimenzije, mogućnost dva izbora, dva moguća načina života.
Lebdim granicom između sna i jave, živim estetske vizije paralelnih svjetova. Blješte ivanjski krijesovi. Svetost praiskonskog traženja i nalaženja.
iluzija se pretače u javu… bila sam i ostala sanjačica… tragačica za tajastvenim zagrljajem u bijeloj noći ljetnog solsticija…
svetkujem dolazak noći prekratke za san...noći u kojoj ljubavnici lete u nebo...

Dok se svitanje bori sa ostacima tame
i daleka svjetlost skida odoru noći
na obali sna... ljubavnici lete u nebo.

Dijana Jelčić

- 10:10 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.06.2022.

U spomenku sna...





Zrcaljenje vremena, san otrgnut zbilji, boginja sreće nad ovim svitanjem…
Ćutim je u mirisu zore… u sjaju zenita… u ljepoti sutona…
Pod rascvjetanim drvetom, na osamljenom stečku se veselilo blještavo jutro.
Davno uklesano, znakovlje je odavalo dugovječje njegova postojanja.





Kamen ima dušu, šapnuh iznenađena.
U njega se slila duša pokojnika, odgovorio si tiho.
Osjećam miris lovora i bunike, graničje svjetla i mraka,
titraj pupka svijeta, milosrđe vječnosti.






Vodio si me stazama tvoga djetinjstva i uveo u napušteni perivoj umrlih Aga.
Koračali smo nepokošenom livadom cvjetova i leptira.
Začuh šum valova zelena rijeke. Suzvučje romora vode i vjetra je titralo uspavanku.
U spomenku sna vidjeh boginju s rogom izobilja u rukama,
u raskoši procvalog drveta ljepotu zrelog doba...
Začuh sonatu sutonu i tvoj glas

Spavala si.
Sanjala sam.
Zagrlio si me.

Nas dvoje, beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti, tamo stvarni, tu nestvarni,
nerazumni robovi srca u koloni žigosanih prolaznošću.
U spomenku sna oni koji čvrsto vjeruju
u iluziju trajanja.

Dijana Jelčić

- 11:11 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 17.06.2022.

Tkivo života...




Tkivo života dodiruje svijest… uokviruje smisao bitkom vremena…
Pitam se…
Koliko li se nesuvisle sumnje rađa u nama?

često tragamo za smislom uranjajući u bezdane…
plovimo svijetom neostvarenih želja…
koračamo koridorima nedohvatljivih žudnji…
vrludamo opijeni pijanstvom taštine…
i tako prolazi vrijeme…
a mi tugujemo za nečim čega nije ni bilo…

Kada umre čovjek… zemlja postaje bogatija grobom i epitafom ispisanim žalovanjem… a nebo bogatije zvijezdom…

Ne tugujmo za neostvarenim snovima…
ne dozvolimo sumnjama da sipaju kapi korčine u kalež života…
a smisao?...
Svatko pronalazi svoj smisao ponekad u besmislu i apsurdima koje svjesno živi…
ponekad u vjetru sa okanskih visova sudbine… ponekad u zlaćajnoj krletci svoje istine…

Tiho u meni odzvanja život… u njemosti tišine čujem otkucaje srca… iz podsvjesti izranja njegova tajnovita memorija…
šapat sa početka priče… neka bude svjetlost… i bi i ostaje svjetlost… tkivo života...

Dijana Jelčić

- 18:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.06.2022.

Igraonica sunca...




Artemida... (iz zbirke soneta) Les Chimčres, 1854

Trinaesta se vraća, al‘ prva u krvi
I uvek jedina! Il‘ tren samo blagi?
Poslednji Kraljice Lik, il‘ Lik njen prvi?
A ti? Jesi l‘ Kralj njen, il‘ poslednji dragi?

Voli voljenika, od kolevke bruja
Grobna! Da: ljubiš me, u ushita vlasti
Smrt si ti, il‘ mrtva! O jada, o slasti!
U ruci joj Ruža Trikratnoga ruja!

Svetice Napuljska: pregršti sa bleskom!
Ružo Gudulina, ljubičastih skrama!
Nađe li krst za se pustinjom nebeskom
Padajte sni belih ruža zaneseni, –

Vređajte Bogove, nebo vam od plama:
Svetica Ambisa svetija je meni!

Gerard de Nerval (1808-1855)






Na obzoru privida u lazurnom baršunu noći
u ikonografiji vjerovanja utkana silueta trajanja
i san čuvarice Lunina hrama.

Artemidin san se pretače u strune jave.

Sunce ljubi oranice, nebom razlijeva toplo zlato,
nestaje dan, izlijeva se u plave daljine.
Vrijeme protiče koritom prostora,
nećujna je rijeka nevraćanka.

U svakoj kapi svi svjetovi.
u misaonoj urnebes,
u osjećajnoj vrtlog.
Rađaju se ideje,
iskre zvijezde
u nebeskoj.

U srcu molitva kruhu,
dotaknuo me mir
blagoslova polja,

Ne postoji tamna strana mjeseca,
vječna je igraonica Sunca.

Dijana Jelčić

- 18:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 14.06.2022.

Knjiga od snova...




In memoriam Jorge Luis Borges... Buenos Aires, 24. kolovoza 1899. - Ženeva, 14. lipnja, 1986. argentinski je pisac i jedan od najslavnijih pisaca dvadesetog stoljeća...

Čovjek riješi da nacrta svijet. Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zaljeve, brodove, otoke, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Pred smrt on otkriva da taj strpljivi labirint linija ocrtava njegov vlasiti lik.






Godinama sam crtala svijet rukom nutarnjeg impresioniste. Zatvarala oči.
Iza spuštenih trepavica je svijet bio prisniji, bio je satkan od nevidljivih niti koje su jecale tišinom.

San nije zastoj u životu, nego jedna od njegovih najneobičnijih faza. Ta tajanstvena faza mira i nemira graniči sa nadnaravnim i odnosi nas u bezvrijeme. San satkan od nepoznatog tkiva, san ta magičnost svijesti koju bolje razumiju pjesnici od neurofiziolga.
U snu se odvajaju duša i tijelo, kažu neki.
Drugi tvrde, san je tek kratka smrt iz koje se novi rađamo.
Treći pokušavaju iz odsanjanog izvući crte karaktera sanjača i onda ga opisati svojim jezikom.
Četvrti…peti..šesti…što je uistinu san?
San je razgolićena tajna u kojoj se zrcali lice istine. Osjetih to, ali još uvijek imam na tisuće pitanja.
Imam li i odgovore?

Još uvijek ih nemam, ali pokušavm uhvatiti djeliće snova u mrežu svijesti upravo u onom trenutku pred buđenje, kada se otvaraju bjelokosna vrata mašte. To su snovi koji brišu one predhodne, snovi u kojima se budimo i žao nam je što smo se probudili.

Možda je san ipak tek najbolja definicija tlapnje? Upitah se i tražeći odgovor osjetih radost probuđenog djeteta. I bilo je kao nekada, zaplesah s mojom sjenom.
Pišem ditiramb dobrom bogu koji bdije nad lijepim snovima, himnu snovolovki koja hvata utvare i demone i ne propušta ih kroz svilenkastu mrežu podsvjesti.... i budna sanjam život.

Dijana Jelčić


- 17:57 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.06.2022.

Svilotisak zore...





Sveti Ante... 13. lipanj 1231... 13. Lipanj 2022...

U mirisu lipe oćutih bdijenje, viziju čuvara mog djetinjstva.
Nad rijekom vremena premosnica svjetova, stvoriteljica bezgraničja,
u sjaju zrcala ljubav, svjedokinja vjerovanja u trinaesti dan šestog mjeseca,
u molitvu izgovaranu srcem djeteta.
U romoru odrastanja tek titraj na usnama, zahvala zaštitniku
sakramenta ljubavi, prosvjetitelju heretika, vječnom čuvaru
vrata moga vremena.
Sa tornja odzvanja zvuk jutarnjice…
rađa se dan svetog Ante. Promatram malenu statuu na radnom stolu.
Zaštitinik ljubavi dokazuje bezvremenost sanjajuće ljepote…





Ošamućena čarolijom svitanja pijem prvu kavu i osluškujem tišinu u krošnji vremena…
promatram svilotisak zore… svetac s djetetom u narućju i bijelim ljiljanom u ruci...
zrcaljenje nadahnuća meni nepoznatog umjetnika…
Sviće dan blagoslova bijelih ljiljana… iz podsvjesti izranja odsanjana pjesma…
metaforika snovitih zbivanja… kao iluzija… kao svjedočanstvo postojanja božanske iskre u srži bitka…
Sa tornja odzvanja zvuk jutarnjice… rađa se dan svetog Ante.

Bukti vatra nadolazećeg ljeta… moćvara snatri u uspomeni… svjetlost se prelama u prizmi sjećanja…
fotoni plešu ples nepostojećih valnih dužina… zaobljuju sliku u spektar mojih boja…





Sunoćava, trinestica se kotrlja kraju, obilježava osmijeh trajanja i radost stvaranja...
u zraku titra hvalospjev ljubavi..

Ovo je bio sretan dan!

Dijana Jelčić


- 17:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.06.2022.

Sunčani kalendar...



Na dan Božića sunčeva zraka u 16,00 sati u Eufrazijevoj bazilici na izraziti način intenzivo obasjava Isusa koji sjedi na plavoj kugli (simbol neba) i nosi u ruci otovrenu knjigu u kojoj piše "Ja sam svjetlo istinsko". Zraka svjetla u svom produžetku u apsidi također obasjava bisupa Eufrazija. Za zaključiti je kako ova sunčeva zraka upučuje na jedinstveni sunčani sat i kalendar.





Upoznala sam prkosna zapljuskivanja vremena,
odupirala se Kupidovim strijelicama,
bježala u zavjetrine tmine, doživjela urinuće u tugaljive dubine,
demonsko ništa u krajoliku srca,
nepostojeća igra nad pustinjom osjećanja,
samotnost zla i ples sjena.
Sjene su uvijek crne, nebojom ogrnute,
veliko ne u rasapu svijetlosti.

Zaustavih se na vrutku istine.
Osjetih njihanje zipke ljepote, oćutih istost koljevke i snivanja.
San je sidro u oceanu jave.
Usidrih se u magiji sunčanog kalendara,
u zavjetrini vrhunaca iza kojih izlazi i zalazi zlatna hostija,
slijed svetkovina utkanih u purpur sutona i svitanja,
najviši vrh kao oltar života, prvi korak sa zemlje ka nebu.

Na obzoru svijesti zasjaše mnoga sunca,
u prozirnoj tišini vidjeh neestajanje zla, bljesak zbilje u iluziji.
Zavjet duše svijeta u znaku Lava živi, u znaku Vage život sanja.
U zbilji istina okrunjena bojom vremena.

Dijana Jelčić



- 18:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 11.06.2022.

Sutra mogu postati prah...





"Srce me vuče, da pjevam prijetvore u druga tjela."
Ovidije






Nebom se razlilo sivilo sjete,
u kapima kiše zastoj svjetla,
srce jeca za suncem.

U odmaku od vječnosti,
na tlu zemaljskih zbivanja
oživljava onostrano.

Ništa nije zauvijek dano,
kao ni ovo
jesenje jutro u srcu proljeća.

Umanjujem se, skidam tjelesnost,
postajem energija,
putujuća misao kroz sjećanja.

Voljeli se Piram i Tizba,
bio je zid,
bio je gavran,
otac nije dozvolio,
murva je pocrnila,
postali su drvo.

Sutra mogu postati prah,
a ti pijesak,
to su
naša prirodna stanja.

Preobrazba svijesti,
metamorfoza zaboravljenih
otkucaja srca,
tragovi u pamćenju,
u ritmu klatna vremena.


Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014


- 17:57 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 10.06.2022.

Sutoni i svitanja...






Zadar je grad mojih pradjedova... grad u kojem, još kao djevojčica, osjetih ljepotu našeg udaljavanja od Sunca... pričinjalo mi se, sunce tone u more... divnom zabludom to nazivamo zalazak Sunca, romantika s pokričem... oduvijek uživam u trenucima slijevanja sunčane svjetlosti u kobalt tmine… pretakanje azura u lazur nebeskog bespuća… volim iz misaono zahuktalog dana ćulima ušetati u smiraj predvečerja… osjetiti smjenu užurbanog dnevnog ritma u ritam uzdrhtalog srca…
volim trenutke u kojima ne radimo ništa, a činimo mnogo… one trenutke u kojima tišinu razbija nečujnost otvaranja očiju neba… i vjekovanje sunačanog bljeska u tvom pogledu… tada napuštamo putanju kretanja pravcima svrsishodnosti i lutamo zagonetnim stazama ucrtanima u svijetu maštarija… putujemo u krajolike nepoznate na ovozemaljskim kartama… prolazimo kroz krugove nepostojeće u vrtnji globusa… do svitanja na otoku...





Iza otoka izranja mladi dan,
na obzoru prsnuće plama
ukradenog bogovima.

Sunce oslijepljuje tminu,
mjesec odnosi more,
u pijesku školjka,
u sedefu biser,
u razbitoj amfori topot vremena.
u kristalnomi suzniku suze.

Vidim srcem,
dišem muk svitanja.

Rađa se ljubav,
ostvaruje dimenziju zbilje.
Strune svjetla zaobljuju prostor.

Bez riječi sam nad žrtvenikom vječnosti,
u bogojavljenju, u prvoj i posljednjoj istini.

Bog je u očima onih koje ljubimo.

Dijana Jelčić



- 17:57 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.06.2022.

Povratak u zbilju...



„Poeta sacer…
Kao žrtva poeta sacer je čuvar Svetog kruga, čuvar Temenosa. Kada je uzmakla svaka ljudska veličina i ostalo prazno svako božansko mjesto, on stoji sam, kao čuvar svete vatre i zbog te vatre i na toj vatri samog sebe žrtvuje. Zbog toga je sacer pjesnik, zbog toga je preuzeo čuvanje Temenosa kako bi vatru hranio sopstvenim životom i održavao je svojom smrću. Zbog toga je on uzvišen i strašan, božanski i proklet, svetac i bijednik...
Ali nije dovoljno da poginem i žrtva je malo: snagom riječi moram stvoriti nadljudsko.
Samo onda mogu biti sacer.“

Bela Hamvas - Nevidljivo zbivanje






Noćas sam u snu odustajala od nametnutih vrijednosti. Odlazila u neprohodne koridore podsvjesti. Bilo je lijepo susresti sebe zaboravljenu u vrtlogu vremena. Bezglasje je bilo čulno. Razjezičavanjem jezika se oslobađah osobnog balasta. Doživjeh pojavnost nemogućeg, osjećanje moći i nemoći u snazi svejezika, u razumjevanju inače nerazumljivog, uranjanje u sferu rasapa svjetlosti, u stanje neočekivanih promjena.





„Sveti krug već samo jedan čovjek čuva: pjesnik. Ne zna se da li su ga kraljevi, svečenici, vojvode, vojnici, umjetnici zamolili da ostane, ili je sam prihvatio zadatak, ili je samo bio poslednji i kad su svi otišli, rekao je: izdržaću. Ili će konačno i on otići i niko neće nastaviti i čuvati Temenos. „


Hamvasova misao uroni u bdijenje. Odmaštala sam vrijeme homo sacera, bila nedodirljiva i izopćena iz zakonika zbilje, neranjiva i ranjiva u traganju za istinom. Osjetih oslobađnje bitka iz materije, oćutih sudioništvo u stvaranju svijeta, izazov poetike, njenu moć. U snenovitoj svijesti riječi ozrcališe onostrano.
Dotaknulo me božansko bdijenje, ali mi ni ljudsko nije bilo strano.

Kroz obod snenosti se uvlači veliko sunce. U ljepoti jutrenja se pojavljuje tvoj lik.

Povratak u zbilju je ljepši od sna.

Dijana Jelčić



- 17:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 08.06.2022.

Odlomak...




Apsurdnost postojanja se uvijek iznova dokazuje našom nesposobnosti da uđemo u najdublji dio sebe i da tamo na granici između sna i jave odlučimo kako ćemo živjeti. Dok pišem ove redke sjećam se Camusovih i Kafkinih apsurda, sjećam se "Stranca" i Josefa K. I jedan i drugi su utjelovljenje nade dok ih guši vrijeme u kojem žive. Umjetnost dobre literature je u tome da te prisiljava na ponovno čitanje.





"Koliko je svjetova skriveno u beskraju, koliko li života potvrđuje ovaj naš jedini?" upitah

"Mi se uvijek nalazimo na raskrižju povijesti koja se ispred nas prostire kao dugačka cesta. Odlučujemo se i svakog trenutka krećemo u neku novu budućnost. Taj scenario naših života uistinu potsjeća na interpretaciju kvantne mehanike koja predpostavlja da postoji bezbroj svijetova u kojima se odvijaju naše različite sudbine."

"Po tome mi smo uvijek i tu i tamo. Znači li da mi možda u ovom trenu sjedimo i na nekom drugom mjestu i gledamo izlazak sunca, ili nas na nekoj plaži miluju valovi mora?"

"Moramo samo potvrditi da je beskonačnost i vječnost u nama samima, u vjenčanju sna i jave, svjesti i podsvjesti da svatko u sebi nosi Ouroborosa, onu zmijicu koja sama sebi grize rep. Mi se obrazujemo, čitamo knjige, slijedimo obrasce u znanosti, ali ostajemo zatvoreni u svom unutarnjem ne znanju kao osobe u Leon Bloyovoj noveli. Oboružane, atlasima i rasporedima putova i voznim redom vlakova njegove osobe ne uspijevaju napustiti rodno selo. Slično je Kafka pisao o zametnutim putevima do zamka u koji ni sam nije znao uči, kao što ni Lord Dunsanyev ratnik nije nikada ušao u Carcassone." reče prisjećajući me na stare priče.


Dijana Jelčić... odomak iz neobjavljene knjige... Anatomija jednog samoubojstva...


- 17:57 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 07.06.2022.

Dvije vatre...




Sjećam se, nad gradom su visili oblaci, dugo i nepokretno, kao skakač zaustavljen u skoku.
Iznenada iz golubljeg sivila, kao dvije vatre, izroniše oči.
Glas je stigao kasnije.
I kada mi se pričinilo da samo sanjam osjetih dodir dlanova na obrazu.






Pomatram Rabuzinov put bijelih oblaka… trga sjaj plavetnila…
zaobljuje iluziju u arhiterkturu tek naslućenih dimenzija…
vizualiziram sebe u sliku... doživljavam teatar sjena…
na nebeskoj sceni igru svjetlosti i tmine…
smisao traganja za izvorom početka…

iz zamaha vjetra izranja privid porinuća u jedno veliko ništa…
ćutim djeljivost atoma… oslobađanje energije… kovitlanje struna…
postojanje Proustove kolone bića koja se mijenjaju... bivaju
strastvena, ravnodušna, ljubomorna, sretna, nesretna,
kolona osobnosti skrivenih u nutrini...

Postoji li budućnost?... u kojim sferama se krije njena nedohvatljivost?...
u kojem djeliću mene se krije ona "ja" koja se rađa u sljedećem trenutku?...
postoji li ona u ovome sada?...

pitam se… jesam li ista ona koja je počela pisati ovo štivo?...
Ne znam… ali … sunce je opet tu…

Dijana Jelčić


- 17:47 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.06.2022.

Sreća...






“Najveća sreća u životu je uvjerenost da smo voljeni – voljeni zbog toga kakvi jesmo ili još više, usprkos tome kakvi jesmo.” Victor Hugo






Sjedimo na terasi kvartovskog kafića. Promatramo tepih rascvjetanih ruža. Bude se uspomene.
Dočekivali smo zore na trgu cvijeća. Miris ruža i svježeg kruha još uvijek obnavlja molitvu i prohujala proljeća.
U kapi budnosti nepobitnost snovitosti, neopozivost prolaznosti i obris iluzije.
Srce neumoljivo otkucava trenutke, a sjećanja premošćuju razvaline.





Pod rasutim srebrom mjesečine plešu noćne sjene. Bude tkivo nesanice. Dječak mačkici svira baladu o sreći.
U osvitu sunca sjene nestaju. Ostaju sjećanja na mirise djetinjstva, okuse mladosti i
glazbu zrelosti, na titraje radosti proživljenih godina...

Bukti blaženstvo dana. S neba kapa sreća. Buja hormon dobrog raspoloženja. Rrazmotava iskukičanu mrežu vremena. U svakom čvoriću nova slika... oplemenjuje svijet u našim glavama…

Dijana Jelčić



- 17:57 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.06.2022.

Sjaj duginih boja..




''PRAVA LJUBAV
POKAZUJE SE U NEVOLJAMA.
ONA JE KAO SVJETLOST
KOJA VIŠE SIJA ŠTO JE NOĆ TAMNIJA.'' - LEONRDO Da VINCI






zamišljah ples fotona bijele svjetlosti, iluziju nedohvatne dimenzije,
zanosnu opsjenu, igrariju vječnosti.
Pokušah je zaustaviti, uloviti u zamku pamćenja.
Zatvorih oči, u vrtlogu imaginarije, u kaleidoskopu iluzije,
u prelamanju svjetlosti vidjeh moć Venerina sjaja,
hram nutarnje tišine.

Poslije poezije kiše nad morem bijela luna. Nebo se igra s nama.
Objavljuje ljetnu noć i dolazak budne snovitosti.
Umjetnike i sanjare vrijeme ne udaljuje od života, oni u sebi nose
boje života i boje ljubavi... poveznicu među svjetovima.

Na horizontu svitanja sjaj duginih boja.

Dijana Jelčić

- 18:08 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 04.06.2022.

Tramvaj zvan čežnja......




Tramvaj zvan čežnja...Williams Tennessee
potresna psihološka drama o propasti profinjene ali promiskuitetne Blanche DuBois, predstavnice dekadentne južnjačke aristokracije, sukobljene s grubom sadašnjicom personificiranom u liku vitalnog Stanleya Kowalskog potvrđuje Williamsovu reputaciju jednog od najznačajnijih svjetskih poslijeratnih dramatičara.stvarnosti pobuđuju simpatiju, dok je Stanleyeva animalnost i vitalnost, kolikogod zastrašujuća, odraz psihičkog i fizičkog zdravlja.
Drama je poprište određene nostalgije za profinjenošću starog Juga, ma koliko ona možda bila lažna i nestvarna, te straha od vitalnosti sadašnjice, ali i udivljenosti pred njom. Iluzija i stvarnost, naravno, ne posjeduju istu snagu, pa Blanche i Stanley nisu ravnopravni protivnici.






Kao sanjačica u tennessianskoj žudnji, na platformi želja, u viziji izmišljaja
iščekivah kraj zbrkane prošlosti.
Kao Blanche DuBois čeznuh za ombulusom svijeta,
za mjestom cvata lovora, bunike i ljubavi.





Sapere aude, nečujni šapat vremena,
dvije riječi zastale u beskraju,
u jecaju tišine, u romoru valova,
u pjesmi oceana.

Traje još uvijek, u šutnji srca
urlik ranjene ptice,
a riječi ljubavi izranjaju
iz magle strahova.

Volim te.
Tvoj uzdah u mirisu jasmina,
u jecaju vjetra,
u suzama neba.

Na rondou sumnji,
na stazi odustajanja,
riječi ohrabrenja,
...ne odustaj od sebe...

Sjene naših zagrljaja
iščitavaju poruke,
rješavaju zagonetke,
govore jezikom tišine.

Na obzoru jutra umire tmina,
korijandoli sreće
objavljuju
nova svitanja.

Bio je hrabar!...

Dijana Ječić

- 19:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 03.06.2022.

U ovitku bliskosti...





''Mislimo da bajka i igra pripadaju djetinjstvu: mi kratkovidni! Kao da bismo u bilo kojoj životnoj dobi mogli živjeti bez bajke i igre! Doduše, mi to nazivamo i osjećamo drukčije, ali upravo to govori da je posrijedi isto - jer i dijete svoju igru osjeća kao rad, a bajku kao svoju istinu....''
Friedrich Nietzsche





Mi djeca vremena, igrajući se zaustavismo pred ispovjedaonicom nutrine. Izmješali se trenuci prošlosti i zbilje, oćutili smo razlomljenost sjećanja, vidjeli obrise neostvarenih snova.
Jesmo li griješili?
Jesmo, prošli smo križni put bez težine križa, nismo bili kamenovani jer je oprost titrao u davno izgovorenoj istini. Bezgriješnost je utopija.
Dotaknuli smo obod nevidljive kružnice, osjetili sklad prostora. Vrijeme je bilo nebitno. Jednostavno smo postojali... vratili smo se snovima... osjetli kako postojimo još uvijek u fotografijama ...

Crno bijele fotografije, mladost utkana u viziju sutona, u večeri bistrih voda i postojanje u snu.
Prilazio si mi bestjelesan, ovijen aurom prisnosti, osjetih budnost mene u meni.
Zatitrali su zameteni tragovi djetinjstva, igre svjetlosti i sjena, krhotine tmine
ubrizgane u ljepotu krajobraza uspomene.
Oćutih radost sjećanja, zgusnuće godina u kap Mnemozine,
u poeziju vremena, u moć sadašnjeg trenutka.

Pružio si mi šoljicu prvojutarnje kave,
u sjaju svitanja vidjeh godinama zametene tragove djetinjstva...

Divno se buditi u ovitku tvoje bliskosti.

Dijana Jelčić




i darovana mi pjesma...





Kava u svitanja
Ostvarili smo željeno snovima
Popiti je treba da podnesemo dan
Bez crnih oblaka
Radost o nama
Bajke su zalud stajale u pripremi
Nepotrebne
Bajku mi sami ispisujemo
To su onda istinska sjećanja
Život nam zna ponuditi takve trenutke
Treba znati
Treba živjeti san
Dovoljno je očima opipom sluhom
Pričati o prošlom u sadašnjem
Živjeti je onda lako
Kava u dvoje s pogledom
Sve je ipak u očima...

@Sjedokosi

- 17:57 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.06.2022.

Vršci prstiju...







Moga tijela prašina, dušu mi prekriva, o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me – pticu lijepa glasa, odoh ja u raj cvijetni, tome kraju pripadam.
Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije, i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.
Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta, kad’ sam svojim tijelom, ko’ u kućici, zatočen.
Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus, ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.
Hafiz, gazela






Putevi… staze… drumovi… koraci odbrojavani ritmom srca… … nemoguća iluzija otrgnuta iz prastarih pjesama… miris jelena mošutnjaka… Diana je ubila Aktaiona… legenda slivena u stih drevnog pjesnika… Hafizov deja vu… i njegova žudnja za odbacivanjem vela tajanstvenosti… upitah se… je li on znao zašto je boginja ubila lovca?

Danas se pitam jesi li znao da drugujem s Mjesecom… jesi li osjećao moje noćne pohode u tvoju blizinu… jesi li naslućivao susret kao što sam ga ja željela… jesi li čuo moje šapate odaslane u eter… otkotrljani kamen u dubinu sudbinske rijeke… moje svjesno življene apsurde… jesi li osjećao moje traganje krošnjom razgranate vječnosti?

sve sam te to već pitala… smiješio si se istim osmjehom…
ono što su prsti suđenica tkale nije moguće uništiti… rekao si…
odživjeli smo legendu i Hafizovu poeziju… slijevanje jednog u drugo…
zagrljaj epoha… i dočekali buđenje u ovome ovdje i ovome sada…

Vršci mojih prstiju su produžetak osjećanja... objelodanitelji metaforike mojih sanja... sudionici vremena nutranjih previranja... izvršitelji zavjeta utkanih u misaonu zbrku umnog kovitlanja... moje nebo ne nazivam poetskim... na njemu iskre zvijezde iznjedrene iz stvarnog života... svjedočanstva prohujalog vremena u kojem osjetih uspone i padove... sinuse i kosinuse matematičke etike... bol, tugu i sreću... vječnu trijadu sudbine...

Dijana Jelčić



- 18:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 01.06.2022.

U mirisu lipa... sjećanja...




Završio mjesec ruža, uranjamo u mjesec lipa i suncostaja...
šutimo… riječi su nepotrebne… zrcali se san ljetne noći.
osjećam prisnost odsanjanu onog davnog solsticija…
miris lipa je ikona prohujalim i dolazećim
zagrljajima sutona i svitanja...



Na terasi kavane prsti pianiste prebiru po tipkama klavira… tankoćutni zvuci razbijaju tišinu…
elegantno kao crna pantera se spušta noć… odjeva panoramu lazurom beskraja…
pale se oči neba… tvoj glas se miješa sa tonovima mjesečeve sonate…

Neretva teče kamenom posteljom
Na obali na me uvijek jedna vrba čeka, u granama breza huk djetinjstva
i behar stare lipe.
Mirisom me budila, pratila na rastancima i čekala u dolascima...

riječima uranjaš u srž bitka… u pojavnosti nutarnje tišine… neuspješno pokušavam pamtiti poeziju tvojih misli…
osjećam neponovljivost te ljepote… nju pamte samo zvijezde u kutku mog osjećajnog Svemira… sjećam se…
dogodio se susret na nepostojećem meridijanu vremena... na obrtnici zvjezdanog znakovlja...
u vrtlogu sudbinskih puteva... bio je to omen faustum za sve dolazeće...

Poveo me u dolinu smaragdne rijeke punu mirisa, zvukova i boja dolazećeg ljeta.
Nedostaju ti bore smijeha, šaptao si pokazujući mi deltu, zagrljaj neba, mora i Neretve...
Tu je Posejdon sagradio Utopiju i darovao je Oceanu, nagovještavajućt poeziju dolazečeg

pianist prebire po tipkama profanog klavira… zvuci prelamaju zbilju u san…
u svijet sanjane budućnosti o nama, sudionicima bezvremenog putovanja vremenom…

Dijana Jelčić




- 17:27 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>